Vječni povratak u grad
Una/FARUK ŠEHIĆ
Svake godine august provodim u gradu u kojem nisam rođen, ali ga mogu nazvati rodnim, jer sam tu proveo tzv. formativne godine kada se ljudsko biće formira kao odraslo. Nekad se boravak produži i u septembar, jer se klima promijenila, pa u Bosanskoj Krupi cijelo ljeto uspijevaju i dozrijevaju velike smokve, čija stabla znatiželjno posmatram kada idem u ribolov nizvodno od centra grada, nekoliko kilometara.
Meč za opstanak
To je osamdesetih bila misaona imenica da u gradu na zapadu Bosne mogu uspijevati izdašne i slatke smokve. Sjećam se kako je majka (ona iz “Knjige o Uni”) pokušavala palmu uzgojiti u saksiji iz datula koje je jela tokom ramazana. I uspjela je uzgojiti sobnu, patuljastu palmu, koja bi takva, kao malo veća kontinentalna bonsai palma, podsjećala majku, mene i druge ukućane, kako živimo u zemljopisnoj tački gdje vlada umjerena do oštra kontinentalna klima. I ljudsko biće je takvo da vazda sanja da jeste ono što nije, i očajnički želi da postane to što nije. Jer insan je biće nadanja, snova i neostvarenih želja, to nam je pogonsko gorivo za život. Nekom je pogonsko gorivo želja za moći i vlasti, ali eto ih tamo.
I tako nas je majkina eksperimentalna palma zakucavala u zemljopisnu kartu na kojoj nismo htjeli biti, tu gdje od novembra zapada dubok snijeg i ne odlazi do kraja aprila. Zrak miriše na dim naloženog drveta, snijeg kao lešina odbija da istrune do kraja, pa na betonsko igralište odlazimo i čistimo ga kako bismo mogli igrati basketa tri na tri, ili samo bacati loptu na koš, zagrijavati se za toplije mjesece kada ćemo se ložiti da postanemo bekovi kakve je tada imala Jugoslavija. Jednom smo došli na betonske tribine igrališta i plakali kada nas je Italija rezultatski satrala, ali posebno zato jer su nas i fizički prebili. U toj utakmici naš najniži igrač Slavnić je bio i najratoborniji, dok su se oni veliki ponijeli kao kukavice u strahu od velikog Italijana Dine Meneghina. Tako smo mi doživjeli poraz, kao potpuno izgubljenu bitku, koju smo izgubili bez časti. Znam da su igrali Kićanović, Slavnić, Radovanović (tako kaže memorija), a bilo je to vrijeme u kojem je Jugoslavija u našim umovima sportski bila velika i kada to nije bila. Uvijek smo mislili da smo u ekipnim sportovima bili na vrhu, a najveći merak je bio pobijediti SSSR ili USA. Sada Jugoslavija ne postoji, ali Rusija i SAD itekako postoje.
Nestvarno lijepa
Jugoslavija je izgubila jedini meč, meč za opstanak.
Vjerovatno je tako trebalo i biti. Dok smo mi igrali košarku, u umovima naših vršnjaka su nastajale slike borbe u kojoj nas oni tjeraju iz našeg grada, te mentalne slike će postati naša stvarnost aprila 1992. Apsolutno znam da u našim umovima nisu bile slike u kojima ubijamo srpske civile, trpamo ih u logore i palimo im kuće.
Kada pomislim na betonsko igralište na kojem sam sanjao da postanem bek šuter, gdje sam igrao do besvijesti jer sam uživao u košarci, znam da je ono neodvojivo od onoga u šta će se pretvoriti 1992. U zaraslo i zapušteno smetljište. U to se pretvorila i Jugoslavija. Kada hodam danas gradskim ulicama, ne mislim na postojanje te utopijske zemlje, možda ponekad budem potpuno svjestan nje, kada koračam sadašnjošću i prošlošću istovremeno, tada mogu ove prazne ulice naseliti ljudskom vrevom i optimizmom, onim snovima i željama koje su nam pogonsko gorivo.
Lađa klizi zelenom vodom
Tako sam neki dan sjedio na vanjskoj terasi restorana Makaba s jednim ratnim jaranom i njegovom ženom, pa sam u priči rekao da jednog drugog saborca nisam vidio još od ratnih akcija s jeseni 1995. Pa je jaran uzeo mobitel i okrenuo broj čovjeka kojeg nisam vidio trideset godina, rekao sam njemu (s druge strane mobitela) da ne znam kako sada izgleda, da li ima sijede ili stomak, ali da ga se zauvijek sjećam onakvog iz ratne akcije s jeseni 1995. Tačnije iz jedne situacije u kojoj je on, Enes, četni bolničar, intervencijom i sposobnošću spasio život teško ranjenom borcu koji je primio rafal posred grudi. I najlona koji je Enes stavljao na grudi da spriječi izlazak zraka iz pluća, ili tako nešto. Rekao sam mu da ga se sjećam takvog. A on se javljao iz Skandinavije. Iz vlastite rutine gdje ga je naš poziv pronašao i iznenadio.
Neka sjećanja će ostati zauvijek mlada. Takva i trebaju ostati.
Neumorno odlazim u ribolov
Danas je ovaj grad živ jedino ljeti i cijeli se pretvorio u turistički minijaturni Diznilend, na krajiški način. Kad napišem krajiški mislim na ono što mi je rekao drug da mu je nezgodno bilo tražiti novac od turista odmah kad su došli, nego je to uradio na kraju boravka, kada je vidio da su turisti bili zadovoljni.
Dakako, nije sve idilično pogotovo bespravni objekti na obalama Une duž kanjona i kroz grad pa dalje prema Otoci i sve do entitetske granice. I ne samo što su bespravni nego je zauvijek uništen izgled i ekosistem riječnih obala silnim betonim koji je tu izliven. Za koju godinu Una će sva biti betonirana jer će glad za novcem od turizma rasti. Rijetke su vlasnici vikendica i kuća koji su obale uredili drvenim stubovima ili podzidom od kamena, kako se na Uni radilo.
Podvodna ostrva
A desilo se da je ona za nekoliko dana u potpunosti postala prvo žućkasta, pa onda skroz mutna. Imala je smeđu boju ravničarskih rijeka. Nisi mogao vidjeti sedre, dno, pjeskar, ribe, ništa. Una je preživjela svoju ekološku apokalipsu vode iz kolektora za prečišćavanje otpadnih voda. Fekalne vode su omogućile razvoj izvjesne alge i voda je potamnjela kao u biblijskoj metafori.
Mitska rijeka
U jednom “paralelnom” svijetu, mimo grada i ljudi u njemu, mimo svega, svaki dan idem u ribu nizvodno tri kilometra od adrese Titova 5. Tamo hvatam bokuše/škobalje i velike plotice na “travu”, to jest na algu kladoforu. Neumorno odlazim u ribolov, u povratku pješačim s rancem, štapom, veslom (za lađu) i uhvaćenom ribom do stana. Ništa mi nije teško jer svrha dana je uvijek ista. Kad god uhvatim ribu imam i osjećaj kao da je prva u životu, tolika je to radost.
Šta ću, tako slavim Unu, ljeto, i pravim se da je sve OK dok je Zemlja puna ratova i pošasti. I od apokalipse treba znati odmoriti. Kao i od književnosti.
Una
Dok veslam stojeći na pramcu lađe, gledam rijeku, ono što je čini. Boju, pijesak, sedre i tek sad vidim pravi oblik sedara koje kao podzemne mogile kriju nekadašnje vladare vode i kopna. Negdje liče na okrugle hrpe, na visoka trodimenzionalna podvodna ostrva koja se bliže površini kako vodostaj pada. Zadivljen sam njihovim oblikom koliko i uhvaćenim ribama. Lađa klizi zelenom vodom i žuto lišće tone u neprozirnu dubinu. Rijeka i ljeto su ispunili cilj. Rijeka je to što iznova spašava/obnavlja ovaj grad i sve njegove stanovnike rasute širom planete. Stvarna i mitska rijeka.
