Švabi, preporučeno, u manastir

Istorija vremena i nije ništa drugo do istorija prijateljstâvā. Porušenih, utvrđenih, iznova građenih, nemogućih. Ako je zbog nečega vrijedilo trpjeti i u njemu živjeti svijet ovakav kakav jeste, kakav je oduvijek bio i kakav će zauvijek ostati, onda je to zbog prijatelja i prijateljstva. Sve je u tom svijetu prolazno, sve se runi i rasipa, ništa ne traje do posljednjeg zalaska sunca osim onih koji su, kako bi rekao Camus, koračali – ne ni ispred, ne ni iza – nego uz nas.

Jedino sidro

Prijateljstvo je teška riječ. Na tom se brusu oštre iskrenost, odanost, povjerenje. Svako može biti sin, otac, brat, zet, kum, muž, ljubavnik, ali samo pojedini umiju da budu prijatelji. Vrhunskih umjetnika u tom žanru je malo. Mnogo je drugova, još je više kolega, ali prijatelja je malo, ponekad premalo. Oni su često jedino sidro koje možemo da bacimo u pomahnitalu vodu, jedini kazuk za koji možemo da vežemo nesigurni čamac, jedini bedem koji nepozvani ne mogu da preskoče.

Prvo prijateljstvo sam “sklopio” prije trideset godina u blatu daljskih sokaka. Potukli smo se na putu iz škole, dječački silno i kratko i ti su nejaki udarci bili nakovanj na kojem smo iskovali veliko djetinje prijateljstvo nalik onim ćopićevskim iz Prokinog gaja i bihaćkog konvikta. Šest tomsojerovskih godina nismo se razdvajali: zajedno smo pecali, zajedno smo jurili za loptom, zajedno smo gulili suncokretove sjemenke na dunavskoj obali… Kada sam polazio za Banju Luku, obojica smo usiljenim šalama davili “muške suze”. Sabili smo ih nespretno u grlo umjesto da smo ih pustili “na sokak”.

Prijateljstvo nije tek puko drugarstvo. To nije jednodnevna avantura. Prijateljstvo, veli Béla Hamvas, nije prosto druženje, kao što prijatelj nije čisto drug. Nije saborac, nije kolega, nije partner. Prijatelj je natkategorija, skup koji se nalazi van ostalih skupova, “stih iznad svih stihova”. On je brana, zaklon, utočište. Bez prijatelja svaki vidik naposljetku dospe, rekao bi pisac, u predio kojim stoluju nevidi. Prijatelj je zakletva, kuka kojom smo vezani za gornja prostranstva, četvrti kec u odlučujućoj partiji. Ko nema prijatelja, ni sebe nema.

Ko nema prijatelja, ni sebe nema

Kad stavim sve na papir – ako se takve stvari uopšte mogu spuštati na hartiju – račun je prilično jasan: svako prijateljstvo mi je počelo ili kavgom ili pesničenjem. Ono jedno koje je počelo drugačije, uz duplu rakiju i porciju krtole kod Ruže, traje i danas. Ostala su ili pukla ili napukla. Jedna su trajno poništena, druga postoje samo u uspomenama. Godinama sam vjerovao da su pesnice i psovke bile čvrst temelj koji je mogao da izdrži svaku nosivost, ali je krčmar očigledno slabo poznavao račun. Ipak, i ta se nestala prijateljstva pišu u bilans, jer dok su bila i dok su trajala – bila su najbolja i najčistija.

Od prijatelja, veli opet Hamvas, ne želim ono što ima, nego njega samog. Ne trebaju mi njegove pare, ne želim njegov automobil, ne zanimaju me njegovi poslovi. Treba mi samo on – njegova snaga, njegova slabost, njegova iskrenost, njegova posvećenost. Želim njegovu koštanu srž ma kakva ona bila. Ne želim da sumnjam u njega i ne želim da sumnja u mene. Ako na taj mehanizam padne i trun nepovjerenja, on će uskoro zaškripati i “zabagovati” da bi, na koncu, u potpunosti stao. Prijateljstvo je potpuno samo ako je povjerenje apsolutno.

Prijatelji su jednaki. Tamo gdje su oni, nema razlike. Nema nadmetanja, nema nepotrebnog pretpostavljanja, nema uslovljavanja. Nema “kad”, nego “može”. Nema “gdje”, nego “stižem”. Nema “kako”, nego “ne brini”. Ako jedan na rečenicu onog drugog doda samo jedno jedino “ako”, tome su bitnija dva centimetra sopstvene komocije nego sve prijateljske milje. U prijateljstvu nema bildanja mišića, nema samozaljubljenih poza pred ogledalom. Ne izvire prijateljstvo iz iskrenosti, nego iskrenost iz prijateljstva. Ruda koja na početku liči na sirovi bakar na koncu postaje grumen zlata.

Težak kakav jesam, i spolja i iznutra, uvijek sam tražio taman onoliko koliko sam davao, a davao sam, bar mi se tako činilo, više nego što sam mogao, jer sam vjerovao da je prijateljstvo najuzvišenija kategorija duha. Ponekad sam pretjerivao i u tom iskrenom pretjerivanju sagorjelo je mnogo toga. Vukao sam i kad nisam trebao, gonio kada je trebalo stati, sipao još jednu kada je i prethodna bila previše. Ulaganja su propala, ali se tješim da je Miljkovićeva teorija o padu ipak tačna i da se vatra ugasila samo zato što je nestalo drva.

Nema težeg zadatka

Postoje ljudi koji su nesposobni za prijateljstva. Koji se uvijek takmiče, koji se nadgornjavaju, koji uvijek moraju biti dva koraka ispred. Takvima se prijateljstvo proteže samo dokle traje njihova međa. Čim moraju pružiti korak u prostor koji nije njihov, postaju sumnjičavi, obazrivi, neiskreni. Sa njima je i pedeset kila pojedene soli malo. To su oni koji su i nakon deset ili dvadeset godina drugovanja spremni okrenuti kožu i postati krvoločni skotovi. Koji će sve što je stečeno prodati zbog fotelje, ugleda ili žene.

Prijatelj je zakletva

Goethe veli kako ne treba žrtvovati život za prijatelja, nego se zbog njega treba odreći svojih ubjeđenja. Nema težeg zadatka, jer je čovjeku najteže da se odrekne onoga do čega mu je najviše stalo – sebe samoga. Tek kada to uspije, kada shvati da mu nije bitno ono što on jeste, nego ono što ima u prijatelju i sa prijateljem, tek tada je i prijateljstvo moguće. Tek tada nahereni kućerak postaje neosvojiva tvrđava. Tek tada prestaje mucanje, a počinje pjesma. Kada se odreknemo sopstvene mjere zbog širine koju drugi nosi da bismo u toj širini i sami našli drvo pod koje ćemo sjesti, tek tada će iz tog bureta poteći najbolje vino.