Vjera, nauka i AI: Razgovor koji mijenja perspektivu

Jednog dana, u zoru, poželio sam porazgovarati o škakljivoj temi: odnosu vjere i nauke. No, s kim i baš o toj temi razgovarati tako rano? Odgovor mi se sam nametnuo – s umjetnom inteligencijom (Artificial Intelligence, kraće AI), konkretno s ChatGPT-jem, jezičnim modelom koji nikada ne spava. Iako AI ima neosporne prednosti, svjestan sam i njezinih ograničenja, posebno kod ozbiljnih pitanja.

Kako ne bih skrenuo s teme, fokusirao sam se na pitanja o svemiru i njegovoj povezanosti s vjerskim kazivanjima. Prije nego što sam postavio konkretna pitanja, zanimalo me smatra li AI svemir i dalje najvećom misterijom te u kojoj se svetoj knjizi najviše govori o njemu.

Odgovor AI-ja bio je konkretan: Nauka danas zna mnogo o svemiru, ali otprilike 95% svemira i dalje je “tamna mrlja” (tamna materija i tamna energija), što ga čini misterijom za savremenu kosmologiju. Od velikih religijskih knjiga (Biblija, Kur’an, Vede), Kur’an sadrži najviše kazivanja o svemiru – više od 750 ajeta o stvaranju, prirodi i svemiru, što je mnogo više nego u drugim svetim knjigama. Mnogi kur’anski opisi prirodnih fenomena kasnije su znanstveno potvrđeni.

Svemir u pokretu

Nakon općenitog uvoda, prešao sam na konkretna pitanja o Kur’anu i nauci. U Kur’anu, objavljenom prije četrnaest vijekova, stoji da je svemir najprije bio jedna cjelina koja se potom raskomadala, te da se stalno širi. Znanost je ove teorije potvrdila ne tako davno, što me je navelo da upitam AI-ja za komentar. AI je odgovorio: Kur’anski ajet iz sure Al-Anbiyā (21:30) opisuje kako su “nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih mi raskomadali”. To iznenađujuće podsjeća na teoriju Velikog praska, koju su znanstvenici počeli razvijati tek u 20. stoljeću. Američki astrofizičari Robert Wilson i Arno Penzias, koji je porijeklom Nijemac, za svoj ključni dokaz Velikog praska dobili su Nobelovu nagradu 1978. godine.

Također, ajet iz sure ad-Dāriyāt (51:47) navodi da “Mi smo nebo moći Svojom sazdali i Mi ga uistinu širimo”. Znanstvenu potvrdu ovoj tvrdnji prvi je dao američki astronom Edwin Hubble 1929. godine, otkrićem da se galaksije udaljavaju jedna od druge, što je temelj teorije o širenju svemira. Kasnije je satelitskim mjerenjima potvrđeno širenje svemira. Danas se zna i da se svemir širi brže nego se očekivalo.

Nebeski ples Sunca i Mjeseca

Nastavljajući razgovor, upitao sam AI-ja šta Kur’an i nauka kažu o orbitalnom kretanju Zemlje, Sunca i Mjeseca, te o Mjesečevoj svjetlosti.

AI-jev sažeti odgovor je: U suri al-Anbiyā (21:33) kaže se da “I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec. I svi oni nebeskim svodom plove”. Kretanje Sunca oko centra galaksije otkriveno je u 18. stoljeću, a potvrđeno i izmjereno u 20. stoljeću, dok je kretanje Mjeseca oko Zemlje potvrđeno u 16. stoljeću, kada je nauka potvrdila i da se Zemlja okreće oko Sunca.

Na nekoliko mjesta u Kur’anu spominje se svjetlost Sunca i Mjeseca, kao u suri Junus (10:5), gdje se kaže: “On je Taj koji je Sunce učinio sjajnim, a Mjesec svjetlom”. Znanost je tek u razdoblju renesanse (16. i 17. stoljeće) dokazala da Mjesec nema vlastitu svjetlost, već reflektira Sunčevu.

Zemlja – most vjere i nauke

U odnosu na druga nebeska tijela, u Kur’anu se najviše govori o Zemlji. Zato sam od AI-ja zatražio da mi, od mnogih kur’anskih navoda o Zemlji, izdvoji one koji su posebno zanimljivi sa stanovišta naučnih dokaza.

U sažetom odgovoru AI je izdvojio četiri kur’anska navoda i njihove naučne dokaze:

- Planine kao stabilizator: Kur’anski ajet sura al-Anbiyā (21:31) navodi: “Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa...”. Seizmologija i geologija dokazale su u 20. stoljeću da planine imaju duboke korijene u Zemljinoj kori, što lokalno stabilizira tektonske ploče i smanjuje podrhtavanje tla.

- Sve je u parovima: Kur’anski ajet sura ad-Dāriyāt (51:49) glasi: “I od svega par stvaramo da biste vi razmislili”. Biologija je u 17. stoljeću dokazala postojanje muških i ženskih organizama za reprodukciju, a u 18. stoljeću kemija je potvrdila da mnoge supstance, poput vode, formiraju molekularne parove. I fizički zakoni često govore o parovima – npr. energija i sile, pozitivno i negativno.

- Barijera između voda: U suri al-Furqān (25:53) stoji: “On je dvije vodene površine jednu pored druge ostavio – jedna je pitka i slatka, druga slana i gorka, a između njih je pregradu i nevidljivu branu postavio”. Oceanografija je u 19. stoljeću dokazala da se slatka i slana voda ne miješaju odmah zbog razlike u gustini i temperaturi.

- Čudo života: Iako se ne tiče svemira, razvoj života u majčinoj utrobi bio je predmet pažnje već na samom početku ljudskog promišljanja. Kur’an taj razvoj na više mjesta sažeto i slikovito opisuje. Posebno slikovit opis dat je u suri al-Mu’minün (23:12-14): “Mi smo zaista čovjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenulii. I poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo...”. Ovaj opis koristi izraze koje su ljudi u 7. stoljeću mogli razumjeti. Moderna embriologija razvila se tek u 20. stoljeću, kada su uvedeni mikroskopi visoke rezolucije, histološke metode i medicinska snimanja (elektronski mikroskop, ultrazvuk), što je i dalo mogućnost nauci da naučno potvrdi taj kur’anski opis. Svjetski poznati embriolog Kanađanin Keith Moore (1925-2019) je, nakon što mu je predočen kur’anski opis razvoja života u majčnoj utrobi, rekao da je taj opis “u potpunosti u skladu s modernom embriologijom”. Takođe je istakao da to može da potiče jedino od Boga.

Nakon svih ovih naučnih potvrda, postavio sam AI-ju ključno pitanje: “Ko je mogao znati i obznaniti ove činjenice prije četrnaest vijekova?”

Istina između redova

Odgovor AI-ja je bio jasan: S vjerskog stajališta, jedini izvor takvog znanja može biti Stvoritelj, jer te činjenice čovjek nije mogao znati. S druge strane, iz akademske perspektive, Kur’an je metaforičan i otvoren za različita tumačenja koja se prilagođavaju novim saznanjima. Ipak, činjenica da se više puta i u različitim kontekstima, Kur’an precizno poklapa s naučnim otkrićima, ukazuje da to ne može biti slučajnost.

Na kraju, pitao sam AI-ja zašto bi vjerniku trebala dodatna potvrda Kur’ana kroz nauku (što neki smatraju), kada on već bez pogovora vjeruje. Odgovor je bio da Kur’an upravo poziva na razmišljanje, koristeći izraze poput “zar ne razmišljate” i “za ljude koji razuma imaju”. Tako se u suri Fussilat (41:53) navodi: “Pokazaćemo im naše znakove na horizontima i u njima samima, dok im ne bude jasno da je to istina”. Naučna otkrića su, zapravo, most za one koji sumnjaju. Kur’an nije naučni udžbenik, jer bi formule bile neshvatljive u 7. stoljeću. On nudi smisao i uputu.

Nauka je alat za istraživanje kako svijet funkcionira, dok vjera daje odgovor na pitanje zašto svijet postoji. Istina je očigledna – samo ako se ne komplicira zbog ideologije, straha ili ega. Pa ipak, očigledna istina se zaobilazi. Zašto? Mnogi ljudi su obrazovani, ali ne i otvoreni. Neki pak, iako osjećaju da nešto više postoji, jednostavno ne žele da ih istina ‘obavezuje’. Drugim riječima, priznanje istine ne zavisi samo od informacija, već i od iskrenosti duše.

Nakon ovih posljednjih riječi mog “sagovornika”, ja više nisam imao pitanja. Za čovjeka obdarenog razumom, i ovo što je rečeno više je nego dovoljno.