Totalitarizam buja na Zapadu: Je li Staljin bio prorok?

Dva su oblika totalitarizma, fašistički i komunistički, poražena tokom dvadesetog vijeka. U dvadeset prvom stoljeću jedan novi i teoretski neočekivani totalitarizam razvio se u praksi liberalnih demokratija. Tvrdnja o totalitarizmu na Zapadu mogla je donedavno biti opisana kao contradictio in adjecto, ali samo letimičan pogled ka otkazanim izložbama, koncertima, emisijama, predavanjima ljudi koje su isti ti mediji i političari donedavno veličali kreirajući sliku javnosti o otvorenom društvu na Zapadu, ukazuje upravo na raširenu formu totalitarizma na Zapadu.

Gary Lineker je bio prinuđen da napusti BBC nakon 26 godina. Globe and Mail cenzuriše Pankaja Mishru, a Barbican centar u Londonu mu otkazuje predavanje. Ai Weiwei je slavljen na Zapadu zbog otpora totalitarizmu u Kini, ali kada je ukazao na neke njegove forme na Zapadu, izložbe su mu otkazane u Londonu, New Yorku, Parizu i Berlinu. Nestali su sa javne scene brojni intelektualci zbog svojih stavova o Izraelu, Palestini, Ukrajini, Rusiji. Julian Assange je proveo pet godina u britanskom zatvoru A kategorije zajedno sa ubicama i najgorim kriminalcima. Sve je počelo njegovom objavom državnih tajni na WikiLeaksu.

Gradacija važnosti

Zapad šuti o Sudanu. Jemen se rijetko spominje. Rohingje i Ujguri su zaboravljeni u zapadnim medijima dok se demokratski lideri prosto utrkuju u iskazima podrške Izraelu i Ukrajini. Genocid nad Palestincima je malo nezgodan za političku kastu Zapada jer se, za razliku od onog u Sudanu, odvija pred očima svijeta. Zapadni mediji izvještavajući o strahotama kroz koje prolaze obični ljudi, Palestinci i Ukrajinci, kreirali su gradaciju važnosti.

Nedavno su jutarnje vijesti širom Zapada imale skoro istu glavnu vijest – “Ruski napad na civilni autobus u sjevernoj Ukrajini ubio devetero”. To je naslovna vijest u britanskom Guardianu i talijanskom Corriere Della Sera. Tek kada se spušta niže internetskom stranicom, pojavljuje se vijest da je isto to jutro u Gazi ubijeno 115 Palestinaca.

Devet stradalih u napadu na autobus u Ukrajini/X

Jedan ukrajinski život je vrijedan kao trinaest palestinskih. I to nije odluka jedne urednice, urednika ili u kolegija. Gotovo svi vodeći mediji u najvažnijim državama sa liberalno-demokratskim uređenjem gdje je sloboda štampe zagarantovana, tako su postavili vijesti sedamnaestog maja ove godine.

Španjolski El Pais uz fotografiju protesta zbog izraelskog sudjelovanja na evrovizijskom takmičenju postavlja paralelno i drugu glavnu vijest o propasti ukrajinsko-ruskih mirovnih pregovora. Njemački Der Spiegel je u tonu ostalih, uz naslovnu vijest s fotografijom o ruskom vojnom napadu na civilni autobus u Ukrajini, te niže, nevidljivo kada se stranica samo otvori, vijest o novoj ofanzivi Izraela na Gazu. Francuski Le Monde paralelno ima dvije fotografije i vijesti, veća je o mirovnim pregovorima u Turskoj, a druga je o najavljenoj novoj vojnoj akciji Izraela.

Vijesti o napadima na Gazu i ubistvima civila plasiraju se niže na stranicama medija/ Anadolija

Američki mediji u glavnim naslovima drže Donalda Trumpa uz vijesti o sukobu autoritarnog predsjednika sa institucijama liberalne demokratije, sudske i zakonodavne vlasti. The New York Times čak ima i vijest o nekom reality showu na naslovnoj strani. Palestinaca nema. CNN na vrhu ima dvije vijesti o neuspjelim pregovorima u Istanbulu, te seriju vijesti o odlukama Vrhovnog suda u suprotnosti sa Trumpovim politikama. I evrovizijska pjesma je našla mjesto na vrhu, kao i filmski festival u Cannesu, dok se za vijest o novoj ofanzivi izraelske vojske mora spustiti do valjda manje važnih događaja.

BBC ima dvije glavne vijesti o Ukrajini – ruskom napadu na autobus i neuspjelim pregovorima. Treća vijest je naslovljena “Vrtoglavica od gladi postala je konstanta, Palestinci kažu BBC-ju”. Znatno niže je vijest o emisiji s analizom “reakcija svjetskih lidera na izraelsku blokadu Gaze”. Pogibija preko stotinu Palestinaca nije među glavnim vijestima.

Autoritarni režimi kontrolišu medije, ali urednici i sami znaju šta se od njih očekuje. Glavna vijest u ruskoj Pravdi je ilustrovana fotografijom ukrajinskog groblja uz dodatnu vijest o pregovorima, te nizom negativnih vijesti i ilustracija o Evropskoj uniji. Kao što i doliči autokratskom sistemu, kineska agencija Hsinhua na svojoj početnoj stranici ima četiri glavne vijesti o predsjedniku Xi Jinpingu. Znatno niže se pojavljuje vijest o istanbulskim pregovorima, te o preko stotinu poginulih u Gazi.

Istog jutra, internetsko izdanje Oslobođenja ima glavnu vijest o SIPA i mogućem povratku bivšeg zvaničnika, uz informacije o horoskopskim znakovima, već tradicionalnu rubriku o problemima vodovoda i kanalizacije u Sarajevu te listu podcasta. Glavna vijest u Jutarnjem listu je o “kraljevima estetskih operacija” u Hrvatskoj. Ništa o Ukrajini ili Gazi. U Srbiji, opozicijski Danas uz više vijesti o protestima donosi i glavnu vijest o Telekomu Srbije i Arena kanalima. Crnogorske Vijesti uz veliku fotografiju naslovljavaju da se za gradnju autoputa nude Kinezi, Indijci i Turci. Nema Ukrajine, nema Palestine.

Dan kasnije, The Guardian objavljuje tipičan tekst u kojem se vidi razlika percepcije stradanja Izraelaca i Palestinaca. Opisujući Eurosong, navodi se da je “u napadima Hamasovih ekstremista na južni Izrael ubijeno 1.200 ljudi,” napominući da je to “dovelo do napada Izraela na Gazu koji još traje, tokom kojeg su, procjenjuje se, 53 hiljade Palestinaca do sada umrle”.

/ Anadolija 

Ova rečenica inicira dva bitna pitanja. Zašto uopšte Izrael i dalje sudjeluje u ovom, cirkusu nalik, festivalu te u međunarodnim sportskim takmičenjima dok je Rusiji to zabranjeno? Drugo pitanje je da li su procijenjene 53 hiljade Palestinaca umrle prirodnom smrću ili su i one ubijene kao što je ubijeno 1.200 Izraelaca? Za izraelske žrtve u tekstu je termin “killed”, a za palestinske “died”.

Šetajući pored Rotes Rathaus u Berlinu, pažnju su mi privukle zastave ispred zgrade gradske vijećnice, one Berlina, Njemačke, Evropske unije, Ukrajine i Izraela. Pomislio sam mogli su i rusku postaviti kada se već vijori zastava pod kojom se čine grozni zločini koje značajan broj eksperata, manji broj institucija, te neki mediji nazivaju genocidnim.

Kao što je pogrešno, netačno, štaviše opasno, poistovjetiti sve građanstvo Berlina sa simboličnim prikazom političkog stava gradskog rukovodstva i politike Njemačke, tako su u bliskoj prošlosti opasnost takvog poistovjećivanja osjetili muslimani nakon jedanaestog septembra 2001. godine. Danas ga osjećaju Palestinci u Gazi koje radikalno nacionalistička vlada Benjamina Netanyahua poistovjećuje sa Hamasovim zločinom. Konačno, tako se osjećaju Jevreji u svijetu koji ništa ne dijele sa izraelskom državom.

Ideološki koncept Zapada zasnovan je na individualizmu, ljudska prava su bazirana na individualnim pravima i slobodama. Kada se negativno mišljenje generalizuje, uopšti i poistovjeti sa cijelom grupom, nacijom, često stradaju obični ljudi koje niko ne pita.

U Berlinu je policija nasilno prekinula bojkot nastave i pohapsila zabarikadirane studente na Humboldt univerzitetu koji se ne slažu sa politikom njemačke vlade prema Izraelu. Demokratske principe individualizma, slobode mišljenja i izražavanja otele su političke elite koje diktiraju specifičan način mišljenja i stavova dok istovremeno proklamuju političku slobodu pravo na drugačije stavove. U praksi ih hapse.

U New Yorku su prošle godine studenti na kampusu Columbia univerziteta protestovali zbog finansijskih veza univerziteta sa kompanijama povezanim sa Izraelom. Uz brojna hapšenja, policija je koristila šok-bombe da ih rastjera. Istovremeno su Gruzijci protestovali zbog zakona o stranim agentima kojim se narušava pravo izražavanja i koji mediji na Zapadu opisuju kao nedemokratski i proruski. Policija je uhapsila mnoge, upotrijebila suzavac i šok-bombe. Evropska unija uputila je kritiku gruzijskim vlastima zbog ugrožavanja osnovnih ljudskih prava, prava na protest i slobode iskazivanja mišljenja. Poteze njujorške policije i univerzitetskih vlasti nisu komentarisali.

Studenti su demonstrirali i u Parizu te brojnim drugim evropskim gradovima. Nekim univerzitetima su potom uskraćena finansijska sredstva koja im inače obezbjeđuju lokalne vlasti. Brojni mladi ljudi protiveći se politici Zapada prema Izraelu i Palestini, aktivno rizikuju budućnost, čak i mogućnost da završe obrazovanje. Gdje je sloboda izražavanja – član 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, gdje je član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja je dio zakonodavstva svih zemalja članica Savjeta Evrope?

Protest studenata u kampusu Columbia univerziteta/Anadolija

Ai Weiwei kaže da “pogrešna mišljenja treba posebno ohrabrivati. Ako je sloboda izražavanja limitirana na istu vrstu mišljenja, to postaje tamničenje izražavanja”. Potom je dodao “ako je kultura jedna forma meke moći (soft power), ovo predstavlja meko nasilje usmjereno na gušenje glasova”. Urednik China Daily zlurado je primijetio, nakon serije otkazanih izložbi i privremenog nestanka iz javnog prostora, da kineskog disidenta vole upotrijebiti da kritizira Kinu, ali to prestaje kada dođe do kritike Izraela. Policija je ukorila doktora iz Wuhana koji je prvi upozorio na Covid. Iz bolesničke postelje poručio je da zdravo društvo ne bi smjelo imati samo jedan glas.

Kada je Barbican centar otkazao predavanje Pankaja Mishre o temi “Shoah poslije Gaze”, više galerista i vlasnika je povuklo svoje umjetnine u znak protesta protiv Barbicana. Novčani dio prestižne kanadske nagrade uputio je Palestincima, dok mu je Globe and Mail vratio na uređivanje tekst izostavivši pasuse iz teksta gdje se spominje Izrael. “To je dio niza takvih pokušaja da se potisnu i uguše kritike Izraela s kojima sam se lično susreo”, opisuje Mishra.

U razgovoru za Breach portal, koji prenosi i Jewishvoiceforlabour.org, on ukazuje na licemjerje medija, političara i brojnih intelektualaca. “Moglo bi se pročitati milione riječi o zaslugama zapadne demokratije i liberalizma i zlu istočnog totalitarizma koje su napisali slavni angloamerički pisci poput Michaela Ignatieffa, Timothyja Gartona Asha, Martina Amisa, Thomasa Friedmana, Timothyja Snydera i Anne Applebaum, a da se ne naiđe na paragraf o posljedicama ropstva, imperijalizma i dekolonizacije u Aziji i Africi.”

BBC se riješio Garyja Linekera nakon niza pritisaka na jednog od najvećih engleskih fudbalera u prošlosti i najplaćenijeg voditelja posljednjih godina. Politički stavovi, a ne novac, bili su razlog razlaza. Shodno njima, primio je kod sebe dvoje izbjeglica i kritikovao vladu zbog politike prema imigrantima. Slično se odnosio i zbog politike prema Izraelu.

BBC je skinuo sa programa dokumentarac o Palestini nakon što im je prigovoreno da jedan od glasova pripada sinu političara Hamasa. Ovdje nema mjesta za individualizam. Na samom početku posljednjeg rata, zatekla me vijest na njihovim vijestima da su pronađena tijela dvojice Izraelaca i potom su pročitana njihova imena. To me je ponukalo da pošaljem pitanje BBC-u zašto nisu objavili imena preko stotinu ubijenih Palestinaca isti dan u Gazi. Odgovor je stigao negirajući da su imena pročitana. Zbog komplikovane procedure ukoliko želim nastaviti sa prigovorom i ubijediti ih da su imena pročitana, odlučio sam da više vjerujem BBC-u nego svojim očima i ušima.

Dokumentarcima o Palestini nema mjesta u zapadnim medijima/Anadolija 

Bio sam gost jedne britanske TV stanice 10. oktobra 2023, kada sam ustvrdio da su i Hamas i Izrael počinili ratne zločine. Više nisam pozivan na tu televiziju. Prošlog novembra su zapadni mediji prenijeli vijesti o napadima “propalestinskih huligana” na navijače izraelskog Maccabija u Amsterdamu. Pomnije istraživanje je ukazalo na to da je nasilje bilo obostrano, a da su ga započeli izraelski navijači. Reuters je emitovao agencijsku vijest sa snimkom nasilja pogrešno opisujući napadnute na snimku kao Izraelce. Autorica snimka je ukazala Reutersu na lažnu vijest koju su prenijeli vodeći zapadni mediji, a od njih preuzeli i ostali. Agencija je promijenila tekst iznoseći da se ne može nezavisno verifikovati ko su napadači, bez obzira na to što im je snimateljica ukazala da su to na snimku izraelski navijači. Neki mediji su donekle promijenili ton, malobrojni se izvinili za netačnost, a BBC je 45 dana kasnije, na božićno veče, priznao da je način kako je video prikazan “mogao kreirati utisak da ilustruje napade na izraelske navijače”.

Postistina

Amsterdamska gradonačelnica se izvinila zbog antisemitizma nekih građana, nizozemski kralj je nazvao izraelskog predsjednika, ali se nisu oglasili kada je postalo jasno da je to bio samo djelić istine. Intervjuišući navijača Maccabija, BBC istovremeno prikazuje snimak o napadu grupe huligana. Naknadno su priznali da su “trebali jasnije ukazati na kontekst te da je upotreba videa bila s namjerom da se ilustruje opšti nered te saopštenjem koriguju zabilježeno”. Kontekst je da su napadači na snimku bili navijači Maccabija, a žrtva građanin Amsterdama, dok je gost vijesti govorio o nasilju nad izraelskim navijačima.

U mnoštvu informacija nekada se tražila potvrda etabliranih, dokazano profesionalnih medija, ali sada i oni koriste postistinu ekonomično se odnoseći prema činjenicama. Američki scenarista i dobitnik Oscara Steve Tesich je prvi upotrijebio termin post-truth (postistina) u magazinu Nation 1992. “Mi smo fundamentalno, kao slobodan narod, slobodno odlučili da želimo živjeti u nekom post-truth svijetu.” Opisujući svijet i Ameriku Ronalda Reagana i starijeg Busha, Tesich zaključuje: “Novi svjetski poredak sa malo moralnih vrijednosti čini Staljina proročanskim”. Današnji liberalni svijet se sve više uklapa u takav opis. “Brzo postajemo prototip naroda o kojem su totalitarna čudovišta mogla samo balaviti u svojim snovima”, rezignirano je opisao scenarista koji je umro prije pojave Trumpa u politici, s kojim je termin ušao u opštu upotrebu.

Ne treba zaboraviti da je totalitarizam na Zapadu bolji, lakši, manje opasan i podnošljiviji od onih tradicionalnih. Istina jeste ugrožena, ali životi nisu na Zapadu. U Kini, Rusiji, Indiji, Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Singapuru takvo što nije moguće. Na koncu, Ai Weiwei ima ponovno izložbe u SAD-u, Londonu, Njemačkoj. Gary Lineker ima veliku podcast kompaniju i traže ga ostali mediji jer jednostavno je najbolji. Pankaj Mishra je objavio knjigu “Svijet nakon Gaze” i drži rasprodana predavanja. Ja sam odjavio pretplatu na BBC.