Tibetanski dar za dušu: Kako sam u srcu manastira dobio molitveno zvono za sretan put kući

Ujutru, u sami osvit zore, pozvan sam u lamaseriju Sakya. Na vratima glavne odaje u kojoj visoki lama prima posebne goste dočekao me domaćin Tosing Gins. Njegovo blago lice na kome se nisu mogle ocrtati godine odisalo je nekim čudnim blagim i povjerljivim izrazom. Očinski mi je stavio ruku na rame i uveo me u sobu gdje nas je dočekalo nekoliko njegovih bliskih saradnika, odjevenih u svečane odore. Najstariji od njih držao je u visini svojih prsa molitveno zvono omotano tamnocrvenom zavjetnom maramom.

Tosing Gins je prišao lami i preuzeo zvono, zatim se okrenuo prema meni i pružio mi neočekivani dar, koji je u meni probudio više zadovoljstva i sreće nego sve nagrade i pokloni koje sam u životu primao.

Neka prati svaki tvoj korak, dobri čovječe! – rekao je duboko se klanjajući.

Lamaserijska molitvena zvona na Tibetu se rijetko daruju strancima. Ali moj boravak u ovom starom budističkom manastiru, mora da je na mog domaćina ostavio takav dojam da me nagradi jedinstvenim poklonom i poželi mi sretan povratak u daleku Bosnu.

USPOMENE IZ DOMOVINE KANIBALA: Postoji mnogo vrsta tibetanskih budističkih ritualnih predmeta različitih namjena, stilova i veličina, kao što su molitveni mlinovi i molitvene perle, morske školjke i svete vajre (simbol nepopustljive snage, blistave pronicljivosti i neuništive istine), ali molitveno zvono nosi simboliku povjerenja i prijateljstva.

U tibetanskom tantričkom budizmu tibetansko molitveno zvono ima duboke konotacije. Zvono simbolizira Prajnu (najviši i najčistiji oblik mudrosti) i obično se koristi zajedno s vajrom.

Tibetansko zvono možda je meni najdraži eksponat koji će ukrašavati sobu Ahmeda Bosnića u Muzeju u Tešnju, ali ono sigurno nije ni najneobičniji niti najvredniji. Šta reći o maski obrubljenoj školjkama i perjem rajskih ptica, koju sam donio iz Papue Nove Gvineje, prašumskog, neistraženog otoka nadomak Australije. Izradili su je pripadnici plemena čiji su preci stoljećima bili kanibali i redovno odlazili u lov na ljudske glave.

U SVOM AMBIJENTU: Ahmed Bosnić dva puta je boravio u Papui Novoj Gvineji i
Amazoniji, među pripadnicima plemena čiji su preci išli u lov na ljudske glave

Smještena ispod divljeg i nepristupačnog prašumskog baldahina, rijeka Sepik se opravdano poredi s Amazonom. Njene obale krase netaknuta priroda i guste tropske šume, u kojima obitavaju raznolika jedinstvena flora i fauna, kao i plemena među kojima smo boravili alpinista Boris Kovačević i ja. Riječ je o plemenima koja su do prije sedamdesetak godina živjela kanibalskim životom i koja još uvijek izbjegavaju susrete sa bijelim ljudima.

Za vrijeme svoje druge ekspedicije u Papuu Novu Gvineju sa dr. Enverom Imamovićem bili smo među pripadnicima plemena Dani, koji žive obnaženo, u uslovima koji podsjećaju na kameno doba. Od njih sam kupio kamenu sjekiru i nekoliko koteka, kojim muškarci štite spolovila. Riječ je o sasušenim šupljim plodovima jedne vrste divlje tikve koju, dok je još mlada, pripadnici plemena modeliraju u željenu veličinu i oblik. Dužina koteke nema nikakve veze sa veličinom muškog vitalnog organa. Muškarci je spretno vežu uz bedra i pojas, tako da uvijek stoji uspravno, bilo da sjede, stoje ili trče. Najsmješniji su mlađahni i tek oženjeni muškarci. Oni se šepure i razmeću s neobično dugim kotekama, pa bi se za njihovo ponašanje u šali mogla primijeniti ona naša stara poslovica - velik turban, a nigdje hodže!

No, nakurnjaci ili koteke nerijetko imaju i praktičnu vrijednost, jer o njih se može objesiti kesa s duhanom, a po potrebi čak i slatki pečeni krompir - da prezalogaje kad ogladne u lovu. Mlađi muškarci, koji prizivaju brak, vrhove koteka ukrašavaju orhidejama, kojih u Papui ima više od 2.000 vrsta!

FOSILIZIRANI MED: Pijaca u Lhasi, glavnom gradu Tibeta, nalazi se u središtu grada. Na njoj je svaki dan vreva. Prodaju se budističke relikvije, molitveni mlinovi, zavjetne zastave, poludrago kamenje, svijećnjaci, sveto kamenje dži, ukrasi i ogrlice, a ako imate sreće, kupićete pravu rijetkost – fosilizirani med, koji, možda, pamti rađanje Nebeske zemlje.

O fosiliziranom medu danas se malo zna. No, ono što se zna jeste da su Tibet i Nepal neistraženi i da se u nepristupačnim dijelovima tih zemalja krije prava riznica praistorijskih fosila. Komad ovog meda, starog možda hiljadama godina, poklonio sam Muzeju u Tešnju.

Godinama istražujem tibetansku kulturu i nakon dva boravka u Nebeskoj zemlji o svojim saznanjima napisao sam knjigu “Tajne Tibeta”. Moja fascinacija tom zemljom prevazilazi sve moja dosadašnja interesovanja. Posebno sam ostao zadivljen veličanstvenom Potalom, i dvorcem i bajkom, u kojoj se krije možda najveće blago svijeta i sva mudrost i memorija Tibeta.

VELIKO INTERESOVANJE: Izložbi zanimljivih eksponata sa svih kontinenata nisu prisustvovali samo Tešnjaci
već i Sarajlije koji decenijama prate istraživačka putovanja našeg saradnika/KINEZ

Bezbrojni izblijedjeli rukopisi skrivaju tajne drevne znanosti; u mračnim ustajalim prostorijama čuvaju se filigranska djela najvještijih majstora Istoka; u šifriranim crtkarijama leže odgovori na misterije koje bezuspješno odgonetaju brojni istraživači, filozofi i učenjaci modernog svijeta; na dugim listinama od rižinog papira koje prekriva stoljetna prašina zabilježene su tradicije Bon religije i tibetanskog budizma (lamaizam), znanja iz astronomije, kemije i medicine, dometi tajnih magičnih učenja i ljudske duhovnosti, nadanja i vjerovanja učenih lama što su uspijevali sagledati budućnost i budućnost svoje zemlje...

U Potali sam kupio thangku sa oslikanom mandalom. Urađena je specijalnim dugotrajnim postupcima čiju tajnu znaju samo lame – umjetnici. Pigmentura ove unikatne slike svjedoči da je rađena mješavinom minerala zlata, srebra, dragog kamenja, cinobara, šafrana i jakove žuči. Thangka je sveto umjetničko djelo, koje se u Tibetu obožava. Kao oblik umjetnosti i snažnog religioznog simbola, ona je nezamjenjiva u budizmu. Ona govori o jedinstvenoj historiji, kulturi, politici, društvenom životu, praksi i mnogim drugim aspektima života Tibetanaca. Danas je vrijedan eksponat u tešanjskom Muzeju.

NEZABORAVNA NOĆ NA ANDIMA: Godine 2003. vodio sam Prvu bh. novinarsko-znanstvenu ekspediciju na Rapa Nui (Uskršnji otok), najusamljeniji i najzagonetniji pacifički otok, poznat po grandioznim kamenim statuama pravljenim od vulkanske tufe. Neke su teže i od deset tona, a sve su postavljene na platforme zvane ahue, koje su služile za ukopavanje umrlih. Na Rapa Nui postoji oko 260 ahua, sa različitim brojem teških kamenih moaja, okrenutim leđima prema morskoj pučini. Oko njih se i danas održavaju tradicionalni godišnji ceremonijali, a posjetiocima tešanjskog Muzeja pruža se priliku da jednu minijaturni moaju vide u mojoj sobi.

Dah Južne Amerike predstavljaju brojni eksponati. Prije svega ceremonijalni nož tumi. Tumi noževi su se koristili kao ratničko oružje, poljoprivredni alati i kao medicinski skalperi. Imaju nevjerovatnu istorijsku važnost zbog svoje povezanosti s bogatom kulturom civilizacije Inka i drugih kultura u andskom području Perua. Sa Prve YU znanstveno-novinarske ekspedicije Ande-Amazon, koju sam vodio 1991. godine, donio sam nekoliko zanimljivih slika, koje sam kupio od uličnih slikara u Kusku, Maču Pikčuu, Limi i La Pazu, a zanimljivi crtež sa mog istraživačkog leta iznad pustinjske visoravni Naska govori o misterioznim linijama, za koje mnogi istraživači vjeruju da su ih u dalekoj prošlosti “iscrtali” misionari iz svemira.

Ipak, moje najdraže uspomene vezane su za boravak na Andima. Nisam tu veče opisao ni u jednom svom putopisu. Zadesili smo se u Kusku, glavnom gradu carstva Inka, u penji, narodnom sastajalištu pripadnika Kečua, zapostavljenih manjinskih starosjedilaca Perua. Pili smo pisko, neku vrstu sladunjave rakije od grožđa i ječma i slušali lokalnu grupu muzičara koji su svirali onu staru - “El Cóndor pasa” (Kondorov let).

SVEČANO OTVORENJE JEDINSTVENE IZLOŽBE: Ahmed Bosnić i direktorica Muzeja Tešanj Mensura Mujkanović/KINEZ

To nije bila obična izvedba instrumentale besmrtnog peruanskog kompozitora Daniela Roblesa, već cijeli koncert u ritmu tog nenadmašnog zvuka. Stvorila se atmosfera kakvu nikada nisam doživio. U tom muzičkom sladostrašću zaboravio sam na sve tegobe kroz koje smo prolazili proteklih dana. Tek kasnije, ujutro, pitao sam se koji sve instrumenti stvaraju taj opijajući zvuk. Tog dana kupio sam neke od duvačkih instrumenata koje sam poklonio Muzeju u Tešnju.

BATIK MASKA I DŽAMBIJA: Indonezija je zemlja u kojoj ima mjesta za sve narode svijeta. Život sa drugim i drugačijim ovdje je vjekovna tradicija. Prostire se na najvećem arhipelagu na svijetu sa 17.000 otoka, od kojih su samo 6.000 naseljenih. Sudbinu njenih stanovnika uveliko određuju razorni tsunami valovi i povremene erupcije više od 130 vulkana. Na njenom najnaseljenijem otoku Javi kupio sam jedinstvenu Batik masku, čija je izrada gotovo izumrla.

Batik je ručno rađen materijal koji se stvara nanošenjem voska na tkaninu, nakon čega se primjenjuju različite nijanse boja. Za izradu batik maski potrebno je veliko strpljenje i preciznost. Po pravilu izrađuju se ručno sa specijalnim alatima. Dizajniraju ih umjetnici koji koriste prirodne boje, a rad na ručno rađenim drvenim maskama može potrajati i do nedjelju dana.

Jedan drugi, ništa manje zanimljiv i jedinstven eksponat podsjeća me na boravak u Jemenu. U toj staroj zemlji, zakrivljeni noževi, zvani džambije, postali su svojevrsni simbol. Njihov kulturni značaj daleko nadilazi njihovu puku borilačku funkcionalnost. Ovi tradicionalni bodeži duboko su ukorijenjeni u društvenoj i povijesnoj tapiseriji Arapskog poluotoka, simboliziraju čast, muškost i društveni status. Umijeće nošenja džambije prije svega je obred muškosti, simbolični prijelaz dječaka u muškarca, koji označava njihovo uključivanje u plemenske i društvene strukture i patriotske obaveze. Džambija nije samo oružje, već i snažan statusni i kulturni simbol, koji muškarci ponosno nose prilikom značajnih društvenih okupljanja i proslava. Džambije su dio dnevne svečane nošnje, naglašavajući svoju ukorijenjenost u kulturno tkivo jemenskog naroda.

Najbolje džambije se danas izrađuju u Buhari (Uzbekistan) iz koje sam Tešnju poklonio najljepšeg glinenog slonića, simbol dugih putovanja Putevima svile i porodične harmonije. Ljupki slonić po svom cvijetnom dizajnu najviše podsjeća na jedan drugi eksponat – borilački nož koji sam kupio u dalekom Srinagaru, glavnom gradu Kašmira.

Kada je u pitanu staro oružje, Muzej u Tešnju može se ponositi i sa jednim neobičnim eksponatom – pištoljem koji se koristio u besmislenim dvobojima o kojima svjedoče mnoge istinite storije s kraja 17. i 18. i početka 19. stoljeća. Prisjetimo se samo dvoboja između Onjegina i Lenskog iz čuvenog djela “Evgenije Onjegin”, slavnog ruskog pjesnika i osnivača moderne ruske književnosti Aleksandra Puškina.

NAJDRAŽA NAGRADA: Tibetansko zvono koje je dobio od visokog lame manastira Sakya zasjenilo je sva novinarska priznanja

Jedan dokument koji su izdale policijske vlasti u Jayapuri 16. juna/lipnja 1991. godine svjedoči da se autoru ovih redova i Borisu Kovačeviću odobrava ulazak u neistražene prašume Papue Nove Gvineje. Jayapura je glavni grad indonežanske provincije Irijan Jayi Baratu, kojoj pripada zapadni dio otoka, u prošlosti poznatog po brojnim kanibalskim plemenima.

Posebne priče su slike rađene na papirusu, svili i rižinom papiru, koje sam donio sa putovanja po Egiptu i Kini, kao i slika iz Centralne Afrike, rađena sa pigmentima pustinjskog pijeska. Tu su i strijele s kojim su išli u lov na ljudske glave pripadnici plemena Čualasi iz ekvadorijalne Amazonije, ritualne maske sa otoka Balija, keramika peruanske civilizacije Močika, kutija za dragocijenosti napravljena od poludragog kamena opsidijana iz vremena kulture Maja u Srednjoj Americi, totemi sa pacifičkih otoka…

Ipak, ono što je najduže drugovalo sa mnom i što je pratilo moju novinarsku karijeru kupio sam sedamdesetih godina dok sam radio u redakciji uglednog sarajevskog porodičnog magazina Svijet. To je pisaća mašina marke Olimpija-Monika, koja se pokazala izdržljivijom od pustinjskih kamila i kornjača sa Galopagosa. Riječi koje sam na njoj tkao afirmisale su moje ime i pratila me na zanimljivim putovanjima. Ona mi je pomagala da pišem uzbudljive romane za novosadsku izdavačku kuću X-100, koje sam potpisivao pseudonimima Arčibald Brjus i Dan Konojl; na njoj sam ispisao svoju najdražu knjigu “Sve misterije svijeta”; pomagala mi da od svog rada pristojno živim i da mogu finansirati svoja daleka putovanja i istraživačke ekspedicije.