Sve se više zloupotrebljava Božija riječ: Kako čitati Kur’an u 21. stoljeću?

Enes Karić je napisao izvanredno važno djelo o pitanjima koja pritišću moderni svijet.

U tri toma, na blizu 1.000 stranica, sabrani su tekstovi koje autor naziva crtice iz protekle decenije istraživačkog rada, o tome kako čitati sveti Tekst – Kur’ana. Prvi i drugi tom ovog djela objavljeni su 2020, a treći 2024. god. u izdanju Media centra Preporod.

Originalna nit koja povezuje ove tri knjige je majstorstvo autora da detalj pronalazi u cjelini, kao što samu cjelinu Kur’ana sagledava u jednom detalju. Na taj način Kur’an kao temeljnu knjigu islama razumijemo kao neponovljivu, čitamo je u svjetlu Božijeg čuda, doktrine I’jaza al- Quran ili, kako piše autor, kao čitanje izvan uobičajene kolotečine stvari (II tom).

No, zašto baš sada, u ovom vremenu pisati o tome kako čitati Kur’an?

Kako čitati Kur’an

Na jednoj strani, autor odgovara na rastuću zloupotrebu, iskrivljavanje Božije riječi pod pritiskom politika diktature, rasta ultradesnice u svijetu, korištenja Riječi kao pokliča ili dinamita, a na drugoj strani, fokusira se na njegovu recepciju u sekularnom vremenu odbacivanja ili nasumičnog ili bahatog i površnog tumačenja (Karić) čak, i preziranja kako Knjiga, navodno, govori o nekim davnim narodima i da važi samo za ona protekla, prohujala vremena te da nije relevantna za vrijeme 21. stoljeća u kojem živimo.

Treća dimenzija Kur’ana

Karić, kao autentični islamski mislilac hrabro, pronicljivo i detaljno čita Kur’an kao živi proces, kao neponovljivost, otčitava i živi posebnost svakog događaja ili vjerovjesnika iz Kur’ana (I tom) i traga za novim strukturama, novim figurama Teksta svete knjige (II tom). Na ovim stranicama gdje otkriva nove strukture, Karić je briljantan i nadahnut, on nas uvodi u jedan kvalitativno drugačiji svijet treće dimenzije Kur’ana, on razbuđuje sa odgovorima na deset teških pitanja (III tom) naslovljenih sa pitanjem: “Zašto!?” o Bogu, o Njegovom govoru, o čovjeku i njegovoj vjeri, slobodi i sudbini čovjeka, svjetovima, paklu i raju.

Posebna vrijednost Karićevog čitanja Kur’ana nalazi se u tome što nas suočava sa paradoksima poruke svete Knjige Kur’ana, što nas izvodi iz linearnog, intelektualnog komfora, što trga od jednog mlitavog i uspavanog diskursa i priprema nas za potpuno neočekivane, drugačije, rekli bi vizionarske, pa čak dijelom zapanjujuće odgovore.

Pogledajmo što Karić zaključuje: “U povijesti ne preživljavaju svestrano naoružani, snažniji, okrutniji narodi, već moralniji, pravedniji, etički svestraniji. Jevreji u Egiptu su nadživjeli faraona jer su imali Toru i Deset zapovijedi, kršćani su preživjeli Rim jer su imali Bibliju, kao što su muslimani nadživjeli idolopoklonike, Kurejšije jer su imali Kur’an”.

Na još nekoliko znamenitih mjesta Karić u tumačenju uočava ove paradokse, kao npr. zašto jedan Bog, a više vjera ili religija; zašto je Musau ubio čovjeka, a potom dobiva deset zapovijedi od kojih je jedna ne ubij; zašto i kako je kraljica Sabe pokorila Suleymana…

Ovi, kao i brojni drugi paradoksi, ilustracija su ljudske povijesti uopšte; historije koja uvijek ima nešto više reći od onoga što možemo razumjeti.

U svjetlu ovog čitanja Kur’ana, Karić se bavi čovjekovim graničnim situacijama, ali prevalentno pitanjima opstanka naše civilizacije. Karić piše istine koje se danas vrlo rijetko čuju.

On želi da nam kaže kako naša budućnost ovisi od odgovora na ključno pitanje: da li čovjek prihvata vjeru u Jednog Boga koji je Bog svih ljudi ili vjeru u Boga koji isključuje druge i koji pripada samo jednom narodu ili samo jednoj religiji, samo nama kao nadmoćnim i superiornim u odnosu na sve druge.

Veličanstveni je proglas Kur’ana, piše Karić u poglavlju “Jevreji i kršćani trebaju se držati svojih svetih knjiga”, da različite religije i vjerovanja jesu posljedica Božije odluke da ljudima daruje slobodu i dodaje kako je različitost religija – Božija Odredba i velika Tajna, a koje treba da se natječu u dobru, a ne u uzajamnom rušenju ili nadmudrivanju.

Karić koristi ovaj izraz nadmudrivanje koji u sebi sadržava zapravo ideologiju sukoba i uzajamnog obračuna za drugima ili različitim.

U svijetu moderne koji sve fragmentira, razdvaja, suprotstavlja, Karić vjeruje da uvijek postoji jedan suprotan proces, koji je nevidljiv ili se tek nazire, a to je proces koji ujedinjuje, koji spaja, koji uspostavlja duhovne veze, koji sagledva cjelinu, Božiju Jedinost; i to je ono što nazivamo mudrost, eshatološko, beskonačno, koje Karić tako snažno crpi iz Teksta Kur’ana.

U Karićevom rukopisu nalazimo nekoliko dobro poznatih priča. Njihov smisao je da pored judeo-kršćanstva, islam razumijemo kao nerazlučivi dio i baštinika velike monoteističke tradicije svijeta (Karić) koja je odredila i oblikovala povijest čovjeka na zemlji.

Tako on govori o Musaovom ulasku u jednu kulturu, u svijet faraona, koja je fascinirana magijom, koja je opijena vlastitom slavom i moći svog vladara; on, također, govori o dolasku Isa Mesiha, Isusa, u jednu kulturu koja je opijena svojom sposobnošću medicine; kao što govori i o dolasku Muhameda, a. s, u jednu kulturu koja je opijena divljenjem poetskoj riječi.

Musa, Isus i Muhamed, osovine tri velike religije, izraz su svog vremena, ali, konkretnim djelom, mudžisom, oni nadmašuju vrijeme u kojem žive.

Karić o ovoj temi piše redove koji višestruko inspirišu.

On nas upoznaje kako Musaov štap nadmašuje savršenu kulturu faraonske magije, kao što Isusova mudžisa oživljavanja mrtvih nadmašuje savršenu medicinu njegovih progonitelja ili, kao što Kur’an koji se objavljuje poslaniku Muhamedu, ljepotom Riječi, nadmašuje svaku poetiku, ne samo Kurejšija već poetiku epohe.

Karić je vrlo ljubazan i saosjećajan bilo prema kršćanima ili Jevrejima, ali pri tome ostaje predan musliman, ne pravi kompromise niti se odriče svoje islamske duhovnosti. Štaviše!

On piše divna poglavlja o spasu Jevreja, kršćana, muslimana i kaže kako niko ne može biti isključen iz Božijeg spasenja ili Božije Milosti. On će reći: “dobro djelo dolazi od svih, a ne samo od pripadnika naše vjere”.

Na ovim stranicama autor za sebe traži status odgovornog susjeda (III tom), što, zapravo, upućuje na njegovu mnogo širu viziju susjedstva među tri velike religije.

Karić je upravo tu fascinantan. On hrabro izlazi izvan dogme, nacije, tribalnog i formuliše univerzalno isključivo kroz predanost ljudi Jednom Bogu.

“Niko ne može svojatati Raj samo za sebe, a drugima doznačavati pakao” (III tom). Ovo oslobađanje od ideološkog i rigidnog, Karić naziva jednom od mnogobrojnih - univerzalnih himni islama.

Međutim, na ovom mjestu zatičemo Karića na njegovom najtežem zadatku.

To je poruka koju nastoji poslati Zapadu o islamu kao sugovorniku, a ne neprijatelju zapadnog judejsko-kršćanskog svijeta.

“Čitanje Kur’ana” je na tragu epohalnog zadatka rješavanja problema sa islamom koji upravo iz ideoloških, rasnih motiva, ali i vlastite opsesije odbacuje islam i razumije ga kao drugo strano, neprirodno, trn u vlastitom tijelu. Karić je, međutim, svjestan kako je rasistički diskurs Zapada o muslimanima ojačan kako terorističkim akcijama tako i uskim i ideološkim tumačenjem Kur’ana od muslimana.

Posve je impresivan i upozoravajući, poput pjeva divlje ptice ovaj Karićev govor u doba potpune podjele svijeta, u ovom dobu sunovrata, osjećaja apokaliptičnog kraja kojeg obilježavaju prvo, genocid u Bosni, a potom zapanjujući genocid najokrutnijeg uništavanja muslimana Palestine pod lažnom izlikom pripreme terena ili hrama za dolazak spasitelja, Mesije, ali samo jednima - superiornoj rasi judeo-kršćanskih korijena.

Međutim, Karić se, također, hvata ukoštac i sa drugim fundamentalnim pitanjima čovjeka danas. Predominiraju pitanja slobode, države, tehnike modernog doba i s tim u vezi povezana pitanja sudbine, ropstva, porobljavanja drugih, kao i pitanja uloge i značaja molitve, gubitka čežnje u svijetu tehnike.

Karić izdvaja fenomen vladavine levijatanske države kao čovjekovu sklonost i težnju za moći. Na više mjesta on piše o vladavini faraona koji će u vrhuncu svoje moći od Hamama zatražiti gradnju visokog tornja da bi sa njim proparao nebo.

Ovaj fenomen gradnje tornjeva visokih bedema zidina tvrđava koji se proteže kroz mnoge kur’anske redove, Karić ispravno vezuje sa sadašnjim fenomenom razvoja i dominacije tehnike, konstrukcije, trijumfa vještačke inteligencije, kibernetike.

Ovu vladajuću tendenciju vremena Karić objašnjava čovjekovom prirodnom težnjom za besmrtnosti, za bijegom od smrti, strahom od nestanka, jezom i drhtanjem, narcizmom i samoumišljenosti.

Karić vjeruje kako je čovjek opkoljen i bespomoćan ako nema istinskog oslonca na Boga, ako je izgubio snagu unutarnje čežnje. Ovaj motiv gubitka ljudske čežnje, to postvarenje vjere, pomračenje života i pronalaženje vedrine kur’anske poruke imamo divno ispričane u njegova dva ranija djela: “Tužne rasprave” (2015) kao i u “Potrazi za dubinama nebeskog plavetnila” (2014), gdje je autor već posijao sjeme koje je izniklo i posve kultivisano u ovom završnom Karićevom djelu “Kako čitati Kur’an”.

Da je doista riječ o drugačijem karakteru Karićevog djela u tumačenju Kur’ana, iznova se uvjeravamo, sa ovim njegovim riječima: “Komentiranje Kur’ana nije samo puka akademska stvar… Komentator Kur’ana treba pobožno i smjerno proživjeti svoje komentatorske teorije i egzistencijalno ih iskušati ne samo u intenzivnim obredima vjere već i u istinskom besjeđenju, poštenom stavu, čednom i čestitom življenju (III tom).

Snaga transformacije

Dakle, Karić svog čitaoca suočava sa transformativnom snagom Kur’ana.

On nam je pokazao kako treba istinski čitati Kur’an, kako stvarno razmišljati o Božijem Govoru, kako se od pomračenog dolazi do prosvijetljenog uma.

Karić je svojim djelom autentičan, on objedinjava i transformiše iz domena intelektualnog u domenu duhovnog, božanskog. Njegova prisnost sa Božijim porukama je impresivna. On nam otvara vrata i vodi nas do glavnih vrata na koja treba da pokucamo kako bi se otvorila. To su vrata iza kojih je riznica Božije mudrosti. Tu potragu Karić je iz svojih srednjih stvaralačkih godina nazvao potragom za dubinama nebeskog plavetnila (2014).

Karić, također, šalje poruku predanim muslimanima. Niti jedan oblik pobožnosti nije superiorniji od čitanja i tumačenja Kur’ana. Onaj koji samo čita ili sluša bez razmišljanja neće dobiti upute. Karić podsjeća: “Zar oni tada ne razmišljaju duboko o Kur’anu, ili su njihova srca zaključana?”

Zato je ovo Karićevo djelo pobuna protiv jednodimenzionalnog svijeta. Svojim rukopisom on je upozoravajući protiv plitkosti i sebičnosti. On otkriva veze tamo gdje ih čitalac nije mogao niti naslutiti. On polemizira protiv ravnodušnosti i rastuće apatije muslimanskog svijeta.

Ova knjiga je snažan poziv za rješavanje deficita duhovnosti u svijetu racionalnosti, rješavanje intelektualnog siromaštva u svijetu društvenih mreža, moralne hrabrosti u dobu ulizica i karijera, razbuđivanja kritičke misli u dobu pomračenog uma. Također, poziv za rješavanje svih ostalih deficita koji se nalaze u osnovi virulentne islamofobije ili pak, površnog razumijevanja ili negatorskog odnosa prema Kur’anu.

Karić je na ovom mjestu oživio i nadmašio najbolje bosansko naslijeđe tumačenja Kur’ana i pozvao muslimanski svijet, ali i svoje sugrađane da razviju imaginaciju u odgovoru na rastuću opsesivnu islamofobiju.