Vraćanje smislu i svrsi života

Francuski mudrac, pisac, estetičar i političar Andre Malraux, polovinom 20. stoljeća, upozorio je čovječanstvo na vanjsku silu i moć i unutrašnju prazninu: “Ova civilizacija mora stići do svoga smisla ili će nestati”.

Unutar klasične filozofije, ne samo idealizma, prisutna je teleologija ili učenje prema kojem je u svemiru i prirodi sve stvoreno, uređeno, svrsishodno sa smislom i ima svoju nakanu, cilj i svrhu: “U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su zaista znamenja za umom i razumom obdarene. Gospodaru naš, Ti nisi ništa uzalud, bez svrhe i smisla stvorio, hvaljen i slavljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri” (Kur’an, 3:190 i 191).

Majčinska ljubav

Nijedan ozbiljan i odgovoran čovjek ne može ignorisati i zanemariti pitanja koja je postavio mudrac Immanuel Kant: šta je čovjek, odakle čovjek, šta je njegova misija i poslanje? Šta može znati? I po znanju činiti i raditi? I čemu se može nadati? U svjetskim razmjerima poznati pjesnik Thomas Eliot u pjesmi “Stijena” upozorava ljudski rod: “Gdje je život koji smo izgubili u življenju i iživljavanju? Gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju? Gdje je znanje koje smo izgubili u informacijama? Dvadeset vijekova ciklusi neba nas udaljavaju od Boga i približavaju prašini”. Na tragu ove pjesme slijedi cinično i neizbježno pitanje gdje su informacije koje se gube u slikovnom svijetu, simulakrumima, artefaktima, virtualnostima, frivolnostima, fikcijama, iluzijama, utopijama, dominantno vještačkoj inteligenciji, performansima, prašumi portala, Twittera, Facebooka i provale masa u povijest u kojoj ljudi i žene više pišu nego što čitaju.

Kineski mudrac Konfučije, prije dva i po milenija, što posebno ima težinu za sadašnju civilizaciju, piše: “Opasno je čitati, a ne razmišljati, a još je opasnije razmišljati, a ne čitati”. Prema Jean-Jacquesu Rousseauu, čovjek je po urođenoj prirodi – fitretu – dobar i nije počinio nikakav istočni grijeh, već su ga pokvarile civilizacija i kultura, koje ne počivaju na univerzalnim i neprolaznim vrijednostima. Sav napredak znanosti, umjetnosti, tehnike i privrede, bez tih primordijalnih vrijednosti, znači gubitak izvorne i autentične ličnosti i ljudskosti, zdrave prirodne sreće, životne harmonije, smisla, cilja, nakane i svrhe života.

Nevino, prirodno samoljublje, na temelju privatnog vlasništva, pretvara se pod utjecajem razuma i strasti bez univerzalnih vrijednosti u egoizam, raskoš, obijest, slabost karaktera i pokvarenost običaja. Rousseau ima dva imperativna zahtjeva: vraćanje djece majkama i ljudi prirodi. U knjizi “Emil ili o vaspitanju” piše: “Doista, da neko odgaja čovjeka, mora biti otac ili nešto više nego čovjek. I takvu dužnost vi mirno povjeravate najamnicima. Hoćete li da svakoga povratite njegovim pravim dužnostima, počnite sa majkama. Iznenadit će vas promjena koju ćete izazvati. Iz ove prve izopačenosti javlja se svako zlo”.

Slično rezonira i Alija Izetbegović u tekstu “Muslimanka – žena i majka” i piše: “U poznatom odnosu: zaposlena žena – posao – dijete niko ne prolazi bez štete, ali izgleda da su djeca ipak prošla najgore: njih su povjerili onima koji ne rade za ljubav, nego za platu. Dijete je ličnost samo za roditelja i u svom domu. U obdaništu za vaspitača-službenika ono je često samo stvar među stvarima. Jasle, obdaništa i domovi malo vaspitaju i podižu, ona se samo brinu i čuvaju djecu, ostavljajući njihovu osjećajnu sferu zapuštenu i nerazvijenu”.

Rousseauov zahtjev za povratak prirodi prije svega i iznad svega je formiranje suverene i slobodne ustavno-demokratske građanske države u kojoj opća volja mora postati izvor i temelj svakog prava. U prvoj rečenici “Društvenog ugovora” on piše: “Čovjek je rođen slobodan, a svuda je u okovima”. Arhetipski izvor svakog zla, nasilja, terora, nesreće, eksploatacije i nejednakosti među ljudima je uzurpacija nad privatnim vlasništvom.

On piše: “Možemo biti dobri ljudi a da nismo učenjaci, jer pravi vjerni prijatelj je vredniji od svih istraživanja matematičara, hemičara, pjesnika i slikara zajedno”. Prema situaciji u svijetu, može se konstatovati da nesagledive posljedice za opstanak ljudske vrste donosi rastajanje nauke od iskonske i istinske religije, etike od politike, ideala od interesa, odgoja djece od stvarnosti, ovog od onog svijeta, slobode od odgovornosti, mogućnosti od dužnosti, majke od djece, prava od obaveze i javnog i društvenog od privatnog i pojedinačnog, posebno u politici sa svim funkcijama, od primjene zakona. Pa davno je Ciceron primijetio: “Svi se trebamo pokoravati zakonima da bismo bili slobodni”.

Abdurrahman ibn Haldun genijalno zapaža: “Pravda kada se primjenjuje, traje, ona izgrađuje, a nepravda kada potraje, ona razara i uništava”. Nauka koja se razvija preko racija i pet osjetila, ukoliko nije u ime Boga i svih slobodnih i ravnopravnih ljudi, ona je protiv ljudskog roda. Politika bez etike vodi vlast u bezdan i nerazmrsive čvorove. Ideali bez interesa vode ljude u fanatizam i omalovažavanje života, a interesi bez ideala vode ljude u egoizam, beskrupuloznost, bezobzirnost i kriminal.

Šta znači rastavljanje i suprotstavljanje vjere i etike kao najviše dvije moći iznutra i nauke i politike kao dvije najjače sile izvana, evo šta kažu znalci: “Čovjek je do sada preživio zato što je bio pravi neznalica. Sada kada zna, može da ostvari želje i vizije, on mora da ih promijeni ili da pogine i nestane svjesno”, piše Carlos Williams. Slično u The Guardianu Stephen Hawking nastavlja upozoravati: “Danas više nego ikada u povijesti svijeta, ljudi moraju sarađivati da bi se suočili s globalnim izazovima koji su pred nama. Svi procesi podsjećaju nas na činjenicu da živimo u najopasnijem vremenu u povijesti razvoja čovječanstva. Imamo tehnologiju kojom možemo razoriti svijet u kojem živimo, ali nemamo tehnologiju kojom ga možemo napustiti”. Zar nije Poslanik kazao: “Allahu, sačuvaj me od svake nauke od koje nema koristi i olakšice”. Kako će ljudi međusobno sarađivati kada je politika bez poštenja i etike najopasnija i najpokvarenija džungla u svijetu. Ne postoji niko ko je sačuvao ovaj svijet a odrekao se, zaboravio i zanemario onaj svijet. Niko ko vjeruje u onaj svijet, nije izgubio ovaj svijet.

U djelu “Izbavljenje od zablude” Imami Gazalija, koje je preveo prof. dr. Hilmo Neimarlija, na 82. str. piše: “Zašto si nedosljedan? Ako vjeruješ u budući svijet, a ne pripremaš se za njega, već ga mijenjaš za ovaj prolazni svijet, to je ludost! Ako već ne mijenjaš ovo dvoje za jedno, kako možeš mijenjati beskonačni život za izbrojive dane?! Ako pak ne vjeruješ u to, ti si onda nevjernik i okreni se traženju vjere, razmotri šta je uzrok tvoga skrivenog nevjerovanja, ako je u tvojoj unutrašnjoj naravi i uzrok tvoje vanjske odvažnosti, iako se ti s tim ne oglašavaš, lijepo se odnosiš prema vjeri i iskazuješ poštovanje prema vjerozakonu”!

Prema Platonu, nevjernici griješe zato što su nevjernici, a vjernici koji griješe, oni vjeruju u Boga, ali ne vjeruju u ahiret – budući život i odgovornost pred Bogom i polaganje računa, niti vjeruju u Božiju nagradu i kaznu. Nevjerovanje u Božiji sud, nagradu i kaznu vodi ljude u samovolju, nepravdu, nasilje i zločine.

Niko u odgajanju djece u komplementarnom smislu iznutra i izvana ne može zamijeniti majku, jer jedino ona voli dijete više nego sebe. Ona na djecu prenosi emotivnu inteligenciju, socijalnu empatiju, majčinsku ljubav i osjećaj te neizmjernu pažnju, brigu, napor i žrtvu. Odgoj nije samo stvar znanja, vještine i tehnike, “odgoj nije mehanička vještina, nego rad koji potječe iz duše i srca”, piše Hamdija Mulić. Prava bez obaveza su privilegija, parazitizam i uzurpacija pod okriljem prava. Ukoliko se opći, objektivni i bezlični zakoni ne primjenjuju na svakog građanina pravovremeno, primjereno, kritički, efektivno i efikasno, razvijaju se nered, nepravda, nasilje, ugrožavanje ljudskih života, krađe i uništavanje imovine. Zakoni i nauka što znaju, vide očima, moj, tvoj, naš, vaš, njihov, vrlo više su slijepi i nakaradni.

Interesantna, korisna i izazovna knjiga

Knjiga Mehmeta Görmeza “Mladi u potrazi za smislom”, na 140 stranica, po sadržaju i strukturi sastoji se iz: Biografije autora, Predgovora autora, Predgovora autora bosanskom izdanju i Uvoda sarajevskog muftije, prof. dr. Nedžada Grabusa.

Iza toga slijedi 11 tekstova izuzetno lucidnih, promišljenih, osmišljenih, mudrih, životnih i aktuelnih, primjerenih, u obliku direktnog obraćanja mladima. Ti tekstovi su: “Potraga čovjeka za smislom”, “Potraga omladine za smislom i Islam”, “Čovjekova tri zavjeta prema Gospodaru”, “Bešerijjet, adenijet, insanijet”, “Upute za onoga koji traga za istinom”, “Vjerske rasprave i ahlak ihitlafa (neslaganja)”, “Velika priča male grupe mladića koji su vjerovali – ashabi-kehf”, “Filozofija pokrivanja u Islamu i njeno ponovno temeljenje”, “Život i šta učiniti u zamci virtuelnog ekrana”, “Zašto Zapad napada Islam preko Poslanika alejhisselama?” i “Kuds i Mesdžidul-aksa s aspekta vjere i civilizacije”.

Na kraju slijedi Literatura. Prof. dr. Mehmet Görmez koji je godinama vršio najvišu vjersku funkciju i zvanje u Republici Turskoj je svestrano obrazovan i mudar alim-intelektualac klasičnog obrazovanja koji život i svjetske tokove prati, proučava, analizira, promišlja i smisleno artikulira tražeći na njih primjerene, pravovremene, efektivne i efikasne odgovore. Kroz njegov tekst “Zašto Zapad napada Islam preko Poslanika alejhisselama?”, srazmjerno i uočavano da se tim pokušajem napada i strategijom muslimani pokušavaju odvojiti, rastaviti, razdvojiti prvo od Kur’ana kao prvog i osnovnog izvora Islama, drugo, time bi se odvojili od autentične vjeroprakse, ortoprakse i sveukupnog praktičnog islamskog života.

Bez Poslanikovog Sunneta muslimani uopće ne mogu biti praktični vjernici i živjeti po Islamu kao što bez Kur’ana uopće ne bi mogli vjerovati na islamski način. Kao što čovjek ne može biti živ bez tijela i duše, tako i Islama nema bez Kur’ana i Muhammeda, a. s. Zadnji, jedanaesti tekst “Kuds i Mesdžidul-aksa s aspekta vjere i civilizacije” podsjeća nas da je Kuds i vjersko, i religijsko, i metafizičko, i simboličko, i obredoslovno, i pravno-šerijatsko i kulturno-civilizacijsko i opet svemuslimansko pitanje, ali i izazov i za ljudski rod.

Radi lakšeg čitanja, razumijevanja i smislenog povezivanja strukture, sadržaja, značaja, značenja, pouka i poruka knjige, citirat ćemo nekoliko rečenica iz Uvoda knjige na 23. i 24. stranici koji je napisao sarajevski muftija, prof. dr. Nedžad Grabus: “Pred našim mladim čitateljem se nalazi knjiga ‘Mladi u potrazi za smislom’ autora Mehmeta Görmeza. Već sam njen naslov nam sugerira okvir makroteme ovog vrijednog i misaonog djela – mladi i smisao. Gdje mladi rijetko pronalaze smisao? Koji su izazovi te potrage? Görmez pokazuje koliko ozbiljno shvata ideale i pokazuje im puteve kako izaći iz površnosti tumačenja bilo kojeg fenomena. Zato njegova knjiga ima posebnu vrijednost – ona je zbiljski duhovna i vjerska, a ne ideološka. Jer, vjera apelira na puninu čovjekova iskustva, a ideologija u tradicionalnom smislu ga svodi na jednu dimenziju i to na objekta (politika i vlast, op. a) ideologije”.

Naslovom teme i sadržajem knjige Görmez se priključuje velikim i klasičnim autoritetima islamske misli koji nisu ni zaboravili ni zanemarili da 18. kur’anska sura Kehf – Pećina kazuje i svjedoči o mladosti, o mladima, o budućnosti, o životu u vjeri sa smislom, sa snagom, sa ciljem, sa vizijom u svakoj životnoj situaciji i na svakom mjestu da se iskra i plamen vjere na dunjaluku nikada ne može ugasiti.

U prva dva, od 11 tekstova, “Potraga čovjeka za smislom” i “Potraga omladine za smislom i Islam” Görmez kompetentno, konsekventno i potpuno jasno uočava teoriju faktora i isključivosti i apoteoza samo uma, ili razuma, ili voluntasa, ili empirije, ili prakse, ili iskustva, ili opažanja, ili emocija ili nauke vodi ljude u brigu ili strah, ili neizvjesnost, ili apsurd, ili agresivnost, ili rasnu ili klasnu, ili etničku, ili nacionalnu ili slijepu ekonomsku materijalnu borbu i dominaciju, ili strepnju, ili tjeskobu, ili očaj, ili besmislenost, ili bespomoćnost, ili usamljenost, ili gubljenje nade i perspektive i vizije ili relativizaciju i banalizaciju svega i svođenje života na egoizam, hedonizam, pragmatizam, ospoljenje, posvjetovljenje i alijenaciju i potpuno zakivanje za egzistencijalnu, relativnu i neumitno promjenljivu i prolaznu stvarnost.

Ni racionalizam, ni empirizam, ni subjektivni ni objektivni idealizam, ni utopijski socijalizam, ni historijski materijalizam, ni dijalektički marksizam, ni naturalizam, ni sociologizam, ni psihologizam, ni nihilizam, ni scientizam, ni pozitivizam, ni skepticizam, ni voluntarizam, ni normalizam, ni psihologija, ni sociologija, ni antropologija, ni etnologija, ni etnografija, ni filozofija, ni znanost sve same za sebe i po sebi ne donose čovjeku, društvenim grupama i ljudskom rodu ni teleolos-svrhu, cilj, nakanu i značaj, značenje efektivnost, efikasnost, primjerenost i smisao života. Poput Imami Gazalije i Maxa Webera.

Mehmet Görmez ne odbacuje i ne potcjenjuje ni racio, razum, ni volju, ni iskustvo i opažanje, ni emocije niti teorijske discipline i relevantne znanstvene rezultate, nego, pored svega i prije svega, Izvor istine, dobra, lijepog, smisla, svrhe, nakane, cilja i univerzalnih vrijednosti traži u neprolaznoj, neizbrisivoj i neumitnoj, a to je u, od Boga objavljenoj vjeri i etici. Evo šta piše Görmez na 38. i 39. stranici: “Pogrešni religiozni diskursi, također, dovode do sukoba u odnosu vjera – nauka. Međutim, kao što uvijek kažemo, nauka objašnjava, religija daje smisao. Sva naučna saznanja, bilo da je riječ o Ibn Sini, Farabiju, Newtonu ili Einsteinu nisu ništa drugo nego zakoni koje je Allah uspostavio u svemiru. Nauka nikada ne izlazi i ne nadilazi granice ovog svijeta, a činom smrti mi napuštamo i ostavljamo ovaj svijet i teorije i nauku, a religija preko vjerovanja u ahiret. Eshaton ne rastavlja se od nas. Religija na temelju vjere kaže ko je stvorio i zašto je smisao svijeta i života, ko je stvorio stvorenja i svjetove. Nije jedan Bog slao Objavu, a druga božanstva svjetove i stvorenja. Isključive teorije faktora ili redukcija koje isključuju vjeru i vrijednosti kao izvore smisla i cilja života nisu problem uma i razuma, nego njihove krive upotrebe”.

Prema Maxu Weberu, ideja kapitalizma ima topos u duhu kapitalizma, a duha kapitalizma nema bez protestantske etike. Prema njemu, kao i prije njega u Gazalija, evo i Görmeza, religija je izvor morala i svih etičkih vrijednosti i ona daruje smisao, svrhu, nakanu, cilj i neprolaznu perspektivu života kroz vjerovanje u onaj svijet. Vjernik koji iskreno vjeruje da Bog sve zna, sve čuje, sve vidi i sve može, nikada nije bespomoćan, pogotovo u zatvorskoj ćeliji, čak ni usamljen. Görmez navodi sedam razloga zašto mladi preispituju religiju. Dobro i pažljivo ih treba čitati, promišljati i zapamtiti. Prvi je odnos vjere i čovjeka. Drugi je odnos vjere i svijeta. Treći je odnos između vjere i razuma. Četvrti je odnos između vjere i nauke. Peti je odnos između vjere i kulture. Šesti je odnos između vjere i morala. Sedmi je odnos između čovjeka i Allaha, dž. š.

Knjiga pred nama je tanka po broju stranica, široka i duboka po opsegu i značenjima, mudra, utemeljena i aktuelno potrebna po sadržaju. U klasifikacijskoj ljestvici ona se može staviti u red iza Gazalijevog “Ejjuhel-veleda” (preveo Husein Đozo), “El-munkiz mined-dalal” (Izbavljenje od zablude, preveo Hilmo Neimarlija) i “Protestantska etika i duh kapitalizma” od Maxa Webera. Po metodologiji, sadržaju, razumijevanju, smislenom povezivanju, argumentaciji, dokumentaciji i značaju pristupa mladima knjiga pred nama je abecedarij. Izvanredno je prevedena s turskog od doc. dr. Sameda Omerovića. Urednica je Senada Tahirović, tehnički urednik Safer Muminović, lektorica Amila Kahrović-Posavljak, a za izdavača je odgovoran prof. dr. Nedžad Grabus. Jedino što fali u kompletiranju i oživljavanju ove knjige jeste čitati je, proučavati i kupiti.