Vjera bez bogomolja, dom bez granica: Pogledajte unutrašnji svijet naroda koji i prkosi historiji
ZAJEDNO I U MIRU I U RATU: U prohujalim vremenima Druzi su imali proroke, mistike, mudrace, kraljeve, osvajače, veletrgovce, filozofe, učenjake…
Znao sam da tamo nećemo biti dočekani s dobrodošlicom, ali su moje novinarske znatiželje bile mnogo jače od mojih predrasuda. Krenuo sam tog ljeta sa kolegom Adilom Hajrićem, s kojim sam bio već mjesec na putovanju po zemljama Bliskog i Srednjeg istoka, prema brdima Golanske visoravni i usamljenim razbacanim selima u kojima žive samozatajni i nepovjerljivi ljudi, koji u svakom strancu vide potencijalnu nevolju, uvjereni da im dolaze u posjetu sa skrivenim namjerama. Ništa neočekivano i neobično za one koji poznaju povijest Druza. Njihov život i stoljetna iskustva naučili su ih da su najbolji stranci jedino oni koje nikada neće sresti niti upoznati u životu. Zbog toga su prema onima koji im nepozvani dolaze u sela i domove nepovjerljivi i sumnjičavi. Nisu dobrodošli!
Prije nego što smo krenuli, naš libanonski domaćin Vadži Zejtun posavjetovao nas je da budemo oprezni pri proputovanju planinskim lancem Karmel (Mount Carmel), koji se proteže graničnim područjem Sirije, Libanona i Izraela. Znao sam odranije da su ti krajevi puni nesvakidašnjih izazova i da su obavijeni neobičnim mističnim biblijskim vjerovanjima. Sveti Jovan od Krsta (San Juan de la Cruz, 1542 -1591), španski mistik, pjesnik, katolički reformator i karmelićanski sveštenik, ostavio je iza sebe zapise koji govore o “duhovnom putu ljudskih duša do vrhova planine Karmel, gdje se susreću sa Stvoriteljem”. S tim saznanjima i upozorenjem našeg domaćina, krenuli smo iz Bejruta u brda planinskog lanca Karmel.
ONI KOJI SU UJEDINJENI: Priča o Druzima, međutim, mnogo je složenija i zanimljivija od našeg putovanja i želje da ih upoznamo. Oni nemaju svoje domovine i čine manjinsku ezoteričnu etnoreligijsku grupu koja živi razbacana u zemljama Bliskog i Srednjeg istoka, poštujući svoje običaje i stare tradicije, kao i doktrinarni sud koji reguliše lične poslove pojedinaca, kao šerijatski sud u islamskim zajednicama. Njihova vjerovanja i tradicija datiraju iz prastarih vremena i uključuju elemente islama, hinduizma, pa čak i klasične grčke filozofije. Veruju da je Bog inkarniran na zemlji u obliku njihovog vođe, al-Hakim bi-Amrih Alla.
VELIKAN DRUZA: Sultan Al-Atrash, druzijski heroj sirijskog ustanka protiv Francuza. Milion ljudi ispratio ga je na sahrani 1982. godine
Iako se njihova usamljena planinska sela prostiru od Damaska do Bejruta i od Jerusalema do Amana, oni takođe žive i u nekim dijelovima južne Turske i sjevernog Iraka, ali se u velikim i malim zajednicama mogu naći raštrkani po cijelom svijetu, od Amerike do Australije: u Francuskoj (25.000), Kanadi (25.000), SAD-u (30.000), Venecueli (60.000), Australiji (20.000), Londonu (1.500)… Najviše ih je, ipak, u Siriji (750.000), Libanu (350.000), Jordanu (30.000) i na Galileji, u Izraelu (150.000).
Vjeruje se da su Druzi mješovite rase. Iako su uglavnom arapskog porijekla, oni također nose iransko, kurdsko i evropsko naslijeđe. Sebe nazivaju Ahl at-Tawhid ili Al-Muwahhidun, što se na arapskom jeziku može prevesti kao “oni koji su ujedinjeni”, dok ih pripadnici nekih drugih etnoreligijskih skupina u zemljama Bliskog i Srednjeg istoka nazivaju Sinovima milosti. Iako žive u raznim dijelovima svijeta i mada nemaju svoju državu, Druzi imaju svoje državne simbole, što jača njihov osjećaj jedinstva. Njihova zastava uključuje pet boja, što predstavlja pet kosmičkih principa i njihove odgovarajuće historijske personifikacije. Zelena: Esencija Božja - Al-Hakim bi-Amr Allah, bio je fatimidski halifa koji se smatrao osnivačem vjere Druza; crvena: Univerzalni intelekt - Hamza ibn Ali ibn Ahmad bio je prvi druzijski misionar i vođa koji je širio učenja vjere; žuta: Univerzalna duša - Isma’il ibn Muhammad bio je Hamzin učenik i istaknuti druzijski misionar; plava: Riječ - Muhammad ibn Wahb bio je još jedan Hamzin učenik koji je igrao značajnu ulogu u ranoj zajednici Druza; bijela - Salama ibn Abdul Wahhab bila je utjecajna figura u razvoju doktrine Druza.
GRAVURA IZ 17. STOLJEĆA: Druzi su uvijek svoje gradove i sela gradili u planinskim vrletima
Svoju religiju prate od osnivača Hamze ibn ‘Ali ibn Ahmada, perzijskog učenjaka, filozofa i mistika, rođenog u Korosanu, koji je prve pristalice stekao u Kairu između 1014. i 1017. godine. No, historijski gledano, njihovo porijeklo je mnogo starije. Dopire čak do prvog stoljeća nove ere i vezano je za plemena zapadne Azije, prije svih Tanukhida i Lakhmida. Većina pripadnika ovih plemena su se u međuvremenu odrekla svojih religijskih ubjeđenja i prihvatili monoteizam i doktrinu tawhida, centralnog i najvažnijeg koncepta religije na kojem počiva vjersko pridržavanje muslimana.
VJEROVANJE U REINKARNACIJU: Iako bi se moglo kazati da je religija Druza jedan od izdanaka islama, muslimani to s gnušanjem odbacuju, jer su u njihovim religijskim kodeksima uključeni i elementi judaizma i kršćanstva. Uqqalsi (prosvjećeni) nadgledaju cjelokupni vjerski život svoje zajednice, ponašajući se gotovo kao Božiji posrednici, dok juhhalimima (neupućeni) nije dozvoljen čak ni pristup svetim knjigama, ali im je dat pojednostavljeni pregled njihove vjere u obliku strogog kodeksa moralnog i etičkog ponašanja. Druzi nemaju bogomolja ni klasičnih molitvi. Vjerski obredi se obavljaju četvrtkom uveče u zgradama bez vjerskih obilježja. Njima prisustvuju i muškarci i žene, ali kada započne najvažniji ritual khalwat (duhovni propovjedi, meditacija i čitanje svetih tekstova), juhhali napuštaju vjerski skup. Tajnost oko druzijske vjere ima za cilj da svoje sljedbenike zaštiti od progona.
VISOKA SKUPŠTINA DRUZA: O njihovoj hrabrosti i mudrosti stoljećima su se prepričavale nevjerovatne priče i legende
Vjerovanje u reinkarnaciju jedno je od ključnih uvjerenja druzijske vjere. Oni vjeruju da je broj godina nečijeg života fiksiran i da se ne može niti produžiti, niti smanjiti ni za jedan jedini dan. Ljudsko tijelo je samo privremeni ogrtač neuništive duše, koja - kada za to dođe vrijeme - odlazi iz tijela umrlog i nastavlja egzistirati u tek rođenoj bebi. Ovo vjerovanje nalaže da je duša vječna i da se kreće iz jednog tijela u drugo, proces koji Druzi nazivaju gilgul. Ako je umrla osoba za života griješila, bila nemoralna i loša u prethodnom životu, njena duša će završiti u tijelu psa ili neke druge životinje. Reinkarnacija se nastavlja sve dok nečija duša ne postigne pročišćenje i spoji se sa Svetim Jedan, odnosno Svevišnjim. Pakao je alternativa ako se za života ne postigne pročišćenje duše!
Progresivne ideje i propovjedi, uključujući ukidanje ropstva, jednakost žena i muškaraca i razdvajanje crkve od države, smatralo se bogohulnim u sredinama u kojima su živjeli, pa je to Druze dovodilo u goleme nevolje i neprilike. Zbog toga su s vremenom svoja vjerska i religijska osjećanja pretvorili u zavjet šutnje. Ne poste ramazan, ne idu na hadž – zato ih muslimanski teolozi ne priznaju kao muslimane. Sa Druzima možete pričati o svemu, ali o njihovim vjerskim ubjeđenjima – nikako!
OD NEMILA DO NEDRAGA: Iako žive u raznim dijelovima svijeta i mada nemaju svoju državu, Druzi imaju svoje državne simbole, što jača njihov osjećaj jedinstva
Druzi vjeruju u koegzistenciju svih religija, nacionalnih i etničkih grupa i smatraju normalnim da žive pod jednom zastavom. Uvijek su lojalni zemlji u kojoj žive i smatraju je svojom domovinom, prihvatajući sve obaveze koje se od njih traže – od učešća u društveno-političkom životu do ispunjavanja vojnih obaveza. Pa ipak, iako su u prohujalim vremenima imali proroke, mistike, mudrace, kraljeve, osvajače, veletrgovce, filozofe, učenjake… najčešće se drže po strani, daleko od “vatre”, poštujući svoja ubjeđenja (“Naša vjera je vjera koja se ne vidi, kao korijen drveta. Možda ne sjaji, ali nosi težinu krošnje!”, “Razum je iznad svega!”, “Bog je razum u tišini”, “Mi smo hod između svjetova”…) i držeći se svoje tradicionalno viteške pjesme: Mi smo Marufova djeca, naš dom je među planinskim vrhovima, a kad nam naša koplja zahrđaju, čistimo ih s krvlju naših neprijatelja!...
O hrabrosti i mudrosti Druza stoljećima su se prepričavale nevjerovatne priče i legende. Zapadni autori o njima su pisali mistične priče i na različite načine povezivali ih s Druidima iz drevne Britanije; dovodili su ih u vezu s ultra tajnim evropskim srednjovjekovnim društvima, bratstvima i masonerijom; pričalo se da su podanici legendarnog feničanskog kralja Hirama od Tira (980-947 p.n.e); da su tajanstveni graditelji Drugog Solomonovog hrama, pa čak, prema jednom prastarom izveštaju, i da pripadaju jednom dijelu “prognanog izraelskog naroda koji se klanjao Zlatnom teletu i koji je pobjegao od Mojsijevog gnjeva”.
ZANIMLJIVI SUSRET: Putovanje živopisnim i plodonosnim predjelima svete planine Karmel donijelo nam je zanimljiv susret sa seoskim učiteljom Junbalatom al-Atrashom, čovjekom svjetovnih pogleda, koji nije krio svoje zadovoljstvo što dolazimo iz “zemlje maršala Tita”. Pričao nam je o svom porodičnom stablu i druzijskoj zajednici u kojoj živi od djetinjstva. Ima 44 godine i sedmero djece – četiri kćerke i tri sina. Njegovi bliski rođaci žive u pograničnim selima Izraela i Sirije i rijetko se viđaju.
Poznato je da se Druzi po tradiciji bave poljoprivredom, stočarstvom i voćarstvom i da egzistencija njihovih porodica, kako znaju reći, ponajviše zavisi od ovaca i maslinjaka. Svoja sela su podigli na pažljivo njegovanim obroncima libanonskih brda, a na svojim imanjima pored maslina, uzgajaju i drugo voće - trešnje, orahe, jabuke, kruške... Pored toga, većina porodica ima svoje povrće i ljekovito bilje, sami peku hljeb i žive uglavnom na vegetarijanskoj prehrani, sa mesnim obrocima, prvenstveno jagnjetinom i jaretinom, serviranim samo u posebnim svečanim prilikama, najčešće na porodičnim slavljima.
Junbalat al-Atrashi nam je pričao da tipičan obrok u druzijskim porodicama obavezno podrazumijeva masline i susamovo ulje sa sirom, uključujući ukusni planinski kruh ispod sača i jela od patlidžana, bamije, krompira, karfiola, riže i slanutka aromatiziranog bijelim lukom, a salate se najčešće prave od paradajza, krastavaca, kupusa, peršuna i drugih začinskih biljaka, oplemenjenih limunovim sokom i maslinovim uljem. Od slatka najčešće se serviraju baklave, uz obavezno sezonsko voće, a obroke uvijek prati i jaka crna kafa ili čaj.
Zanimljiva putovanja: Ahmed Bosnić/ AUTOR!!!
Ja sam musliman pod utjecajem orijentalne teologije i zapadne misli, kršćanskog učenja, judaističkog prava i ezoterične prakse, ma šta to značilo – kaže uz širok osmijeh Junbalat al-Atrashi: “Kao Druz, ja sam sin divljine, koji širi puritanske i plemenske tradicije strogog i pobožnog društva. Moja domovina je Bilad al-Sham!”
SJEĆANJE NA BUDUĆNOST: Bilad al-Sham je drugo ime za Levant ili Veliku Siriju, nekada srce arapskog svijeta, kojem su stoljeća nametnula mnoge nenadane događaje - nemire i drame, osvajačke pohode i ratove, uspone i padove mnogih civilizacija. Područje koje se nekada nazivalo Bilad al-Sham bilo je rascjepkano u vilajete, graničilo se sa Mediteranom na zapadu, Anadolijom na sjeveru, svetom rijekom Eufrat na istoku i Arabijskim poluostrvom na jugu. Trenutno ga sačinjavaju države Liban, Sirija, Jordan, Izrael i Palestina.
Historijski gledano, ovo područje je dugo bilo poznato i kao zemlja Baal-shamim – Zemlja boga neba, čiji su sinovi, uključujući Druze i druge etničke skupine, posljednjih decenija silno zavađeni, (ne)svjesni da svojim svađama najviše pomažu Izraelu, koji ne krije svoje planove da “silom ili milom” ostvari “carstvo iz vremena cara Solomona”!
Geografski pojam Bilad al-Sham se pojavio u sedmom stoljeću, nakon islamskih osvajanja, posebno nakon čuvene bitke kod Yarmuka 636. godine, u kojoj je vojska vizantijskog cara Iraklija teško poražena, izgubivši 70.000 vonika. U njoj su učestvovali i Druzi, pokazavši izuzetnu hrabrost i vještinu ratovanja. Nakon te pobjede, Damask je postao glavni grad Omejadskog kalifata (661-750), koji će se u zlatnim vremenima islama protezati od Indije do Iberijskog poluotoka.
Bilad al-Sham je mnogo više od puke geografske činjenice, koja ovih dana postaje sve aktualnija, kao dio tajnih američkih i izraelskih planova o novim podjelama na Bliskom i Srednjem istoku. Nakon tajnog sporazuma Sykes-Picot iz 1916. godine, region je uz suglasnost Rusije i Italije podijeljen na sfere uticaja između Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, što je dovelo do novih granica, zastava, vojski i nacionalnih identiteta, ali i napetosti i neprijateljstava. Sada se nad ovim prostorom nadvija sjenka novih podjela oživljavanjem stare formule Bilad al-Sham, od koje bi jedino Izrael mogao da ima koristi. To potvrđuje izjava američkog izaslanika Thomasa Baracka, koji je nedavno upozorio Libaon “da rizikuje da ponovo postane dio Bilada al-Shama, ne iz nostalgije, već kao stvarnost koju oblikuje regionalna inercija”.
