U srcu Tibeta i danas žive običaji kakve rijetko vidimo gdje se liječi plesom i molitvom

Um je kao list na vodi, koji mirno odražava stvarnost kakva jeste. Kada je voda mirna, može zadržati sliku stvarnosti tačno onakvu kakva jeste!

Thich Nhat Hanh,
poznati Zen majstor

Jednom sam čuo da je mudrost visokih tibetanskih lama poput ogledala koje pobjeđuje otrove zla, prezira, straha, oholosti i čovjeka, ma kako se ponašao u prirodi. Stvarnost dovodi u realnu mjeru. Baš kao što je odraz u ogledalu. Mudrost tibetanskih lama pomaže da sagledamo realnu sliku stvarnosti. Ako dodirnemo odraz mjeseca u vodi, talasanje će prouzrokovati da se mjesec izgubi i nestane. U ovoj metafori, ako je naš um blokiran ili pod stresom, mi ne možemo realno procjenjivati. Um nas vara.

Sve što je vezano za Tibet, zemlju ni na nebu ni na zemlji, od poznatih blagodarnih mantri, zavjetnih marama, svetih rijeka, muzičkih instrumenata, običaja, ezoteričnih festivala... sve je obavijeno zavjesama tajni i stoljetnih misterija. Tibet je zbog toga kao labirint, koji može da zavede i u njemu da se zaluta za sva vremena. Može se desiti da završite u nekoj isposničkoj pećini ili nekoj drugoj dimenziji stvarnosti koja vas mami. Mnogi su tamo ostali.

Te složene i nevjerovatne istine nisam bio svjestan niti sam je iskusio prilikom prve posjete Nebeskoj zemlji. Nisam o tome razmišljao ni s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada sam pisao svoju prvu knjigu “Sve misterije svijeta”, ali me je moj urođeni refleks uvijek vodio sigurnim istraživačkim stazama. Možda zato što nikada nisam do kraja razobličio ni jednu svjetsku tajnu, ni jednu misteriju, ni jedan fenomen, jer su oni živi, poput mene i vas, žive u svojoj, a ne i našoj stvarnosti i ne dopuštaju svakom radoznalcu da u njih pronikne i da ih obezvrijedi. Ukratko, tajne se ne daju do kraja spoznati!

U tome leži činjenica zašto u svojoj prvoj knjizi nisam pisao o fenomenalnom tibetanskom kamenu Dzi, niti sam se drznuo da zabadam nos u svijet duhovnih božanstava i demona. Prisjetio sam se prerane smrti slovačkog etnologa Renéa Maria de Nebesky-Wojkowitza (1923-1959) za kojeg se vjeruje da su ga u smrt otjerali zli duhovi, pošto je objavio knjigu “Proročišta i demoni Tibeta”. Uz to, negdje sam pročitao da se Nebeskom zemljom treba kretati nečujno i s dobrim namjerama.

TAJNE BON RELIGIJE: Tibet je domovina misticizma i duhovnosti. Stoljećima je bio centar vjerske tolerancije, raznolikosti i dubokih vjerovanja. Dok je budizam najpriznatija religija, još jedna drevna vjera utkala je korijene u ovoj udaljenoj himalajskoj regiji. To je bon religija. Zbog toga su u Tibetu duhovnost i religija sudbonosni za stanovnike koji su tamo savili gnijezda i opstali na krilima svoje dobrote. To je zemlja zadivljujućih pejzaža, visokih planinskih lanaca i duhovne atmosfere koja fascinira sve koji je posjete.

Njihovi životi puni su molitvi i rituala

Bon religija je jedna od najstarijih duhovnih tradicija svijeta, s porijeklom koji je obavijen maglama vremena. Osnovao ju je buda po imenu Tonpa Shenrab Miwoche, nazvan Shambhala, prije 18.000 godina, što je čini jednom od najstarijih religija svjeta. Historija bon religije je povezana sa istorijom samog Tibeta. Prije širenja budizma na Tibetu, regiju su naseljavala razna plemena. Neka od njih su praktikovala bonsku vjeru, ne odričući se ni svojih još starijih običaja i mističnih rituala. Iako dijele neke zajedničke sadržaje sa budizmom, kao što su vjerovanje u karmu i reinkarnaciju, bon ima jedinstvene elemente koji ga izdvajaju.

Božanstva i duhovi bon religije uključuju nepregledni panteon, svaki sa svojim zasebnim atributima i životnim ulogama. Ova duhovna bića se bezuslovno poštuju i prizivaju u raznim ritualnim prilikama na Tibetu.

Kada je riječ o vjerskim spisima, bon tradicija ima svoje svete tekstove i kodekse, poznate kao Zhang Zhung Nyen Gyu. Oni sadrže učenja o filozofiji, etici i mističnim ritualima, pružajući detaljna objašnjenja i smjernice.

Bon rituali igraju značajnu ulogu u bon religijskoj praksi. Rituali mogu varirati od jednostavnih mantranja do složenih mističnih ceremonija, koje uključuju kolektivno pjevanje, žrtvene prinose i svete plesove.

Bon shamani i yogini su posebna priča. Poznati su kao ngakpa, jogini koji praktikuju tantričke vještine. Oni djeluju kao posrednici između fizičkog i duhovnog svijeta, izvodeći iscjeljujuće rituale. Poznato je da bon religija koristi svete simbole, uključujući i simbol svastiku, kao i prikaze mudrih duhovnih koncepata i kozmičkih sila.

Duhovnost i religija sudbonosni su za stanovnike

AYAHUASCA IMA KRILA: U jesen 1990. godine organizovao sam ekspediciju Ande-Amazon 90, čiji je cilj bio upoznati shamanizam Južne Amerike od Ekvadora do Ognjene zemlje. Bio je to istraživački put na kome sam upoznao mnoge shamanske zajednice Anda i Amazonije. Najimpresivnije utiske ponio sam iz amazonskih gradića Icitosa i Huacabambe u Peruu. Za izlječenja se koristi biljka Ayahuasca, koja se smatra tradicionalnom duhovnom medicinom.

Ayahuasca ima krila kao ptica i jača je od svake bolesti, kaže jedna stara peruanska poslovica. To je izgleda tačno! Reputacija ove zagonetne mješavine lokalnih biljaka Psychotria viridis i Banisteriopsis caapi, koje sadrže takozvane “duhovne molekule” (dimetiltriptanin, DMT), više je nego djelotvorna i uticajna na psihu. Vjeruje se da pozitivno djeluje na ljudsku psihu i da pomaže u odvikavanju od poroka - narkomanije, alkoholizma, paranoje i drugih psiho-stanja, koja danas more veliki dio modernog svijeta. Većina osoba, koji piju ayahuascu-čaj i sudjeluju u iscjeliteljskim obredima, slažu se u jednom – ayahuasca ima snažan učinak i svi su iznenađeni otkrićem svojih ljudskih i karakternih mana i vrlina. Mnogi su se Europljani vratili kućama izliječeni.

Tibet je zemlja zadivljujućih pejzaža

Riječ ayahuasca potiče iz jezika starosjedilaca Anda, drevnih Quechua, i predstavlja složenicu od dvije riječi: aya, što znači duh, duša i huasca, što znači loza, konop, uže – stoga se prevodi kao “loza duše”. Smatra se da amazonska plemena i narodi ayahuascu koriste duže od 2.500 godina. To je tradicija, koja je postala dio njihovih životnih navika. Ona ima bitnu ulogu u duhovnim i kulturnim običajima stanovništva, zbog čega ju je peruanska vlada 2008. godine proglasila nacionalnim blagom i zaštitila državnim Ustavom.

Zašto ovo pričam? Zato što su me i prilikom mojih boravaka na Tibetu zanimali takozvani ngakpe, koji imaju ključnu ulogu u iscjeliteljskom i vjerskom životu Tibetanaca. Oni djeluju kao posrednici između fizičkog i duhovnog svijeta. Izvodeći mistične rituale i koristeći alternativnu medicinu, oni uspijevaju da liječe mnoge bolesti.

“Biti ngakpa je kao biti zmija u bambusovoj rupi!” – pričao mi je prilikom prve posjete Tibetu Khetsün Zangpo Rinpoche (1920-2009), jedan od najpoznatijih ngakpa. Sreli smo se u lamaseriji u Sundarijalu, u dolini Kathmandua, u Nepalu, gdje je Khetsün Zangpo živio u izgnanstvu od ulaska Crvene armije u Tibet 1959. godine. “Postoje stroga pravila i samo dva načina da doživite starost: ako zaista slijedite samaya praksu, postići ćete najbrži rezultat, steći prosvjetljenje i pomoći drugima koji trebaju da im se pomogne, ili ako nekim slučajem slomite samayu - idete u pakao!” Da biste razumjeli, samaya je skup mističnih ceremonija, zavjeta ili propisa. “Ako slijedite sve tantričke samaye, možete prepoznati sve prepreke (otrove) i napredovati mnogo brže od drugih. Nepoštivanje samaya donesi neuspjeh i katastrofalne posljedice.”

Uprkos dominaciji budizma, bon religija je ostavila trajan uticaj. Ona je igrala značajnu ulogu u oblikovanju tibetanskog načina života, umjetnosti, medicine i vjerovanja. Mnogi godišnji ezoterični festivali i proslave imaju bon porijeklo ili uključuju bon rituale. Jedan od najznačajnijih primjera vidi se u medicini. Boraveći među lamama, spoznao sam da Tibetanci svoju stvarnost dijele sa duhovnim bićima. Njihovi životi puni su molitvi i rituala koji vode porijeklo iz bon perioda, čiji je smisao i sadržaj teško razumjeti.

U takvom načinu života, ključna riječ je paritta, koja se prevodi kao zaštita. Odnosi se na recitovanja stihova iz svetih bonističkih spisa, da bi se umilostivili duhovi i otklonila bolest ili nesreća. U drevnoj paritta literaturi, kratke molitve preporučuju Buddhu, kao zaštitu od nevolja koje izazivaju duhovna bića. Takođe se vjeruje da cjelonoćno recitovanje paritte, koje obavljaju redovnici i lame, donosi sigurnost, harmoniju i mir.

KADA ČOVJEK UMRE: Bilo mi je jasno i prije nego što sam stupio nogom na tlo Tibeta da postoji široko vjerovanje u duhove u religijskim tradicijama. Ali lamama i redovnicima nisam postavljao pitanja. Prevelika interesovanja mogu biti opasna na Tibetu. Posjetite li bilo koje svetište u Nebeskoj zemlji, u to ćete se brzo uvjeriti, jer su hodnici i zidovi mističnih odaja, u tim blagoslovljenim Buddhinim kućama, oslikani nebrojenim duhovnim božanstvima, koja se redovno prizivaju sa oltara. Tako je od najstarijih vremena i niko ne postavlja nepotrebna pitanja.

Kada čovjek umre, nakon uobičajenog perioda, moguće je ući u svijet duhova. Tome služe neke molitve i Riječi moći, koje se drže u strogoj tajnosti majstora tantre. U fascinantnom svijetu raznih duhova postoje gladni duhovi, koji imaju sićušno grlo i ogroman želudac, tako da se nikada ne mogu zadovoljiti ljudskih žrtava. Tibetanske tradicije tvrde da nasrtljivi gladni duhovi mogu biti ubijeni samo specijalnim ritualnim bodežom ili uhvaćeni u duhovnu zamku i spaljeni. Duhovi se takođe mogu istjerati putem egzorcističkih obreda, pa se u tu svrhu održavaju godišnji festivali širom Tibeta.

Domovina misticizma i duhovnosti

Tibetanski budisti vjeruju da duša umrlih ulazi u bardo (antarābhava), srednje, prelazno stanje između smrti i ponovnog rođenja. Iz tog stanja moguće se roditi u ljudskom ili životinjskom tijelu, ali i u tijelu duhova, u jednom od rajskih ili u jednom od paklenih carstava. Ali, da bi se to uopšte dogodilo, umrli pojedinac treba da doživi nirvanu (stanje savršene tišine, mira, osjećaj najveće sreće).

Stekao sam dojam da je napetost između Tibetanaca i duhova stalna. Porodice često hrane i vode brigu o duhovima, ali im postavljaju i zamke. Na krovovima kuća postavljaju klopke nalik vretenima, na koja su namotane obojene niti prediva. Smatra se da ih isprepletane niti mogu zarobiti, a onda ih lako spaliti. U vrijeme praznika, u lamaserijama se održavaju festivali egzorcizma. To su važni obredni, koji okupljaju velik broj zainteresovanih. Ponekad se okupi na desetine hiljada vjernika spremnih da učestvuju u obredima. U lamaseriji Tsangdain, u Nagqu, to je postala tradicija, koja se ne propušta. Bio sam tamo.

Grad Nagqu se smatra šestim gradom po veličini i važnosti. U najranijim historijskim zapisima pominje se kao Zhuodai, što znači nomadsko pleme. Posljednjih godina se razvija kao turističko središte, jer je grad smješten u kraju poznatom po nomadskim igrama i takmičenjima. U tome mu pomažu i festivali egzorcizma. Da biste otjerali zle duhove, izliječili oboljele od opčinjenosti i odali počast Buddhi, u Nagqu se održavaju egzorcističke molitve i plesovi. Stotinjak lama u lamaseriji Tsangdain cijeli dan pjevaju egzorcističke napjeve, moleći se Buddhi za blagoslov. Molitve prate vjerski plesovi koji služe za tjeranje zlih duhova. Plesači plešu sami bez komunikacije sa publikom.

ISCJELJUJUĆI PLESOVI: Nakon ponoći, lame se okupljaju i pjevaju napjeve sve do devet ujutru. Zatim se u molitvenoj šutnji spuštaju u podnožje svete planine Yala. Tamo ih već čekaju živi Buddha i visoke ličnosti. Desetak lama sa bubnjevima, trubama, činelama i nekim vrstama flauta od ljudskih butnih kostiju, sjedaju na malu pozornicu, dok se dvojica starih lama, pjevušeći sutre, spremaju režirati spektakularnu predstavu. Početak djeluje kao dobro osmišljen uvod: dvojica mladića u bijelim maskama sa otkrivenim sjajnim zubima započinju ples, prijeteći mašući sa dva obojena štapa. Zatim dolazi ples živog Buddhe, kojeg će zamijeniti lokalni profesionalni glumac.

Ples i muzika daju čudesne rezultate

“Živi Buddha” pleše sporo i bez emocija. Nakon što se povuče, na pozornicu izlazi božanstvo zaduženo da pokori zle demone. Na licu nosi masku u obliku čamca, sa dva velika roga na vrhu. Ples mu je energičan, prijeti i trese se s jedne na drugu stranu, kao da se odlučno bori sa đavolima. Tada predstava počinje paradom muzičara, koji nose trube i ritualne muzičke instrumente. Sviraju dva trombona, dok se istovremeno recituju sveti spisi i glasno pjevaju nerazumljive egzorcističke molitve. Tromboni zvuče kao rika avetinjskih tigrova iz tibetanskih legendi. Od njihovog zvuka kao da se trese cijela dolina omeđena Silno tibetanskim planinama, što se bjelasaju pod plavim nebom.

Nakon toga, četrnaest velikih božanstava izlazi na pozornicu. Neki od njih su pod maskama koje djeluju kao oglodane ljudske lobanje, neki imaju glavu bika, a tijelo konja, neki su tamnog lica i sa kopčama na glavama, svi su u dugim šarenim kostimima, koji se vuku po zemlji. Grupni ples božanstava oduševljava publiku. Konačno, četiri muškarca, obučena kao ljudski kosturi, skaču među božanstva, plešući brzi egzorcistički ples. Zatim se festival nastavlja dugim grupnim plesom pod maskama, koji povremeno prekida pojava plesača u crnom, koji djeluje kao sablast.

Stotine mladih tibetanskih redovnika nastavljaju učenja i tradicije mudrih prethodnika /Manish Bhandari

Egzorcističke molitve, ples i muzika u Nagqu polučili su čudesne rezultate. Na desetine sirotih ljudi iz publike palo je u neku vrstu egzorcističkog transa, što odaje njihovo bolesno psihičko stanje. Njima su prilazili lame-egzorcisti i nastavljali sa mističnom terapijom. Uglavnom, tog dana su mnogi Tibetanci i Tibetanke osjetili iscjeljiteljsku terapiju drevne bon religije i vratili se svojim domovima sretni i zadovoljni.