Valja to sve razbiti

Ne znam šta je, velim Bojanu na slavi kod Đume, ali ima neko vrijeme kako me ubiše leđa. Nikada me nisu boljele lopatice, nikada me nije hvatalo ispod rebara, a ima nekoliko sedmica kako me sastavilo i gore i dolje, pa ne pušta. Nije da se ne može disati, nije da se ne može raditi, ali nisam ni pokretan kao što sam znao biti. Ako se nagnem u lijevo, stisne. Ako se nagnem na desno, zavrne. Ispravim li se - prožiga po sredini. Nikako sebe namjestiti, jer kako god sjeo ili legao – ono se vazda javlja. Šeta s lijeva na desno kao da kuće nema.

Cvile leđa

Ti si, braco, stiže dijagnoza u dva koraka, skroz zapekao. Radiš li k’o konj? Radiš. Jesi li se zalijepio za onu stolicu? Jesi. Mrdaš li iz nje ikako? Skoro pa nikako. A kilâ, bogu fala, imaš, lijepo se slažu, pa kad to potegne naprijed, a potegne mašala, leđa samo škripe i cvile. Nego da ti lijepo odeš na masažu. Da se to malo sredi, da se malo uljudi, da ne hodaš k’o kifla ulicom. To ću ja da dogovorim, a ti u srijedu poslijepodne da se javiš tu i tu i nijedne. Nemamo šta pričati, leđa jesu za to da ponesu i podnesu, ali jesu i za to da se malo rastresu s vremena na vrijeme.

I ja što ću, ali sa kime ću, rasparave sa starijima nema, stigoh tamo gdje sam upućen, u čas koji mi je naznačen, a putem pokušavah da dokonam šta će me sve snaći. Prvo i prvo: ima li gospođa kod koje se imam masirati sto koji može da podnese moju tonažu? Zamislim ovako: ja se, što bi rekao moj deda, prepnem na masažni astal, legnem kako mi bude naređeno, masaža krene, a ono nakon desetak minuta sto samo kljokne pod teretom mojih elegantnih kilograma. Nema te cisterne koja bi toliku bruku saprala, nema te komunalne divizije koja bi toliku sramotu počistila.

Drugo i drugo: kako će to sve skupa da izgleda? Odakle će početi gnječenje? Gdje će završiti? Koji će dio biti najteži za razbijanje? Hoće li me nauljiti ili namastiti? Nikada nisam bio na masaži: niti znam šta mi je činiti, niti znam šta će mi drugi raditi. Dok me nije sastavilo i dok mi se nije ukazala potreba - mislio sam da je masaža trening snobova, samostalna izložba onih koji imaju i previše para i vremena, a premalo prijatelja za mali fudbal na kojem mogu lijepo da se istrče, protegnu i istegnu. Nema ništa smješnije od umišljene budale.

Ali, vremena za kajanje i premišljanje naprosto nema. Ušao sam u zamračenu prostoriju. Na sredini sto na kojem, po mom strahovitom sudu, ne bi mogla da legne trećina mene, a kamoli ja cijeli. Uzcimanja nema: skinuo sam duks, skinuo i majicu, potom legao na stomak, zatvorio oči, pomolio se bogu i svim njegovim anđeoskim redovima i obećao sebi da nikada ništa slično neću raditi ukoliko preživim. Izdržao sam skoro četrdeset godina bez masaže, mogu još četrdeset. A vala i ne moram. Ako mi od masaže zavisi da li ću živjeti sedamdeset i pet ili osamdeset i dvije, onda sam, bogami, dosta i živio.

Prvi pokreti su lagani i ujednačeni. Gore-dolje, dolje-gore, lijevo-desno, desno-lijevo. Ugodno i opuštajuće. Uz to i poneki podatak iz biografije maserke. Ništa teško, ništa opasno, ništa uznemirujuće. Kada maserka ne bi pričala i kada radio ne bi radio (kakva igra akcenata na malom prostoru!), tačno bih mogao ako ne baš čvrsto zaspati, a ono bar dremnuti. Ali, zvuci su tu i drama mora da se prati. Maserka, a ime joj je Biljana, pa ću je dalje tako i zvati, jer maserka nema oblik, a Biljana ima najmanje dva, reče kako će stvari uskoro početi da bivaju gadnije.

Leđa su, kaže ona, neuredna. Zapuštena. Puna čvorova. Valja to sve razbiti. A mene ima. Mašala me ima. Treba polako, pa onda sve jače, dok se i zadnja “petlja” ne raspetlja. I to neće, odmah da se zna, biti lagan posao. Neće. Neće biti lagan. A neće biti ni ugodan. Još ne zna gdje će tačno boljeti, ali negdje hoće. Boli svakoga ko dođe prvi put. Pogotovo one koji su se zapustili. Oni jauču i kunu, ali poslije im bude lakše. I ja treba da jaučem i kunem kad me stisne. Neću biti prvi, a bogami ni posljednji koji je na njenom stolu vriskao i poskakivao.

Još ne zna gdje će tačno boljeti

Svaki majstor pomalo pretjeruje. Svako voli da pohvali svoje ruke bar duplo više od onoga što vrijede. Nije valjda da ću stvarno jaukati i kleti? Prvo: nisam ja baš tolika peka. Drugo: nije ona baš toliki junak. Umišljena budala je ponovo izašla na scenu. Kada je počelo, nije stalo. Najprije u predjelu lopatica. Posebno lijeve. Kao da neko vrelim klještima čupa sa kosti srasle živce. Pa steži, pa uvrći, pa svrdlaj, pa razvlači. Matero moja živa! Ćutim i trpim, jer nije red da se odmah na prvim mukama razjaučem, a najradije bih urlikom svukao sve oblake s neba.

Oči bole

Mecanje lopaticâ nikako da stane. Nekako bih da se okrenem, ali ne mogu: Biljana mi je svrnula ruku na leđa, kao pandur i meni je ostalo samo da trpim i da vrištim u sebi. Povremeno bi odustajala od bolnog mjesta i prelazila na drugi dio leđa, ali bi se brzo vraćala na mjesto zločina i agonija se nastavljala. Mislio sam da kila mesa neće ostati na mojim leđima kada ona završi sa tranžiranjem. Pakao se, u pravu je Pekić, sastoji od beskonačnog ponavljanja istih mukâ. Oči bole koliko se trudim da ostanem miran, ali drugo se ništa ne može. Ljudi trpe, veli Njegoš, a žene nariču.

Lopatice su u nekom trenutku napuštene. Kada sam se probudio iz kome, Biljanine su ruke bile na donjem dijelu leđa. Iz đavolovih kazana na havajske plaže. Ali, čovjeku je dato da u lijepome uživa kratko, a da se u bolnome i mučnome pati kao stoka. Sa donjeg, lumbalnog dijela leđa Biljana je prešla na lijevu i desnu polutku koje me uopšte nisu boljele, ali ona reče da to tako treba. Ako tako treba, onda mjesta za pobunu nema. Bar se posao bliži kraju. I taman kada sam pomislio kako je najgore prošlo i tek što sam u glavi počeo da se oblačim i da bježim niz ulicu, Biljana pritisnu neki “pozadinski” mišić, tačnije nerv u tom mišiću i ja se gicnuh pola metra sa stola. Ona ponovi postupak i ja istog trenutka – umrijeh.