Vjera ili nacija? - Religija države nije isto što i državana religija

Jedno od osnovnih pitanja u odnosu na državno uređenje i pravni poredak je odnos države prema religiji i religije prema državi. Takav odnos se posmatra kroz normativno uređenje, status građana u pogledu slobode vjeroispovijesti, kao jednom od temeljnih ljudskih prava koje se određuje kroz pravo na slobodno opredjeljenje u pogledu vjerskih sloboda na vjerovanja i ispovijedanje uvjerenja, a zatim kroz organizacione oblike i statuse vjerskih zajadnica na području države.

Miješanje države u statusna pitanja i rad vjerskih zajednica kroz pravne sisteme je različito, počev od principa da su vjerske zajednice odvojene od države, do statusa vjerskih zajednica na koja se prenose javna ovlaštenja ili do mjere da se uspostavlja dio pravnog poretka koji je uređen na temelju određenih oblasti i pitanja koja se uspostavljaju na vjerskim pravilima za pripadnike vjerskih zajednica.

Religija države je pravda

Sekularna država, kao oblik uređenja, različito tretira u pojedinim pravnim sistemima ulogu i status vjerskih zajednica. Ignorantski odnos prema vjerskim zajednicama jeste ideološka ateizacija koja tretira vjerske zajednice kao relikt prošlosti, što doprinosi osporavanju prava na slobodu vjeroispovijesti jer se može zaključiti da je ateizam religijski oblik koji gradi nova božanstva kroz razne pokrete, ličnosti, te ideologije koje ipak nisu učinile sretnim pripadnike državne zajednice.

U odnosu na različitosti koje su evidentne u ljudskoj zajednici, postavlja se pitanje šta je to religija države. Za razliku od pojma državne religije ili državnih religija koje nastaju na normama vjerskih učenja, religija države je univerzalna za sve civilizacije i sva vremena. Da bi nam ovaj status religije države bio jasan, trebamo posmatrati državu kao biće koje živi, a koje prvenstveno sačinjavaju ljudi unutar državne zajednice i sve ono što sa sobom nosi.

Religija države je pravda. Da bi se uspostavio pravilan poredak u državi, moraju postojati norme koje garantuju pravdu i pravičnost za sve ljude u okviru suvereniteta i teritorijalne ograničenosti države na principima ravnopravnosti, odnosno otvorene mogućnosti za ostvarenje prava za bilo kojeg čovjeka u okviru njegovih sposobnosti i obima prava koja mu pripadaju. Nametanje ideologija utemeljih na vjerskim učenjima ili bilo kojih drugih ideologija onemogućava ostvarenje religije države. Da bi se u cijelosti ostvarila religija države, uspostavljaju se zakonodavna, izvršna i sudska vlast, koje bi kao oblici vlasti trebali da funkcionišu na principima pravde i pravičnosti.

Religija čovjeka kao pojedinca je potrebna državi u obimu u kojem ta njegova individualna uvjerenja i vjerovanja doprinose njegovom odnosu prema drugima i drugačijima, te odnosu prema državnim dobrima. Osnovna greška koja se događa u savremenoj civilizaciji jeste poistovjećivanje vjerske pripadnosti sa nacionalnom pripadnošću. Takav koncept devastira religiju države i religiju pojedinca kao pripadnika države koji bi u istoj trebao da ima ista prava kao i svi drugi. Međutim, poistovjećivanje religijskih sa nacionalnim pripadnostima dovodi do umanjenja značaja religijskih učenja iz razloga što se faktor nacije stavlja iznad bilo kojeg vjerskog učenja, tako da nacija tiho postaje ideologija koja odgaja nacionalističke pokrete i poimanja kojima se ometa funkcionisanje države i uspostavljanje principa pravde i pravičnosti.

U Bosni i Hercegovini, koja bi trebala da bude sekularna država, vjerske zajednice su odvojene od države. Sama definicija odvojenosti po sebi nije dovoljna ako se samo navede kao oblik odnosa države prema vjerskim zajednicama, bez temeljite analize šta bi to značilo kada vjerske zajednice ne bi u potpunosti bile odvojene od države. Kao prvo, država nema svoje vjersko učenje u multireligijskim zajednicama gdje postoje pripadnici različitih konfesija koji imaju svoje tradicije i svoj način ispoljavanja svoga uvjerenja.

Osnovni princip je uspostavljen Evropskom konvencijom i u pogledu prava na slobodu vjeroispovijesti po kojem svako ima pravo da vjeruje, zatim da praktično ispovijeda svoje uvjerenje sam ili zajedno sa drugima u privatnim prostorijama ili na javnim mjestima. To bi bila temeljna definicija slobode vjeroispovijesti na kojoj se mora, a u cilju ostvarenja religije države, odnosno pravde i pravičnosti, uspostaviti takav pravni poredak koji daje slobodu ispovijedanja sve do granica preko kojih bi takva sloboda dovodila u pitanje prava trećih osoba. Podsjećanja radi, raniji pravni sistemi, počev od austrougarske vladavine, prihvatili su funkcionisanje vjerskih zajednica tako što iste nisu bile u cijelosti odvojene od države. Vjerske zajednice su pored prava na imovinu, prava na samoorganizovanje, imale i određeni obim javnih ovlaštenja. Povjerenje države se upravo ogleda kod prenošenja javnih ovlaštenja na vjeske zajednice u dva smjera: vjerske zajednice aktivno učestvuju u odgoju i obrazovanju korisnih članova koji čine državu, što je poseban interes države da vjerske zajednice doprinesu uspostavi principa ravnoteže prava i pravičnosti, a što bi bila tijesna saradnja između države i vjerskih zajednice.

Zakonom se prihvata kontinuitet ranije postojećih crkava i vjerskih zajednica/Almir Šarenkapa

Država na ovaj način vrši kontrolu u procesima odgoja i obrazovanja, zatim u procesima značajnim za edukaciju stanovništva u cilju ostvarenja pravde i pravičnosti, što svakako postoji poseban interes religije države da pripadnici te države usklade svoje principe rada i djelovanja koji će donijeti podršku u principima promovisanja pravde, a što po principu uzajamnosti proizvodi sreću i zadovoljstvo svih koji žive na teritoriji tako uređene zajednice ljudi koji čine državu. Primjera radi, vjerske zajednice bi trebale educirati svoje pripadnike da čuvaju i paze javna dobra, da vode računa o svojim obavezama prema državi, a zatim da ih podučavaju mogućnostima da koriste pogodnosti koje država daje svim građanima, a prema utvrđenim propisima na toj teriotoriji.

Ako se uzme u razmataranje oblik uređenja Bosne i Hercegovine, onda se može razumjeti da takav oblik uređenja ne može proizvesti pravnu sigurnost, a time ni zadovoljstvo građana koji žive na teritoriji te države. Može se sa sigurnošću tvrditi da je u Bosni i Hercegovini došlo do štetnog zaokreta nakon promjene oblika uređenja, pa je od ideološkog ateizma, koji su promovisali skoro isti lideri, kasnije promovisan ideološki nacionalizam kojem su podloge religijska učenja određenih zajednica kojima pripadaju.

Najpogubnije za jedan narod jeste poistovjećivanje nacionalne i vjerske pripadnosti, a sve u kontekstu općepoznatih činjenica da se nacionalna pripadnost izvodi iz porijekla, a vjerska pripadnost po slobodnom opredjeljenju i uvjerenju. Takav koncept u kojem su religijska učenja poslužila kao “energent” za uspostavljanje nacionalnog identiteta, proizveo je štetne posljedice općenito i za državu u kojoj je nemoguće uspostaviti potpunu pravnu sigurnost.

Ustav Bosne i Hercegovine koji je utemeljen na međunarodnom sporazumu uspostavio je nacionalni suverenitet tri naroda sa omjerom prava. Nacionalni suverenitet prirodno traži teritorijalni suverenitet, što je bio jedan od razloga za međunarodni oružani sukob u kojem su učestvovali pripadnici iste religijske i nacionalne zajednice sa teritorija drugih država, u cilju zaštite nacionalnog, a time i religijskog identiteta i uspostave teritorijalne zajednice koja traži suverenitet nacije. Nacionalizam kao pojava proizvodi elemente fašizma kao najrigidnijeg oblika isključivosti prema drugom i drugačijem, a na kojim principima, i ako se uspostavi državni poredak, isti ne može opstati iz razloga što pravda i pravičnost kao osnovni pricip religije države ne poznaju niti prihvataju trajni opstanak bilo kojeg oblika isključivosti.

Ako bismo htjeli da napravimo uporedbu, onda je najbliže da uzmemo primjer Albanije, u kojoj žive Albanci različitih konfesija. Pripadnost nekoj od konfesija nije od značaja za status Albanaca u Albaniji, u takvoj zajednici se nesmetano uspostavlja religija države, a što proizvodi materijalne efekte općenito u pogledu sigurnosti građana i privrženosti državi u kojoj nisu diskriminisani. Nakon 1990. godine po prvi put na teritoriju Bosne i Hercegovine započinju procesi poistovjećivanja religijske i nacionalne pripadnosti, pa se formiraju tri najveće vjerske zajednice koje su istovremeno i nacionalne zajednice. Takav sistem je trom, bez ikakve perspektive iz razloga što postoje konstantno sukobi lidera pripadnika nacionalnih zajednica koji su indirektno pripadnici i vjerskih zajednica, zato što u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti predstavljaju svoj narod i štite interese svog naroda u odnosu na druga dva naroda ili bilo koga, sve iz razloga navodnog očuvanja nacionalnog identiteta. U svemu ovome, država kao autonoman subjekt, koju sačinjavaju svi građani koji žive na njenoj teritoriji slabi, iz razloga što organi države koje trebaju promovisati i štititi religiju države nisu slobodni u cijelosti za takvo djelovanje jer su uslovljeni nacionalnom i vjerskim identitetom.

Posebno je štetna pojava “novih vjernika” koji nisu razumjeli osnovne principe vjerskog učenja, a oni navodno pripadaju takvom vjerskom učenju te isto promivišu na svoj način ne praveći razliku u dovoljnoj mjeri između dozvoljenog i zabranjenog, zatim tražeći grešku kod drugog ili drugačijih, koji pripadaju drugoj nacionalnoj, a time i vjerskoj zajednici, što dodatno otežava normalno funkcionisanje javne vlasti u cilju promovisanja i zaštite principa pravde i pravičnosti.

Nagli prelaz iz socijalističkog političkog sistema koji je promovisao druge vrijednosti proizveo je potrebu kod nacionalnih i političkih vođa da se dokazuju u svojoj religijskoj i nacionalnoj pripadnosti. Takvo dokazivanje nije proizvelo sreću građanima ove zemlje jer je proizveden međunacionalni konflikt na štetu države, odnosno građana. Svakodnevno imamo priliku da u medijima slušamo priče o nacionalnim herojima koji zagovaraju politike odbrane pripadnika svoje nacije od druge nacije.

Taj ignorantski odnos u međunacionalnim korpusima proizvodi pravnu nesigurnost, a što izaziva nezadovoljstvo, općenito i pojedinačno, koje nije uzrokovano samo materijalnim stanjem pojedinca već i izazvanom nesigurnošću o postojanju potencijalnih međunacionalnih konflikta. Kada bismo se vratili izvornim religijskim učenjima, a koja se baštine u našoj domovini, vidjeli bismo da su ista korisna za državu, odnosno religiju države. U situaciji kada promotori religijskih učenja nisu u mogućnosti da na ispravan način promovišu učenja i vjerovanja iz razloga što su u materijalnoj ovisnosti od nosioca javne vlasti, sasvim je sigurno da dolazi do pogrešnih tumačenja i zloupotrebe vjere radi individualnog promovisanja pojedinaca kao zaštitnika nacionalnih zajednica, a time i forsiranje nacionalnog u odnosu na vjersko.

Ovakve pojave nisu karakteristične samo za Bosnu i Heregovinu. Fenomen pokoravanja religije naciji, nacije političkoj partiji, a partije državi, jeste oblik pokoravanja slobode čovjeka kroz njegove vrijednosti na koje mu se ukazuje da iste promovišu od nosilaca javne vlasti. U situaciji kada vjerske zajednice nemaju potencijala da se odupru takvom vidu ideološke agresije, religija države – pravda postaje upitna.

Općenito totalna izgubljenost u situacijama i vremenu nije proizvela adekvatne osobe koje će predstavljati državu u interesima države. Postavlja se logično pitanje: šta je interes države? U krajnjem interesu države je istovremeno i interes pojedinca koji u uređenoj državi u kojoj dominira pravda osjeća sigurnost i sam doprinosi održavanju takvog stanja, a sve u svrhu zaštite njegovog identiteta i njegovih osobnih vrijednosti.

Ako bismo se osvrtali na sadašnje stanje religija u državi Bosni i Hercegovini, onda bi nam jedini orijentir bio sadržaj Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Navednim zakonom se prihvata kontinuitet ranije postojećih crkava i vjerskih zajednica, uz nastojanja da se izjednači status crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini sa zagarantovanim pravom na slobodu savjesti i vjere u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim standardima.

Navedim zakonom su ratifikovane odredbe Evropske konvencije i drugih međunarodnih normi sadržanih u deklaracijama i konvencijama o slobodi i savjesti vjere. Zakonom je zabranjen svaki vid diskriminacija koji je zasnovan na vjeri ili uvjerenju. Praktično, propisana zabrana diskriminacije nije provediva u svim dijelovima države iz razloga što pripadnici određenih vjerskih zajednica mogu ostvarivati veća prava kroz svoju pripadnost po nacionalnom osnovu, što dovodi do indirektne mogućnosti diskriminacije kako na nacionalnom tako i na vjerskom osnovu. U svakom slučaju, ovdje se ne radi o brutalnim oblicima diskriminacije kao što su fizički napadi na imovinu, omalovažavanje drugog, ili izrugivanje pripadnicima druge vjerske zajednice, zatim zabrana korištenja simbola, znamenja i naziva bez saglasnosti nosilaca prava na korištenje takvih vrijednosti.

Primjera radi, zabranjeno je osnivanje udruženja vjernika bez odobrenja nadležne vlasti crkve ili vjerske zajednice koja se bavi određenim vjerskim aktivnostima. Danas imamo praksu urušavanja autoriteta vjerskih zajednica od službenika javne vlasti na štetu države. Postoji tendencija rada osnovanih udruženja koja se bave vjerskim aktivnostima, nakon čega se takva pojava stavlja na teret određenoj konfesionalnoj zajednici bez primjene zakona koji obavezuje javnu vlast da vrši inspekcijske kontrole i uspostavlja red u državi.

Izričito je važeća zakonska odredba da su crkve i vjerske zajednice odvojene od države. Takve odredbe imaju smisla u odnosu na nemogućnosti države da određenu religiju ne može priznati kao državnu, također da se država ne može miješati u unutrašnju organizaciju. Međutim, ta odvojenost se manifestuje u materijalnom pogledu koji je definisan da država može davati podršku crkvama i vjerskim zajednicama. U situaciji kada je imovina crkava i vjerskih zajednica, koja je bila svojevrstan vid javnog dobra, nacionalizovana i postala javno dobro u širem smislu u kategoriji društvene svojine, crkve i vjerske zajednice su oslabljene u svom statusu djelovanja i rada u korist javnog interesa za očuvanje javnog morala i doprinosa održavanja principa pravne sigrnosti.

Postavlja se logično pitanje: da li postoje procesi koji su teži i pogubniji za crkve i vjerske zajednice u odnosu na nacionalizaciju? Ako bismo pravili analitiku procesa privatizacije, onda bismo mogli sa sigurnošću zaključiti da je privatizacija posljednji pečat u procesu oduzimanja imovine nakon postupka nacionalizacije. Neosporna je činjenica da je nacionalizacijom došlo do mogućnosti šire upotrebe javnog dobra koje je pripadalo crkvama i vjerskim zajednicama u kategoriji društvene svojine. Privatizacijom prije donošenja propisa i restitucije, dio javnog dobra crkava i vjerskih zajednica je postao privatno vlasništvo, čime se trajno gubi mogućnost bilo kojeg vida restitucije.

Zloupotrebe vjere

Ako bismo pravili uporedbu pravnog poretka u Bosni i Hercegovini prije 1991. godine, sa sigurnošću bismo mogli zaključiti da je u sistemu socijalizma daleko više bio zastupljen princip pravde i pravičnosti, odnosno da je religija države dovoljno bila izražena da bi se građani osjećali sigurnim. Nakon uspostave nacionalnih pa i nacionalističkog koncepta uređenja države, mala grupa postaje sretna, a to su osobe koje su se domogle kapitala ili pozicija u javnoj vlasti da bi dobro živjeli. Podsjećanja radi, trebamo imati u vidu da je cijela jedna generacija gradila državu koja je imala jaku privredu, obrazovni sistem i sve što čini državu državom. U prijeratnom periodu, a radi očuvanja principa pravičnosti tzv. Markovićeva privatizacija koju je osmislio Ante Marković je zastupala principe pravičnosti tako što je radnicima građanima omogućeno da postanu dioničari (vlasnici kapitala) u preduzećima koje su sami podizali u omjeru od 50-60%, što bi nakon toga dalo pozitivne efekte u odnosu na pravnu sigurnost i jednakost u državi.

Osnovna razlika prethodnog i sadašnjeg političkog sistema je materijalne naravi. I u jednom i drugom su vjerske zajednice odvojene od države, s tim da raniji pravni poredak nije koristio općenito vjeru u javnom životu u smislu promovisanja vlasti i pridobijanja podrške građanima. Danas vidimo najbrutalnije zloupotrebe vjere, u cilju učvršćivanja vlasti protivno principima učenja i vjerovanja koji se promovišu tradicionalno stotinama godina. Naprimjer, danas možemo sresti građane naše domovine koji smatraju da je dobar vjernik neko ko bi trebao biti pristalica određene poličke partije, koja navodno čuva vjernike od drugih vjernika. Takav koncept je temelj za uspostavljanje fašističkih ideja jer se fašizam ne može razvijati bez nekog jakog vida diskriminacije što je općepoznato.