U tri godine rat se potpuno promijenio: Ukrajinski vojnici na ivici snage, "nećemo se predati"
Vojnici se rijetko izjašnjavaju o mogućnosti diplomatskog ishoda rata
Njegov pogled se promijenio. Kao da se nazire pukotina, tuga. Smješka se još uvijek, ali više nema, kad pripovijeda ratne storije, ono ozareno lice kao prije. “Prošla godina je bila najteža od tri ratne”, promrmlja. Dva ranjavanja, period depresije, vrlo zahtjevne ratne operacije, ponekad promašene, i naročito pakao gubitka drugova po oružju, sahrane, ožalošćene žene i djece.
U jurišnoj jedinici
John, koji je izabrao da se tako zove u ovom svjedočenju, elitni je borac. Kao svi borci koje smo sreli – bez nadzora njegovog zapovjedništva i oficira za štampu – a redovito je razgovarao sa Le Mondeom, potpuno je iskren. Zadnji put je to bilo pod drugim imenom.
Sada mu je zabranjeno spominjati svoj identitet, čak ni svoje ratno ime. Od posljednjeg susreta, priključio se jednoj od tajnih ukrajinskih službi. Promjena zadatka nije bitno promijenila Johnov život: još uvijek se bori u jurišnoj jedinici, često na prvoj crti bojišnice. Razlika je u tome što je, budući da je integriran u prestižnu jedinicu tajne službe, sada smješten u Kyivu i može biti poslat bilo kuda u zemlji u najopasnije misije, kao i u Rusiju.
Njegova najteža bitka 2024. je bila na frontu Toretska, u oblasti Donecka. “Poslali su nas zauzeti rusku poziciju, koja je bila problem. Odlučili smo prvo napasti tenkovima, malo dalje. Vodio sam napad, jer volim koristiti raketne bacače. Pokrivao me je jedan mitraljezac. Čim smo stigli, dočekali su nas salvom minibacačkih granata. Osjetio sam da sam ranjen u rame i izgubio sam svijest za par sekundi. Kad sam došao sebi, vidio sam da je moj prijatelj ubijen gelerom u glavu i svi ostali su bili ranjeni.”
Operacija je bila poraz. “Otišao sam prema selu vodeći sa sobom dvojicu ranjenih, od njih četvorice”, nastavlja John, “i kad sam tamo stigao, bio sam paraliziran krizom panike. Nisam mogao otići po drugu dvojicu ranjenih. Nisam se mogao micati, ni govoriti. To je možda bilo zbog potresa mozga. To mi se nikada prije nije dogodilo.” Johnu je trebalo nekoliko mjeseci da “ponovno nauči govoriti”, što ga nije spriječilo da se odmah vrati u borbu.
Epizoda koju je doživio John je ordinarna scena na ukrajinskim frontovima. Borba, koja krene po zlu, spram ruskog neprijatelja, koji, iako nije ostvario pobjede na koje Moskva računa ima tri godine, ostaje teorijski nadmoćan. To je i epizoda “na stari način”, sa napadom pješadije, suočenom sa tenkovima i pucnjavom minobacača. A sad je vrijeme dronova.
Narednik Ruslan Ostovoit, ratnog imena Pavuk (pauk), vraća se, ovog ledenog februara, iz operacije iz Pokrovska, grada u oblasti Donecka, kojeg je ruska vojska vrlo žestoko napadala posljednjih mjeseci. Pavuk je legenda trupa mornaričke pješadije, otkad je 2022. uspio izvući svoj vod iz pakla Mariupolja i dovesti svoje ljude, u petodnevnom maršu kroz neprijateljsku teritoriju, do slobode.
U međuvremenu, rat je promijenio prirodu i dronovi su ispunili nebo. “Dronovi su zastrašujući. Lete vrlo brzo i ne možeš ništa”, svjedoči Pavuk, koji je služio u specijalnoj jedinici mornarice. Za pješadinca, čija jedinica ne učestvuje u tehnološkom ratu, trebalo je pronaći rješenja i to ona starinska.
Pored puškomitraljeza, borci sada imaju “lovačke puške, sa patronama municije, da bi pokušali oboriti dronove kad se približe”, prenosi Pavuk. “A mi koristimo mrežu koja je fiksirana na sve četiri strane. Kad dron stigne, zabacimo mrežu da on unutra eksplodira, radije nego da nas pogodi, i bacimo se na zemlju.” Izazvati eksploziju drona na metar ili dva od sebe u suštini ne mijenja ništa, i šansa je jedan naprema deset da se eksplozija preživi, priznaje Pavuk. I sam je doživio takvu situaciju i sreća je bila na njegovoj strani. Izrešetan krhotinama sa desne strane tijela – preživio je.
Rat ogromnih razmjera
“U tri godine rat se potpuno promijenio”, analizira pukovnik Evgenij Mezevikin, ratnog imena Adam, komandant borbene jedinice trenutno raspoređene u glavnom stožeru u Kyivu. “Broj ljudi i strojeva ostaje značajan podatak, ali najvažnija je tehnološka revolucija.”
Adam je doživio, kao toliki drugi, u najmanju ruku neobičan rat. Vozač jurišnog tenka i oficir nakon izbijanja sukoba u Donbasu 2014, ruska invazija 24. februara 2022. ga nije zatekla na njegovoj poziciji mehaničke jedinice, nego na vojnoj akademiji, gdje je studirao da postane komandir brigade. A na sveučilištu - dva oštećena tenka čame u kutu. “Sa drugarima smo popravili oba tenka. Onda sam pozvao zapovjednika vojnih snaga Valerija Zalužnija, da tražim municiju, i otišli smo u borbe oko Kyiva.”
Pukovnik je tako postao obični šef jedinice, sa dva tenka. Nakon pobjede u bici kod Kyiva i ruskog poraza, bori se svugdje. U blizini Zaporižije njegov je tenk od mine eksplodirao. “Jako mi je bilo žao, bio je to dobar tenk…”, smije se Adam. Oficir ima renommé da je tako sposoban u borbi, i da je tako dobar vođa, da, umjesto da mu povjere samo komandu brigade, zapovjedništvo formira “taktičku skupinu Adam”, koja će malo po malo okupiti različite brigade i bataljone, i u jednom će trenutku, u Donbasu, brojati više od 10.000 ljudi.
Adam smatra da je za tri godine “to postao drugi rat, za drugačijim ljudima”. S druge strane, Ukrajina mobilizira mlade ljude koji su manje motivirani nego prije.
Na Ličakovskom groblju u Lavovu održana je ceremonija u čast poginulim vojnicima na 3. godišnjicu rata, 24. februara/Anadolija
“U odnosu na angažirane dobrovoljce od 2014. do 2022, strah i instinkt za preživljavanje su danas jači”, elegantno prenosi pukovnik. Ali konstatuje da su “mladi oduševljeni tehnologijom. Dakle, iako ih ima malo manje sa zanimanjem da se prijave u vojsku na prve crte fronta, Ukrajina bi svejedno mogla pobijediti u ratu”. “Pod uvjetom”, precizira, “da nam vojna pomoć naših saveznika omogući da postižemo više, nego da samo branimo naše pozicije”.
Raspoređen već dugo vremena na frontu Donbasa, komandant jurišne brigade pukovnik ratnog imena Oskar smatra da “svijet nije dugo vidio takav rat, tako ogromnih razmjera i tako krvav” za vojnike. Kao i Adam, i Oskar misli da je “izazov sada tehnološki, sa mogućnošću da se razmišlja stvaralački, ne pravolinijski”, u ratu koji se ipak naziva “regularnim”, između dvije države i dvije vojske.
Na rat se čovjek navikne, konstatuje Oskar. Količina jurišnih tenkova više ništa ne znači. “Februara 2022. kolona neprijateljskih tenkova je mogla izazvati strah, ali mi smo naročito uočili da ruski tenkovi odlično gore. Rat u ovom trenutku je dron kamikaza, koji je zamijenio antitenkovsku raketu, i na nebu dronovi koji napadaju druge dronove.” Oskar je, u jednoj diskusiji o frontu u Donbasu 2024, predviđao skori kraj pozicionog rata, opisujući buduće frontove kao sive zone koje će nadlijetati dronovi. Oficir je smatrao da će “rat biti mobilan”, i najavljivao: “Sve što je statično je već mrtvo.”
Problem drona je da ni on ne podstiče pokret, kao što primjećuje John: “Jurišne skupine, kao moja, malo po malo gube svoju pertinentnost, toliko ima dronova u zraku. Oni nas vide sve vrijeme, danju i noću.” Pukovnik Oskar vjeruje da je Ukrajina stekla “nevjerojatno vojno iskustvo” i da “nijedna europska zemlja ne bi mogla voditi takav rat u ovom trenutku”.
Značajan aspekt neravnoteže između Kyiva i Moskve ostaje broj ljudi poslatih na front. “Rusi imaju ogromne ljudske resurse. Imaju mnogo gubitaka, ali napreduju malo pomalo. Na mom dijelu fronta, oni izgube devet ljudi - kad mi izgubimo jednog, a to ih ne sprječava da napadaju”, konstatuje Oskar.
Na frontu Pokrovska Pavuk je također uočio da ruske snage “u borbu šalju talase ljudi. Ubijemo ih deset, novih deset dođe. Mi nemamo kad popiti čaj između dva juriša. Dolaze na bojišnicu na mopedima, na biciklima, na štakama ako treba, to je nevjerojatno. Prisiljeni su napredovati, po cijenu da budu pogubljeni, to nam kažu kad ih uhvatimo. Ruska vojska napreduje metar po metar, žrtvujući svoje ljude.”
Ni ukrajinska vojska nije pošteđena užasnih gubitaka. Narednik Serhej Šerbina, ratnog imena Svoboda, konstatuje da su “najbolji momci mrtvi”. Vojnik 49. pješačkog bataljona Carpathian Sich, jedinice nastale iz pokreta nacionalističkih dobrovoljaca na frontu u Donecku, smatra da je “od bataljona od prije tri godine ostalo manje od 10% momaka”. Iako sve jedinice nemaju isti smisao za žrtvu kao Carpathian Sich, bilans o kojem govori Svoboda daje ideju o pokolju među pješadincima.
John, vojnik specijalne jedinice, kaže da jedva čeka da se vrati u misiju, ali priznaje da se s mukom oporavlja od posljednjih borbi. Vraćajući se na epizodu u Toretsku, nastavlja uzbuđen: “Sahranili smo mog druga, mitraljesca, pred njegovom kćerkom i ženom koja je bila trudna sa drugimm djetetom.” John je još opsjednut činjenicom da tog dana nije otišao po onu drugu dvojicu ranjenika. “Oni su, na svu sreću, uspjeli da se eksfiltriraju”, prenosi. “Jedan od njih mi je prijatelj, išao sam ga posjetiti u bolnicu. Ispričao sam mu taj momenat nekontroliranog straha, koji me je spriječio da ih evakuiram. Plakali smo zajedno, zagrlili se i poljubili.” Dok su se John i njegovi drugari liječili od ranjavanja, njihova jedinica je dobila novi zadatak. “Otišlo je njih 17, a vratila su se trojica”, promrmljao je slomljenog pogleda.
Nikada se neće predati
U Ukrajini, kao i u inostranstvu, često se govori o ubijenim vojnicima, nestalim, ranjenim, o dezertiranju i problemima mobilizacije. A manje nego prije se spominju stotine hiljada ljudi, koji se i dalje bore, vraćaju se na front nakon ranjavanja, ne namjeravaju ni u kom slučaju pustiti da Rusi pobijede.
“Rat je užasan. Osjećaš se ispražnjenim. Mnogi drugovi više nisu živi, to je kao kamen u grudima. Ali mi imamo još boraca, snagu i vjeru”, uvjerava Pavuk. “Naravno da smo umorni. Ali rat se sastoji u tome da se učini da se neprijatelj umori prvi”, vjeruje pukovnik Oskar, koji smatra da je “jedna pobjeda već to što su pobijedili Ruse na vratima Kyiva i što su postali priznata vojska”.
Vojnici se rijetko izjašnjavaju o mogućnosti diplomatskog ishoda rata. “Mi na frontu uopće ne osjećamo da je kraj sukoba blizu. U svakom slučaju, političari odlučuju o ratovima, i osim neočekivanog iznenađenja na bojnom polju, oni odlučuju o kraju ratova”, konstatuje pukovnik Oskar. “Ako bude prekid sukoba, biće samo privremen, i Moskva će uvijek naći izgovor da ponovno napadne Ukrajinu”, pribojava se pukovnik Adam.
John čeka naredbu da se vrati u borbu. “Možda će nam posjeći krila, ali se nikada nećemo predati. Ja sam sretan što sam izabrao da se borim. Nimalo ne žalim.” On, koji je toliko puta prošao pored smrti, i koji je izgubio toliko drugova po oružju, tvrdi da “nema nikakav plan za budućnost” i da “nema nikakva posebna očekivanja”. Razmišlja trenutak i dodaje: “Osim možda dolazak proljeća. Da idem pecati.”
(Sa francuskog prevela Nada Zdravič)
