Trista neprijatnih pitanja

Nije rano, nije, ne daj bože, ni kasno, možda nije ni taman, ali evo pitanja: kada će i kako doći kraj? Gdje ću i kako sustati? Kako ću zastati? Na nogama? U krevetu? U hodu? U snu? Da li će boljeti ili neću ništa osjetiti? Hoću li namučiti druge ili ću im biti lagan poput prvog snijega? Da li će se primaći brzo ili će se otezati kao dječja slina? Hoću li znati da je gotovo prije nego što se drama završi ili neću vidjeti spuštanje zavjese? Da li ću zadrhtati ili ću poći, poput cara Hadrijana, otvorenih očiju?

Dva metra bez geometra

Hoću li biti zadovoljan učinjenim ili nezadovoljan promašenim? Da li će me na cilju više radovati uspjesi ili će me snažnije peći porazi? Kako ću pružiti korak s one strane - srećan što sam se pružio koliko sam mogao ili smrknut što nisam napravio još ponešto? Kakav će biti saldo prilikom izdavanja fiskalnog računa? Hoće li pretezati manjak ili višak? Znam otprilike šta bih imao da kažem pet ili deset minuta prije nego što mi ocarine dva metra bez geometra, ali da li ću stići? Ili ću morati poslati preporučeno?

Hoće li me, prije nego što se to desi, mučiti ono što ljude obično muči u tim godinama? Da li ću više biti u ambulanti nego na vodi? Više po hodnicima nego u šumama? Da li ću morati paziti šta pijem ili ću moći da ulijem sebi i drugima kada je meni najljepše, a ne kada je krvna slika u ravnoteži? Nije valjda da ću dane u sedmici raspoznavati samo po tome u kojoj smjeni radi kardiolog, a u kojoj ortoped? I kad smo već kod toga: šta će biti na koncu - srce ili moždani? Infarkt ili šlog? Niko, naravno, nema pravo da bira posljednji metak, ali bar mogu da prizivam kalibar koji bi volio da me strefi.

Hoće li me patiti visok pritisak? Možda nizak? Ili će mi šetati kao što šeta kod matere, pa će ujutro biti u plusu i moraću da ga spuštam, a naveče će biti u minusu, pa ću morati da ga dižem? Na koga će se baciti moje godine: na mater koju bole kosti ili na ćaću kojeg je patilo sve ostalo? Bolje da me žuljaju leđa i bole ramena, od reume još niko umro nije, ali brojevi se na lutriji nikada ne znaju unaprijed. Ako ćemo pošteno, ne bi mogao da se bunim ako bi poneka masnoća u krvi ustala protiv mene i ako bi ratni barjak podigli enzimi jetre.

Hoće li orlovski vid nadživjeti sve ostalo?

Nedoumicama nikada kraja. Šta će biti s očima: naočari ili dioptrija? Ili će orlovski vid nadživjeti sve ostalo? Hoću li i u osamdesetoj (kakvo naivno projektovanje sopstvene dugovječnosti!) imati istu čitalačku kondiciju kakvu imam danas? Da li ću tada konačno pročitati Balzaca i Prousta ili ću se dvadeseti put vratiti Márquezu, Ćopiću i Pekiću? A možda i neće biti toliko vremena za dokolicu, jer ću morati da radim? Rano sam počeo da kucam, ali je prvi pečat u radnoj knjižici udaren isuviše kasno, pa ću možda morati da udaram po tastaturi do kijametnoga dana?

Ima i težih pitanja: hoće li raditi kafana za trideset godina? Hoće li i dalje raspored stolova biti isti? Hoće li Švabo i tada dolaziti dva puta godišnje na ponoćne partije rauba iz Praga? A ako kafana ne bude radila, ako je zatvore ili pregrade, ako je prošire ili pretvore u kafić, gdje ćemo nas dvojica sjediti, gdje ćemo Maja i ja kartati, gdje ćemo Čkalja i ja pisati komentare? Recimo i da bude tako, ali hoćemo li imati odakle naručiti kiflice sa slaninom kad nas stigne glad, a glad bi tada mogla da nas stiže češće i brže nego što nas stiže danas?

Koliko puta ću tokom ljeta moći da izađem na vodu? Koliko puta na Vrbas, a koliko puta na Dunav? Hoću li biti kadar da presiječem vreli avgust u Rekavicama ili ću napolje moći samo prije sedam ujutro i poslije osam naveče? I kako će me uopšte služiti astma? Hoće li biti kakva je sada, dosadna i nenametljiva ili će biti drska i napadna? Možda će do tog vremena - koje će vjerovatno stići brže nego što je ovo dosadašnje prošlo - pronaći neki prašak ili sprej koji će je u potpunosti suzbiti?

Postoji još čitav sepet nedoumica, sve gora od gore. Da li ću, recimo, legati sa kokoškama i buditi se s njima ili ću zadržati ovaj ritam na koji sam svikao i koji mi odgovara? A šta ako postanem ovisnik o Dnevniku: da presudim sebi odmah ili da ide dokle ide? Ili je bolje da odmah učim šah, pa da imam čime razbijati dosadna popodneva i još dosadnije večeri? Volio bih kada bih do tog vremena naučio da pravim mušice i da kandžijam, ali hoće li se postići to? Umalo da smetnem: da li ću i dalje moći sačeve, kotliće i roštilje ili će me zadaviti prva tikvica koju pojedem zbog viška negativnog holesterola?

U zimu ili u ljeto?

Hoće li krenuti na put sa ponekom tonom manjka ili ću se i u vječnosti patiti ako, ne daj bože opet, i s one strane ima puno uzbrdica? Nisam rad da me i u visokim godinama bole koljena, naročito desno, pa bih htio da znam može li se to nekako već sada spriječiti? Umalo da zaboravim: da li će harmonikaši znati i tada sve pjesme koje znaju sada? Ne bih htio da me prate suze i sasušena usta, nema zbog čega, veselio sam se i trudio sam se da veselim druge, pa ni u tom poznom času ne treba da bude drugačije. Spisak će na vrijeme biti dostavljen onima koji treba da se tog posla prihvate i samo jedna taraba može spriječiti taj njihov skok, ali sva je moja nada u tome da dobre muzike nikada neće nestati.

Hoće li biti vedro? Ili će padati kiša? U zimu ili u ljeto? Mrzli minus ili nepodnošljiva pripeka? Na snazi će biti zabrana za govore, ali da li će biti ispunjena? Ko će se prvi nasmijati? Ko će posljednji uzdahnuti? Da li će mi biti svejedno ili ću razmaženo tražiti još dan ili godinu više? Šta će biti kada ne bude ovako kako je sada? Kukavica ili hrabro? Hrabro, pa taman sve bilo varka.