Tito, Tarzan i influenseri

Svi junaci mog djetinjstva bili su stvar osobnog izbora, osim Josipa Broza Tita. Njegov lik i djelo servirani su nam na gotovo svim javnim i mogućim mjestima. Od taraba na kojima je pisalo “Živio drug Tito”, preko plakata, novinskih naslovnica - uvijek se našla neka njegova aktivnost ili riječ, bio ovdje, bio ondje, rekao ovo, rekao ono, a u sjećanju mi ostali uokvireni tekstići u kojima se ponavljaju njegove riječi u povodu rođendanskih čestitki kolegama iz raznih zemalja: “U svoje lično ime, kao i u ime supruge Jovanke, želim...” i onda idu patetične riječi o zdravlju i sreći, kako onoga kome čestita, tako i sreći i napretku zemlje koju vodi.

Prva tekstualna lekcija iz Bukvara nosila je naslov: “Tito i mi”. Njen smisao stao je u dvije rečenice: “Mi volimo Tita. Tito voli nas”.

Jedna od prvih pjesmica bila je:

Mene tata pita da li volim Tita

A ja njemu velim što najviše želim

Da nam Tito dođe i kroz školu

prođe...

I kad se tako najveći sin naših naroda i narodnosti uselio u naša srce i umove, postalo je nekako logično da dobije i status najdražih bića u našim životima. Postao je garancija zakletve. A ta čast nije svakome pripadala.

“Majke mi!”

“Oca mi.”

“Djeteta mi.”

“Tita mi.”

Čak se digao i u božansku

vrijednost:

“Boga mi.”

“Allaha mi”

“Tita mi.”

Te zakletve su trajale još neko vrijeme nakon Titove smrti, a onda su nestale u prošlosti i zaboravu iz kojeg ih, evo, probudih.

Tako je to bilo sa prvim junakom našeg djetinjstva. A život je potom donosio druge. Idole i ideale. Pa smo se redom svi oduševljavali Peleom, Šekularcem. Hasetom, Osimom...

Hollywood se pobrinuo i upoznao nas sa novim junacima. Kauboji su postali odjednom uzrokom naše pomame za pištoljima, plastičnim igračkama i futrolama, koje smo ponosno nosili oponašajući naše nove junake: Billy the Kid, Doc Holliday, Wyatt Earp...

Uglavnom, postali su junaci zato što su bili hrabri, spretni i što su branili pravdu i nejake.

Kauboji su postali u našim djetinjstvima čak važniji od partizana. Doskorašnje igre partizana i Nijemaca zamijenili smo igrom kauboja i Indijanaca.

A onda se pojavio Kralj džungle - Tarzan. Ja sam već k’o mlijeko popio svih deset knjiga Edgara Ricea Burroughsa i novi junak ugnijezdio se u mom srcu. Knjige je pročitalo malo mojih vršnjaka, ali filmove o Tarzanu, e to su gledali takoreći svi.

Nikada prije, niti ikada poslije u mom životu nije se pojavio lik ravan Tarzanu. Inteligentno ljudsko biće, nađeno nakon pada aviona kao jedini preživjeli putnik - beba biva, “usvojen” od gorile-pomajke koja se zove Kala. I među gorilama, lavovima, slonovima u džungli kao obdaništu, a zatim i školi, traje Tarzanov život. Ljudska inteligencija pomaže mu da savlada prepreke, da umom pobijedi mišiće i da uči, e tu je jedinstven, jezik stanovnika džungle - jezik životinja.

Naš Tarzan bio je Johny Weismuller, prvi i legendarni glumac. Kasnije će režiseri povjeriti ulogu još ravno petorici glumaca, ali niko, niko nije odigrao tako Tarzana kao Johny. Njegov krik, legendarni alarm-poziv životinjama koje potom hrle u pomoć Tarzanu, a zapravo u pomoć pravdi i slabijima, postao je izazov za svu djecu iz moje mladosti. Ma nije bilo onoga ko nije pokušavao imitirati taj neobični, grleni krik Tarzanov. Imamo svi u svijesti još njegove ruke podignute na obraz i onda ono čuveno: “A aaaaa a aaaa aaaa...” Teško je slovima dočarati melodiju tog glasa, ali mi smo se trudili i kako je ko umio.

Odjekivali su Tarzanovi pokliči sa Boguševca i Čokre, Mahmutovca i Paja... nekima smo se smijali, a neke hvalili: “Haj opet”.

Živio je tako i proživio Tarzan s nama lijepo neko vrijeme i godine. Svi smo pamtili i prepričavali njegove doživljaje, kasnije je ušao i u viceve, ali nije nikada postao zakletva: “Tarzana mi”.

S Tarzanom se završila jedna era moje mladosti.

Kasnije su dolazili novi junaci: mušketiri, Bruce Lee, Rocky, Superman... proizvodnja heroja proizvodila je različite tipove do danas. A danas? E, to je već neka druga priča. Danas su u modi hedonisti, partijaneri, influenserke i influenseri. Ima i među njima junaka nalik ovim što ih opisah: to su oni koji se trude pomoći drugima, koji dobro pretpostavljaju zlu.

Izgleda, a ništa nije drugačije. Velika i vječna utakmica nastavlja se sa novim likovima, oruđima i načinima. Utakmica između dobra i zla.

Nama, a mislim, prije svega, na sebe, preostalo je jedino da koliko-toliko učestvujemo sa skromnim, nevidljivim kapacitetima i da želimo i navijamo.

Za mir, ljubav, spokoj i osmijeh sretnog čovjeka.