Tragedija Alverca do Ribateja

Gledam čovjeka i lijepo mi ga žao. Na tiketu je jedanaest parova. Na svih jedanaest igrao je isto: oba tima će postići najmanje po gol na meču. “Ubo” je Alavés i Betis, Lille i Strasbourg, Romu i Milan, Vila Novu i Atletico GO, Águilas i Dep. Pasto, Capivariano i Primavera EC, Pombal PB i Campinense PB, Olimpiju i Guarani, Fluminense i Flamengo, Atlético Min i Cruzeiro. Pogodio je čovjek deset parova. Uplatio je marku i četrdeset i čekala ga je potencijalna isplata od 2.273 KM. I dvadeset i dva feninga.

Portugalska sela

Kvote nisu bile velike, ali nisu bile ni male. Vrtile su se oko dva nula nula. Deset utakmica je završeno tako što su oba tima postigla najmanje po jedan gol. Ostala mu je samo još jedna utakmica. Ona između četvoroplasirane Brage i desetoplasiranog Alverca. Prva liga Potrugalije. Odigrana na Gradskom stadionu u Bragi. Domaćin je zabio pet “komada”. Alverco, fudbalski klub iz Alverce do Ribateja, klub koji je osnovan 1939. godine, nije zabio nijedan. Čovjek je gledao u tiket i dvoumio se između osmijeha i suza.

Nije uložio mnogo. Ni marku i po. Malo više od jedne, svakako manje od dvije kifle. Gubitak nije ogroman. Prije je zanemarljiv. Ali dobitak je mogao biti ogroman. Da je promašio dvije, pet ili sedam utakmica - ne bi mu bilo krivo. Ko gađa, češće fula nego što pogađa. Ali pasti na jednoj utakmici i to premijerligaškoj, pasti na utakmici koja je bila “viđena” za prolaz, pasti na jednom jedinom golu, a pogoditi dvadesetak ili tridesetak drugih… To pripada antičkim tragedijama.

Gledam tiket i ništa mi na njemu, osim prva tri nabrojana para, nije jasno. Znao sam za Alavés i Betis, znao sam za Lille i Strasbourg, znao sam za Romu i Milan, znam i danas, a sve ostalo za mene su ne španska, nego portugalska sela. Šta je Águilas? Ko je Capivariano? I kako je neko mogao da pogodi da će na svih ovih deset utakmica svaki tim dati najmanje po jedan gol? Kakve su to magije, kakva su to čudesa? Da li je ovaj tiket sastavljen u kafanskoj dokolici ili je put do njega išao preko više matematike, statistike i neprevodive analitike?

Dugo nisam vidio tiket, pa i ne znam na šta se sve ljudi klade i kako se klade. Posljednji put sam u kladionicu ušao u trećem ili četvrtom razredu srednje škole. Ta jedna u koju smo odlazili rijetko, najčešće srijedom, na velikom odmoru, nalazila se u nekadašnjem parku “Petar Kočić”. Tiket su sastavljali oni koji su se u fudbal razumjeli bolje nego ja, dakle - svi. Ulagao je koliko je ko imao: neko pola marke, neko marku, neko njen peti dio. Trudili smo se da svaki put skupimo bar dvije marke, jer bi nas sve manje od toga označavalo kao pacere u igri velikih. Dvije marke su bile ulog koji je govorio sve o našoj ozbiljnosti i odlučnosti.

Kladioničarski “meni” u tim je danima bio skroman. Nije bilo dvjesta predjela i trista glavnih jela. Bile su lige Petice i to je manje-više bilo sve. Najviše smo se kladili na italijanski fudbal, jer smo jedino Seriju A pratili od vrha do dna. Prolazio bi na tiket povremeno poneki Španac ili Englez, najčešće Barcelona i Arsenal, ali najviše smo jeli u italijanskoj kuhinji. Uglavnom smo fulali sve što se moglo fulati, bili smo smiješni i sebi i drugima, ali bila je to djetinja zabava koja je bila, kao i svaka djetinja zabava, naivna i nevina.

Jednom smo zamalo fasovali dobitak i to nemali dobitak. U igri je bilo, ako se dobro sjećam, cijelih osam stotina maraka i nema tog kalkulatora koji bi mogao da izračuna s kojim iznosom to danas može da se uporedi. Prošlo nam je more utakmica i čekali smo rezultat sa Camp Noua kao što je moj nesrećni brat čekao izvještaj iz Brage. Ne sjećam se da li nam je trebala pobjeda domaćina ili neriješeno na poluvremenu, nije to, na koncu, ni bitno, ali se sjećam da nismo dočekali ono čemu smo se nadali.

Nikada više nisam ušao u kladionicu. Ne zato što sam se plašio da ću postati idiot kocke i da ću posljednju marku dati na tiket, već zato što nisam mogao da se ponovo suočim sa tolikom prazninom koja bi pojela ranije ushićenje. Čekali smo rezultat iz Barcelone, nadali se i strepili, vjerovali smo da smo prošli čak i kada je sve bilo gotovo i nikada više nisam poželio da upadnem u crnu rupu u koju sam upao toga dana u mračnoj i memljivoj kladionici koja se nalazila u ćošku starog parka “Petar Kočić”.

Sve je dozvoljeno

Vrijeme se, u međuvremenu, promijenilo. Promijenile su se navike, promijenio se sport, promijenile su se i kladionice. Prije dvadeset godina ih nije bilo mnogo, sada ih ima previše. Prije dvadeset godina nisi mogao da se kladiš na šta hoćeš, sada možeš da se kladiš i na ono što ne postoji. Više se niko i ne kladi na uobičajene stvari, na milanski ili na mančesterski derbi, na kec ili na iks, na pobjedu u gostima ili neriješeno na poluvremenu. Sada su u igri broj žutih i crvenih kartona i broj ofsajda; klade se ljudi i na to ko će prvi na utakmici izvesti korner i da li će biti izveden sa lijeve ili desne strane; da li će neko skinuti dres nakon što postigne gol ili ne.

Ako se možda svi ne klade, onda je sasvim sigurno da se može kladiti na sve. Ko će dobiti Oscara za najbolju mušku sporednu, a ko za žensku sporednu ulogu; ko će osvojiti direktni, a ko kompezacioni mandat; ko će iz prve položiti vozački, a ko će pasti na bočnom parkiranju? Sve je moguće i sve je dozvoljeno. Igraju se igre koje se prije nisu igrale. Majstori tog zanata znaju sve: i statistiku druge argentinske i karakteristike treće iranske lige. Ne postoji sport koji nije na meti kladionica i kladioničara - od fudbala preko košarke do UFC-a. Sve ima svoju kvotu. Uglavnom smo manjak, rijetko kada dobitak. Gotovo nikada.