Svijet na mom dlanu: Iran - Zemlja orijentalnih mudraca
KO JE PJESNIK: “Pjesnik je neko ko je kadar uliti svjetlost u čašu,
pa je podignuti i napojiti tvoja lijepa suha, sveta usta!” (Hafiz Širazi)
Još od ranog djetinjstva prate me neobični snovi. Odnekud, nenadano, nađem se na leđima lastavice i poletim visoko iznad neobičnih krajeva, diveći se raskošnoj ljepoti svijeta, kojim ću tek nekad, u budućnosti koračati.
Tu noć sanjao sam jedan od tih čudnih snova. Letim iznad raskošnih vrtova Heneralife (Generalifa), nenadmašne mavarske palate Alhambre u Granadi (Španija), u kojoj su živjeli moćni nasridski kraljevi i uživali u jedinstvenoj ljepoti, koju su stvorile ruke starih iberijskih baštovana i neimara. Pomislio sam oduševljeno, takve ljepote nema nigdje na svijetu iako sam znao za devet perzijskih bašti koje je UNESCO već odavno stavio pod svoju zaštitu. Kroz jednu od njih, Bastu Eram (Bagh-e Eram) na zapadu Širazija (Iran), šetao sam ispunjen nebrojnim zapitanostima. Tražio sam u njoj stope najmudrijih perzijskih mislilaca i sufija, koji su u temelje te zemlje, nekadašnje goleme carevine, utkali svoje tanane duše.
Naravno, danas malo ko u svijetu doživljava Iran postojbinom najblistavnijih orijentalnih mistika i mislilaca. Isuviše je zapadnjačka propaganda učinila svoje, a posljednji događaji koji su uznemirili svijet i probudili strahove od ratne kataklizme svjetskih razmjera, samo su još više rasplamsali odbojnost prema kolijevki planetarno poznatog Mevlane Dželaludina Rumija (Jalāl al-Dīn Muḥammad Rūmī, 1207 -1273) i njegovog savremenika, prije svih, čuvenog pjesnika i sufije Šemsudina Muhameda Širazija (Shams-ud-Dīn Muhammad Shirazi, oko 1320 – 1389), poznatijeg pod nadimkom Hafiz.
ŽIVE TRADICIJE: U Širazu se još osjeća duh starih sufija i mudraca
SIMBOL BOŽANSKIH TAJNI I MUDROSTI: Danas malo ko prođe kroz nekadašnji carski grad Širaz (Shiraz), a da ne posjeti Hafizov mauzolej utonuo u vitke čemprese, bokore tulipana i mirišljavih ruža, koje su već stoljećima nezaobilazan simbol sufi-šejhova i mistika. Ima jedna divna legenda o tome. Stare perzijske tradicije kazuju da je crvena ruža nastala kao plod odanosti i ljubavi slavuja i bijele ruže. Ova ljupka i raspjevana ptičica zanesena strašću i žarkom ljubavlju zagrlila ružu i ozlijedila se na njen trn. Svojom krvlju zaljubljeni slavuj je natopio bijele latice ruže i ona je – gle čuda - dobila boju slavujevog srca.
Odavno je poznato da ružičnjak u sufizmu simbolizira baštu kontemplacije, a ruža ima duboko mistično značenje: Pošao sam u vrt brati ruže, ali me miris ružina grma opio… – pjeva Širazi u svom “Ružičnjaku”. Put praktičnog misticizma u Perziji u XII stoljeću utemeljio je Abdel-kadir Gilani (Abd al-Qadir al-Jilani, 1077 – 1166) nazvan je Sebil-el-Ward (Staza ruža), a samog Gilanija poklonici su nazivali - Ružinim svjetlom. Sufijskim ezotericima i pjesnicima ruža je bila simbol skrivenih tajnih božanskih znanja i mudrosti, jednako kao i postignuća savršenog jedinstva sa Stvoriteljem. To ne čudi. Pošto je islam zabranio crteže ljudi, procvjetala je ornamentika i kreativnost darovitih umjetnika, pa se likovnost obogatila kaligrafiskim i geometrijskim oblicima, stilizovanim drvećem i cvijećem, poput ruža, tulipana i vodenih ljiljana, simbolima ljubavi, mira i raja.
Širaz je grad starih zoroastranaca, koji su nakon muslimanskog osvajanja Perzije, u sedmom stoljeću, bili potisnuti u Afganistan i Indiju, gdje i danas održavaju svoje male skupine pod imenom Parsi, što znači Perzijanci. Neka arheološka otkrića govore u prilog da se na ovim nemirnim prostorima urbano živjelo još prije 4.000 godina, ali su česte osvajačke horde do temelja spalile i uništile vrijedne knjige i kulturno-povijesnu ostavštinu. Memoriju tih davnih dramatičnih vremena oživio je pjesnik i povjesničar Firdusi (Abu’l-Qâsem Ferdowsi Tusi, oko 930 – oko 1020), autor “Knjige kraljeva” (“Shah-nāmeha”) jedne od najdužih epskih pjesama na svijetu.
SUDBONOSNI SAVJET U SNU: Iranci danas Širaz doživljavaju kao središte zlatnih vremena ljubavne poezije i rakošnih vrtova. To su vrtovi i ljubavnih uzdaha o kojima je svojevremeno pisao Andre Godard (1881 – 1965), francuski arheolog, arhitekt i historičar bliskoistočne umjetnosti: “Vrt je pravo čudo u ovom podneblju surove i suhe klime. On je zaklon od blještave svjetlosti i nesnosne dnevne vrućine, svježina koju daju krošnje drveća i žubor vode. Ovdje se prvo uredi vrt, pa se tek onda misli na gradnju kuće. Sjedeći pored potoka, odluče napraviti ustave i bazene. Uz procvjetalu mirisnu ružu, odluče napraviti kolibu...”
GRAD ORIJENTALNIH MUDRACA: Neka arheološka otkrića govore u prilog da se na ovim nemirnim prostorima živjelo još prije 4.000 godina
Kada se jednom nađete u vrtu Eram u Širazu, shvatićete poruke Andrea Godarda i zaboravićete na sve lijepe parkove i vrtove kojim ste nekad zaljubljeni šetali. Pored toga što je njegova raskoš s najvećim brojem perivoja i cvjetnih biljaka u Iranu, on će vas podsjetiti i na ljubavne uzdisaje vjerskih i poetskih zanesenjaka i bezuslovnu odanost prema Stvoritelju sufijskih mistika, kakav je bio Šemsudin Muhamed Širazi, zvani Hafiz. Ali ne samo on. Već cijela jedna plejada mudrih perzijskih mistika i poeta, koje danas najbolje reprezentuje besmrti Dželaludin Muhamed Rumi.
Za Hafiza neki kažu da je najsjajnija zvijezda među sedam najljepših zvijezda koje sijaju na nebu klasične perzijske sufi-poezije među koje još spadaju znamenite poete: Firdusi, Enveri, Nizami, Sadi, Džami i Rumi. Hafiz se rodio u Širazu 1325. i nikada ga nije napuštao. Njegov učitelj je bio Muhammed Atari, tada poznati trgovac mirisima. Tokom mučnog djetinjstva morao je kao bosonogo siroče napamet da nauči Kur’an kako bi ga na trgovima i narodnim sastajalištima recitovao i tako se prehranjivao. Pokušao je još tada da recituje svoje pjesme, no neuka gomila ga je često ismijavala i zlostavljala, pa je jedne večeri sav tužan i skrhan otišao na grob poznatog sufijskog šejha Baba Kuhija (948 - 1037) i tu zaspao. Te noći se, navodno, desilo pravo čudo.
MAUZOLEJ NENADMAŠNOG MISTIKA: Hafizov duh ispunjava Širaz, a poštovatelji njegovih mudrih poruka i danas se svakodnevno okupljaju na njegovom grobu
U snu mu se javio divan starac i savjetovao mu da ne tuguje, već da ustane i bude uporan na svom životnom putu, jer su vrata mudrih znanja otvorena pred njim. Hafiz ga je znatiželjno upitao ko je, a starac ga blago pomilovao po glavi i odgovorio da je on imam Ali (Alī ibn Abī Ṭālib, oko 600 – 661. godine), koji je bio četvrti rašidunski kalif koji je vladao od 656. godine do svog atentata 661. godine, ujedno i prvi šiitski imam. Kada se vratio u grad, odmah je pohitao u pjesnički klub i tamo izrecitovao potresne stihove, koje su mu tanano ispreli duša i srce:
Juče u zoru od tuge me spasiše,
Vodu mi života u tamnini noći dadoše…
Svi su u pjesničkom klubu bili iznenađeni, a Hafiz je ubrzo postao slavan. Dobio je nadimak Tumač tajni!
Za Hafiza, kao i mnoge mistike ponikle iz perzijskih ružičnjaka, ljubav je božanska tajna, čije tanane sadržaje može spoznati samo čovjek čista srca. Onaj ko spozna tu tajnu uvjeriće se da istina ispunjava sve na svijetu i da u stvarnosti ne postoji ništa osim istine.
OČIMA DREVNOG ILUSTRATORA: Hafiz Širazi
Biti mistik, derviš, znači ne samo moliti se Svevišnjem, ponavljajući Lijepa Božija imena (El-esmaul-husna), nego i ponizno služiti cijelom svijetu, bez razlike. Biti iskreni derviš znači postati sluga božanskoga, priskakati u pomoć svima koji su pali, brisati suze s obraza onih koji pate, biti velikodušan i ljubazan prema siromašnima i usamljenima. I izvan uobičajenih molitvenih rituala i vjerskog života, derviši su predani duhovnome životu, odgojeni u skromnosti, u suosjećanju prema svima koji pate i toleranciji prema svima koji misle drugačije; izuzetno su otvoreni za sve koji nisu muslimani i znaju da je svaki čovjek u Božijim očima jednak. Isti!
Ali, vratimo se korijenima sufizma koji su Perziju učinili zemljom mistika i mudraca.
NA TEMELJU POSLANIKOVIH IZREKA: Duh koji se u početku Objave osjećao u svijetu muslimana ukorijenjen je kroz razne redove i bratstva, s vremenom je postao živa i neuništiva duhovna tradicija. Kasnije, sufijski šejhovi i imami nisu ništa činili što prije njih nisu praktikovali poslanik Muhammed i njegovi drugovi (ahbabi), kao što su bili Ebu Bekr (Abd Allah ibn Abi Quhafa), Ebu Zerr (Abu Zer el-Gıfârî), Salman el-Farsi (Rouzbeh Khoshnudan), Ammar ibn Yasir, Ali (Ali ibn Abi Talib), Bilal i drugi, koji su čudesne “ezoterične instrukcije” dobili od samog poslanika Muhammeda, a on je praktikovao duhovna povlačenja u potpunu osamu (halvet), u izolovana, mirna i daleka mjesta, kao što je na primjer pećina na planini Jabal al-Hira, nedaleko od Ka’be. Posebno je ovo činio sredinom mjeseca ramazana, a kasnije i u džamiji u Medini.
Za vrijeme ovih isposničkih povlačenja, Božiji poslanik je obavljao osnovni obred prizivanja Boga (zikr). Svojim drugovima i pratiocima savjetovao je da se i sami pojedinačno i u skupovima sjećaju Boga i prizivaju Njegovo Ime. Na osnovama ovih savjeta i drugih praktičnih radnji Božijeg poslanika Muhammeda a.s. i na temeljima njegovih izreka, sufije su stvorili svoje metode i uspostavili svoje bogobojazne obrede kojih se drže sve do današnjih dana, poštujući riječi jednog sufijskog učitelja iz 9. stoljeća, koji kaže: “Svi su putevi (sufizma) potpuno zatvoreni, izuzev za onoga koji ide stopama Poslanika!”
Sufizam vjeruje u božansko porijeklo svega što postoji, te osjeća poštovanje ne samo prema islamu već prema svakoj religiji bez nametanja bilo kakve religijske forme. Takođe se protivi miješanju misticizma i fanatizma. Prema sufijama, svaka je religija imala posebnu svrhu u određenom povijesnom trenutku i čovjek može biti u skladu sa svakom od njih ako s jednakom ljubavlju i razumijevanjem za njih otvori svoje srce.
Nakon napuštanja početne, asketske faze, u učenje sufizma uvodi se element božanske ljubavi koji poučava o ljubavi prema Bogu koja je nesebična, bez želje za nagradom i bez bojazni od kazne.
Od tog razdoblja tema ljubavi postaje dominantna u učenju sufizma, a svoj najljepši izraz pronašla je u poeziji. Sufiji su tako stvorili neka od najljepših djela perzijske književnosti. Upravo su ljubavnu poeziju koristili da prenesu poruku u vremenima kad su, zbog neslaganja i progona, bili prisiljeni skrivati svoja ezoterična učenja.
Jedna perzijska legenda pripovijeda da se na izmaku četrdesete noći u osami, pred Hafizom pojavio melek (anđeo). Ugledavši ga u svoj njegovoj ljepoti, zadivljeni pjesnik je od tog časa zaboravio na svoju zemaljsku ljubav i krenuo u potragu za onom nedostižnom božanskom: Jednom će iz mog groba izrasti/ Bezbrojni crveni tulipani./ I gorjet će rumenim plamenom./ Ne čudi se tome, o najljepša,/ Sjeti se koliki je silan žar/ Ljubavi tebi posvećene/ Gorio nekoć u živom čovjeku./ Kad mrtav toliko plamti.
Nema više Hafiza u Širazu. Svijet se već odavno promijenio, žureći ka sopstvenim košmarima i samouništenju. Iznad starih perzijskih gradova, iz kojih su nekada mudri pjesnici širili ljubav, nadlijeću neprijateljski vojno-obavještajni sateliti i nadzvučne letjelice. Pa ipak, u Širazu se još osjeća duh starih sufija i mudraca. Njegov duh ispunjava cijeli grad, a poštovatelji Hafizovih mudrih bezvremenskih poruka i stihova danas svakodnevno šetaju u hladovini vitkih čempresa i odmaraju svoje duše u ružičnjaku njegovog mauzoleja, koji je podignut tamo gdje je proveo najveći dio svog života. Mnogi svakodnevno posjećuju pjesnikov grob, citirajući njegovu poeziju, a tu se – među ružama i tulipanima – okupljaju i profesionalni čitači stihova iz Hafizova “Ružičnjaka”, često ponavljajući: Budi leptir koji leti oko svijeće, bez obzira što bi mogao biti spržen!
Prelijepi ambijent u kome je smješten mauzolej nikoga ne ostavlja ravnodušnim: na osam veličanstvenih mramornih stupova viših od deset metara, okruženih raskošnim cvijećem i zelenilom, podignuta je velika smaragdna kupola od majolike. Pod kupolom je smješten sarkofag ispisan Hafizovim stihovima. O, ti, koji navraćaš na moj grob/ Poželi nešto./ Ovdje će biti mjesto hodočašća/ za sve griješnike dobrog srca.
