Vojin Hraste za Oslobođenje: Ljudi vole konzervativno jer im se ne da razmišljati

Iskreno, intrigantno, poetično, izuzetno. To je izložba Vojina Hraste (1981.), otvorena u petak u Domu mladih u Splitu. Profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik prestižnih priznanja, među ostalim jedne od tri jednakovrijedne nagrade na XII. trijenalu hrvatskog kiparstva (2015.), nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) za najboljeg mladog umjetnika (2014.) i dr. Autor skulptura u javnom prostoru (spomenik Bernardu Vukasu u Splitu). Diplomira kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Slavomira Drinkovića (2006.) Najnovija splitska izložba zove se “Igračka vjetrova”.

Put oko svijeta za 92 dana

Vojin Hraste, jedan od najzanimljivijih i najtalentiranijih umjetnika na suvremenoj domaćoj art sceni, sin je slavnog Kažimira Hraste, kojeg se ubraja među najveće hrvatske kipare, a ono što ih krasi to su ogromna znatiželja i beskrajna umjetnička snaga. Vojin Hraste je svestran, pametan, duhovit, nepredvidljiv i skroman, a njegove izložbe su doživljaji koji se pamte. Snažan poticaj za sve one željne energije i arta koji ohrabruje. Samo za čitatelje Oslobođenja, razgovaramo s ovim fenomenalnim umjetnikom neposredno uoči otvaranja splitske izložbe.

Vojine, zašto treba doći u Split i vidjeti Vašu izložbu “Igračka vjetrova”? Bolje rečeno, čime ćete nas sada nokautirati, kao i na Vašim prethodnim izložbama?

- Ne znam ni sam treba li itko putovati do Splita samo zbog ove izložbe, ali bilo bi mi stvarno drago da nekoga moj rad toliko zanima — bez obzira na to tko će biti na otvorenju i hoće li biti alkohola. Ovog puta izlažem jedan svoj izum — stroj za autonomnu plovidbu koji se kreće prema vjetru, bez mogućnosti upravljanja.

Možete li provesti naše čitatelje po izložbi?

- U mojoj obitelji postoji priča o Nikoli Primorcu, moreplovcu koji je 1840. godine, za okladu od 1000 funti, sam u maloj barci preplovio Atlantik u oba smjera — za 92 dana. Bio je brat nekog mog pretka, nije imao potomke, a navodno je tragično skončao u psihijatrijskoj ustanovi u Engleskoj, s 45 godina. Kad sam nešto čitao o njemu, naišao sam na bakropis s prikazom njegova broda i saznao da je eksperimentirao s vjetrenjačom na brodu. Kao dijete sam u jednoj fazi manijakalno crtao brodove i bicikle s vjetrenjačama — ta mi je podudarnost bila okidač da napravim ovaj rad. Htio sam zapravo ozbiljno pokušati napraviti brod s vjetrenjačom. Na kraju sam projektirao i izveo uređaj koji plovi prema vjetru, a na izložbi ću uz pomoć snažnog ventilatora pokazati kako funkcionira.

Najava izložbe kaže: ideja je izrada broda koji pokreće vjetrenjača čija se energija prenosi na brodski propeler, omogućujući mu plovidbu suprotno smjeru vjetra, u samo srce oluje... Može li to u prijevodu značiti i ono što prakticiraju samo hrabri i odvažni: treba ići u pravcu gdje tvoj strah raste, a ne obrnuto?

- Ne znam ni sam. Mislim da se svi mi cijeli život krećemo prema smrti, a usput i oko Sunca. Sve je obilježeno kretanjem. Svako poduzimanje nečega je nekakav pomak. Znam ljude koje vjetar nosi i stižu u sretne luke, ali i one koji po cijele dane tipkaju po klaviru pa nikad ne nauče svirati glazbu. Ponekad i za prepuštanje vjetru treba hrabrosti, a kretanje prema strahu može biti psihoterapija. Meni je najvažniji proces. Uživam u procesu. Kad nešto dovršim, više me ne zanima. To vjerojatno objašnjava i hrpu hobija kojima se bavim — površno. Možda je za sreću ipak bitna intuicija, iskustvo i procjena kada koju strategiju primijeniti. Ovaj stroj ide prema vjetru, prema izvoru energije. Iskreno — strah me probati kako bi to funkcioniralo u stvarnosti. Možda tragično.

Brod Vojina utjelovljuje epohu kibernetike kao plovidbu bez cilja, ideje i razloga, isto stoji u najavi. Trebamo li se mi bojati?

- Mislim da nema razloga za strah. Strah živi u nekim drugim sobama. Mene najviše strah stvari koje mi ne bi pale na pamet. Strah me onoga na što se nisam pripremio. Za ovu plovidbu se, srećom, moguće pripremiti.

Slutim da ste pripremajući ovu izložbu imali u mislima i Kavafijeve stihove: kada kreneš na put za Itaku, zaželi da dug to bude put, pothvata pun i saznanja... Je li ovaj dojam točan?

- Definitivno točan. Navigare necesse est, vivere non est necesse. Život bez kretanja je protraćen. Važno je kretati se — polako, biciklom, i pritom mjeriti svaki metar puta. Važno je razumjeti kako je sve izgledalo u promjeni kroz prostor i vrijeme. Jednom sam naišao na stranicu s mapom svijeta, na kojoj se klikom po regijama može slušati lokalna glazba. Ako skačeš po mapi nasumično, ništa nema smisla. Ali ako slušaš susjedne stanice, shvatiš da su promjene male, da je sve povezano, sve se mijenja u nekom kontinuitetu.

Možda kad bismo biciklom obišli svijet, shvatili bismo kako smo i zbog čega različiti. Ovako nas razlike šokiraju i plaše — pa ratujemo, stalno.

Sanjar stvarnog i istraživač intrigantnog — tako Vas opisuje pokojni povjesničar umjetnosti Toni Horvatić. Opisuje Vas, citiram, kao zainteresiranog promatrača koji svojim nastojanjima u materijalu želi aktivno participirati u društvenoj zbilji. Odgovara li današnja suvremena likovna umjetnost na ono što se događa u svijetu u kojem živimo?

- Mislim da imamo izvrsnu umjetničku scenu. Imam sreću što se šetam po ateljeima svojih prijatelja i često mi dođe da zaplačem od ljepote. Plačem i kad se sjetim divnog Tonija i njegova produhovljenog čitanja umjetnosti. Umjetnost je dobra preslika vremena.

Citirao bih Susan Sontag koja u eseju “Fascinacija fašizmom” piše kako totalitarni režimi koriste spektakularan, konkretan realizam da bi slavili vlast, red i snagu. S obzirom na neke aktualne trendove — možda bismo se trebali zabrinuti.

Zašto danas na mnogim izložbama imamo osjećaj kao da živimo u 19, a ne u 21. stoljeću?

- Ljudi vole konzervativno jer im se ne da razmišljati. Teško im je, a na kraju dobiju samo još više pitanja, nemir i bore na čelu. Vole da je umjetnost slatka i da ne smeta.

Glupost i svježina

Kao profesor na akademiji, svjedočim povratku tradiciji i zanatu — što je lijepo, ali dan ima samo 24 sata. Ako sav fokus staviš na izvedbu, lako zaboraviš razmišljati zašto to radiš.

Za slikare i kipare tvrdi se da što su stariji, to su bolji. Jesu li godine i životno iskustvo važni za Vašu umjetnost?

- Mislim da jesu. Ivan Kožarić mi je najbolji primjer — toliko je dugo živio i radio da je na kraju dosegao šamansku razinu. Jednim gužvanjem folije u dva poteza bio je u stanju napraviti remek-djelo. Iskustvo je nenadoknadivo… iako su i glupost i svježina druga predivna noga istog korpusa.

Vas krasi nevjerojatno izoštren način asocijativnog promišljanja. Što Vas potiče na put u novo i nepoznato — što Vas nadahnjuje?

- Najviše me nadahnjuje znatiželja. Uživam u procesu. Volim zadatke u kojima rješavam tehničke probleme, i volim raditi kad shvatim da mi ideja nakon dva-tri dana nije dosadila ni ishlapila. Asocijativni svijet je moj prirodni ambijent — i trudim se to prevesti u rad.

Umjetnici su onakvi kakvi su im i radovi. To je pravilo.

Znamo da ste, osim u kiparstvu, ostvarili veliku karijeru i u glazbi. Što je sa splitskim bendom Leut Magnetik, čiji ste bili član? Godine 2006, kada ste završili Akademiju, osvojili ste i najprestižniju nagradu Porin u kategoriji urbane i klupske glazbe. Plovi li Leut i dalje?

- Da, mi smo i dalje grupa najboljih prijatelja. Uvijek nešto radimo. Ponekad ne sviramo godinama, ali planinarimo, ogovaramo se međusobno u porukama… Prije 2–3 godine izdali smo album “Celuloza”, koji mi je možda i najbolji naš rad. Doduše, imali smo volje samo za dovršiti i objaviti album online — koncerte nismo stigli. Ali obećali smo si spremiti par nastupa.

Kad smo prije par godina razgovarali u povodu Vaše famozne izložbe “Prije početka”, nakon završetka ručka, opisali ste atmosferu i umjetničku scenu Splita krajem 1990-ih, u vrijeme kad ste bili devetnaestogodišnjak. Možete li usporediti tadašnji i današnji Split, barem kad je art u pitanju?

- Teško mi je na to odgovoriti jer sam zadnjih godina stalno u Zagrebu. Ovo je već treći ili četvrti Split u mom životu — svaki put s novim setom kolega i umjetnika. Mislim da glavni akteri uvijek na neki način korespondiraju s gradom u tom trenutku.

Imate li tremu izlagati u Splitu, ili je to kao u onom stihu Vašeg benda: Evo me doma, dobre volje san odma’?

- Imam, uvijek imam tremu. Ponekad mi se čini da je to sve iz moje glave i da možda drugima uopće nije važno. A meni je jako važno. Split zna biti tvrd grad i zbog toga me ovdje posebno strah. Mrzim otvorenja i san mi je da prestanem dolaziti na vlastita. Ali to bi, nažalost, uvrijedilo rodbinu i prijatelje — pa za sada još moram.