U Gradišci svako zna ponekog, ali svi znaju Barbu: Nikad ne znaš šta te danas čeka
Barba Rađen, a u pozadini Grom
Brodio sam Dunavom, brodio sam Unom, vozio sam se po kanalima, po Drini i Moravi, ali nema ljepše rijeke od Save. Sava je čista pjesma. Svaka čast svim rijekama, ali Sava je moje more. Meni je tu najljepše. Ja sam dvadeset i pet sati dnevno na Savi. I opet mi je malo.
Sava zadnja ledi
U Gradišci svako zna ponekog, ali svi znaju Barbu. On je trajniji nego most koji se pružio preko Save i preko kojeg svakog dana prođe hiljadu automobila i stotinu kamiona. Boris Rađen Barba cijeli je život posvetio Savi. Na Savi živi, na Savi spava, na Savi jede. Njemu, kako kaže, bez Save nema života.
- Zaposlio sam se 1974. godine u jednoj firmi da vozim brodove. I od tada sam na brodu. Prije 17 godina sam otišao u penziju, a prije 12 sam kupio brodić. Grom. Stalno sam na njemu. Ili na njemu ili na brodiću mojih drugara. Vozam se, pecam, kupam. Nema dana da ne padne štuka, som ili smuđ. Ima ribe na ovom potezu, ali treba znati gdje se nalazi, gdje “spava”, priča Barba.
Plovio je Dunavom 1984. godine. Išao je u pristanište u Apatin. Bila je zima, udario debeo minus, a na Dunavu mnogo leda. Na “daljskoj krivini” su, kaže, zapeli i – ni makac. Morali su da čekaju da ledolomci dođu do njih i razbiju led koji ih je okovao. Slična avantura mu se godinama kasnije ponovila i na Savi, u blizini Slavonskog Broda.
- Sava zadnja ledi. Napolju mora biti minus 17 bar tri-četiri dana. Prije rata je nekoliko puta ledila, a poslije rata samo jednom. Moglo se s obale na obalu preći, ali to je opasno. Ništa nije tako opasno kao kad krene led. To je sila koju ništa ne može da zaustavi. Samo huči i melje, priča Barba.
Na Savi je i danju i noću. I kada nije na rijeci, radi sve da bi joj se što prije vratio. Često na vodu vodi i unuka. Uči ga, kaže, kako se voli rijeka. Ne mora da peca, ne mora da se kupa, bitno je samo da na vrijeme shvati šta su ljepota i sloboda.
- Sava je avantura. Nikad ne znaš šta te danas čeka. Ali, uvijek napraviš nešto. Imao sam muziku na vrhu broda, a dolje raja. Bude trista ljudi na keju. Kažu mi da otvorim bar. A ja neću to. Hoću da ljudima bude lijepo i da pamte. Jednom su se momak i djevojka zaručili na brodu, a mi smo pozvali carinu i policiju da nas hapse. To je bio šou. Samo su priče koje iza svega ostanu bitne, kaže Rađen.
Peca otkako zna i za sebe i sa Savu. Od savskih alasa je naučio sve tajne – od toga gdje zimuje linjak do toga kako da očisti štuku kroz – škrge. Na njegovu udicu kače se štuka, som, smuđ. Zna da ih prži, da ih kuva, da ih pohuje. Sve češće, kaže, pušta ono što uhvati.
- Sve mi je teže ubiti ono što upecam. Ako mi riba ne treba i ako ne treba nikome od mojih, ja je pustim. Šta će mi? Nekada sam nosio sve i stavljao na led, ali mi sada to nije ćeif. Riba je najukusnija kada je svježa. Nemaš ništa od nje kada je zalediš. Šta će mi som ako nije svjež? Ja njega lijepo vratim nazad i svima dobro, nastavlja Barba.
Sava je kod Gradiške bogata ribom. Posljednjih godina je ojačala i ribočuvarska služba, pa je krivolovaca sve manje. Prije toga su ubijali strujom, dinamitom, mrežom. Sada je sve dovedeno u red. Struja, kaže Barba, ubije soma od pedeset kila, ali sa somom stradaju i desetine kilograma mlađi.
- Sada se poštuje kalendar. Zna se kada se lovi som, kada bijela riba. Sava sada ima ribe kao što je imala prije 50 godina. Sava ima odličnu vodu. Ja nju i sada pijem. Ona nije zagađena kao Dunav. U njoj može da se rashladi i piće, i hrana, i lubenice. Pogotovo kada malo nadođe. Tada je za nekoliko stepeni hladnija, kaže Barba Rađen.
Na pojedinim dionicama Sava je itekako duboka. Ispod kesona u Gradišci, odnosno ispod mosta, nalazi se rupa i Sava je tu duboka i cijelih deset metara. Pet kilometara nizvodno nalazi se velika krivina i tu ima, tvrdi Barba, 12 metara dubine.
- Ima gore jedna mlaka, odnosno velika krivina i tu ima isto desetak metara. Na našem potezu brojimo ta tri mjesta sa velikom dubinom. Najdublja je kod Sremske Mitrovice, ali tačan broj se ne zna. U tim dubinama ima somova grdosija. Bio sam dijete kada su se na pijaci u Gradišci prodavali somovi od stotinu kila. Kolika je prikolica na kojoj se nalazi, toliki je i som. Onda se on okači kao prase o čengele i šnita se. Uzmeš koliko ti treba: jednu šniclu, dvije ili tri, prisjeća se Barba.
Voda je voda
Sava je opasna, ali samo za one koji se mangupiraju. Barba se ljeti kupa svaki dan i zna šta se smije, a šta se ne smije. Oni koji ne poštuju rijeku, smatraju da su jači od vode. A to često zna da se neopreznim i nadobudnim kupačima obije o glavu.
- Asfalt je asfalt. Voda je voda. Na vodi je drugi život. Ja sam na Savi naučio sve. Znam čak i fiš da pravim. Nabavio sam mađarsku ljutu papriku. Ona je temelj. Tako kažu majstori. Pravim ribu na hiljadu načina. Kako bolje hoćeš. Na gradelama, na ulju, na šišu, u žaru. Samo reci šta bi najradije, hvali se Barba.
