Sufizam i kvantna fizika
Mrtvi nikad ne umiru
Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni crveni tulipani.
I plamtiće rumenim plamenom.
Ne čudi se tome, o Najljepša,
Sjeti se koliki je silan žar
Ljubavi tebi posvećene
Gorio nekoć u živom čovjeku.
Kad mrtav toliko plamti.
(“Plamteći tulipan”, Hafiz Širazi, oko 1320 – 1389)
Prije četiri mjeseca sahranio sam starijeg brata Mustafu, a jučer sam bio prisutan na sahrani mlađeg brata Mehmeda. Tužni vjerski ispraćaji odvijali su se po islamskim propisima. Nakon što su mrtva tijela okupana (ogasuljena) i opremljena po islamskim propisima, dvojica angažovanih imama su hladno i bez emocija obavili dženaza-namaz.
Riječi kur’anskih molitvi izgovarali su jednolično i ravnodušno, kao da čitaju neki nezanimljivi berzanski izvještaj. Pozvali su prustne da oproste (halale) dugove umrlih, a prilikom spuštanja tijela u grobnice (kabure) jedva da se čula ona posljednja poruka Bismillhi ve’ala milleti Reslullaha.
Tijela su spuštena u zemlju, grobari su obavili svoje poslove i tužni ceremonijal je okončan. Ljudi su se razišli s tugom u srcima, koju će nositi još neko vrijeme, a onda će, po prirodi stvari, zaboraviti umrle kao i da nisu nikada egzistirali na Ovom svijetu.
PRELUDIJ ZAGROBNOJ SREĆI: Otkako je svijeta i vremena, umrlim se uvijek poklanjala posebna pažnja. U starom Egiptu postojao je poseban zbornik (“Knjiga mrtvih”) sastavljen od različitih religijsko-magijskih tekstova, koji su pohranjivani u grob zajedno sa umrlim. U Starom kraljevstvu pojedina su poglavlja ispisivana na zidove grobnica. Hijeroglifi su sadržavali egipatsko poimanje prolaznosti ovozemaljskog života koji je prema vjerovanjima predstavljao samo preludij vječnoj zagrobnoj sreći. Po “Knjizi mrtvih”, pokojnik se nakon smrti pročisti od ovozemaljskih grijeha, prelazi rijeku smrti do laluovih poljana gdje boravi među blaženicima i izjednačuje se s Ozirisom.
Egipatska “Knjiga mrtvih” sastojala se od 165 poglavlja. Prvih šesnaest govorili su kako duše umrlih mogu izaći iz grobnice i kako se mogu vratiti. Uz to sadržavali su i himne bogovima Rau i Ozirisu. Od 17. do 63. poglavlja opisuje se proces regeneracije koji pokojniku omogućava izlazak, te formule o tome kako se pokojnik može pretvoriti u neku životinju ili čak božanstvo, te u tom obliku izaći iz grobnice. Uz to su objavljeni sadržaji formule, koje štite pokojnika od opasnosti i neprijatelja u zagrobnom životu.
Sljedećih 65 poglavlja ovog jedinstvenog posmrtnog zbornika navode postupke transfiguracije (preobraženja) kojima pokojnik može težiti prije nego stupi pred sud u sudnici boga Ozirisa. Od 130. do 165. poglavlja sadrže formule koje mogu pretvoriti umrloga u duhovno biće, te pogrebne ceremonijale koji se moraju izvesti i formule za zaštitu mumije pomoću hamajlija i amuleta. Svako poglavlje sastojalo se od brojnih recitacija i formula koje su pokojniku pomagale u zagrobnom životu, a svrha “Knjige mrtvih”, između ostalog, bila je omogućiti ponovni povratak u život u nekoj dalekoj budućnosti s istim tijelom i sa starim navikama.
BARDO SVJETOVI: U drugom dijelu svijeta, na Tibetu, gdje sam u dva navrata vodio novinarsko-istraživačke ekspedicije, tibetanska knjiga mrtvih “Bardo Thödol”, smatra se jednim od najstarijih lamaističkih tekstova koji u praktičnom religijskom aspektu služi kao opijelo kojim se ispraćaju mrtvi, a istovremeno služi i kao priručnik za podučavanje živih.
Sadržaj teksta, prvenstveno vezan uz pojam fizičke smrti i reinkarnacije, izlaže takozvana ‘bardo učenja’ koja govore o ‘bardo stanjima’ ili ‘bardo svjetovima’. Tibetanski izraz ‘bar-do’ doslovno znači “između dva”, a označava prijelazno, prolazno ili neizvjesno stanje kroz koje prolazi ljudska svijest tijekom života i poslije smrti.
Osnovna ideja je da svijest čovjeka prolazi kroz različite svjetove, odnosno stanja, kroz niz neprekidnih promjena stvarnosti u kojima doživljava različita iskustva koja trebaju služiti njenom usavršavanju.
I dok Tibetanska knjiga mrtvih na simboličan način opisuje bardo svjetove koje svijest umrlog doživljava nakon smrti (stanja iskušavanja smrti, stvarnosti i ponovnog rođenja), bardo učenja odnose se i na ono što ljudska svijest proživljava tokom života: budno stanje, svijest u snu i svijest u dubokoj meditaciji. Svako od ovih stanja je bardo, prijelazno i neizvjesno stanje doživljavanja novih iskustava. Zajednička karakteristika svih ovih stanja je neprekidna promjena percepcije stvarnosti, a ovu promjenu tibetanska učenja simbolički nazivaju smrt.
UČENJE O SMRTI: Na Tibetu učenje o smrti predstavlja ključ za razumijevanje života jer su život i smrt dijelovi iste cjeline. Budistička učenja govore da čovjek počinje umirati od trenutka rođenja, jer svaki dan za njega nešto umire, a nešto se novo rađa. Umire jedan dan, a rađa se novi; umiru djetinjstvo i mladost, a rađa se zrelost; umire jedno stanje svijesti, a rađa se drugo.
Svrha života svakog ljudskog bića je razviti svijest do te mjere da ona “dođe” do Jasnog Svjetla, da ga prepozna kao vlastitu pravu prirodu ili, kako kažu budisti, kao Budinu prirodu u nama. Fizička smrt je samo jedna u nizu smrti koje čovjek prolazi, a sva ta stanja povezuje svijest koja predstavlja stvaralačko počelo koje povezuje sve dimenzije postojanja. Postoje različiti nivoi svijesti. Jedan od njih, svojom posebnom energijom stvara povezanost. Naziva se Jasno Svjetlo, a budisti je tumače kao istinski izvor sveukupne svijesti. Za ljudsko biće ovaj izvor predstavlja i praiskonsku osnovu prirode ljudskog uma.
Čini se da sufije mogu postići neobična stanja svijesti u kojima nadilaze trodimenzionalni svijet svakodnevnog života kako bi iskusili višu, višedimenzionalnu stvarnost o kojoj govori i kvantna fizika. Sufije imaju pojmove o prostoru i vremenu, koji su vrlo slični onima koje implicira teorija relativnosti. U tesavvufu, čini se da postoji snažna intuicija za “prostorno-vremenski” karakter stvarnosti. U stanju čistog iskustva, nema prostora bez vremena, niti vremena bez prostora, oni se međusobno prožimaju i postaju neodvojivi.
Sufije govore o proširenju svog iskustva i spoznaje svijeta u višim stanjima svijesti, i potvrđuju da ta stanja uključuju radikalno različit doživljaj prostora i vremena. Naglašavaju ne samo da u meditaciji nadilaze uobičajeni trodimenzionalni prostor, već također – i još snažnije – da je obična svijest o vremenu nadiđena. Umjesto linearnog niza trenutaka, oni doživljavaju beskonačnu, bezvremensku, a opet dinamičnu sadašnjost.
U duhovnom svijetu ne postoje vremenske podjele kao što su prošlost, sadašnjost i budućnost; jer su se stegnuli u jedan trenutak sadašnjosti u kojem život treperi u svom pravom smislu bez ikakvih uticaja na njega. Možda i zbog toga smrt sufijama nije strašni skok u mrak, već je to posljednje putovanje koje ih vodi do Prijatelja. Ali niko ne zna kada bi to moglo doći. Postoji vrijeme da lišće opadne, da cvijeće vene i da zvijezde zađu; ali smrt nema godišnje doba.. Smrt je za sufije prirodna, univerzalna i neophodna. Oni umiru da više ne umiru. Živjeti za njih je umiranje i umiranje za njih je život!
POBRINITE SE ZA SVOJU DUŠU: S druge strane, kako su život i svijest ključ za razumijevanje prave prirode univerzuma, dolazimo do zaključka da prostor i vrijeme nisu čvrsti entiteti kakvim ih do doživljavamo. U bezvremenskom i besprostornom svijetu, ideja smrti ne vrijedi. U tom kontekstu, besmrtnost ne bi implicirala trajno postojanje u vremenu, već postojanje vremena u potpunosti. Ova ideja je u skladu s nedavnim znanstvenim eksperimentima koji pokazuju da svjetlosne čestice mogu komunicirati trenutno kao da ne postoji prostor ili vrijeme koje ih razdvaja. Takvi nalazi sugerišu da je naše razumijevanje vremena i prostora – pa prema tome života i smrti – duboko pogrešno!
Kvantna fizika dovodi u pitanje naše trenutno razumijevanje stvarnosti. Ako prihvatimo tumačenje o postojanju “mnogo svjetova”, to jeste da svako moguće naše zapažanje odgovara drugom univerzumu, onda se svi mogući konačni ishodi dešavaju istovremeno, što implicira da smrt, kako je mi doživljavamo, ne postoji ni u kakvom stvarnom smislu, pošto smo mi još živi i smrt će se tek desiti. Ova teorija rezonira s principima biocentrizma, u kome svijest igra centralnu ulogu u oblikovanju stvarnosti, djeluje mogućom i realnom kao i mnoga druga naslućivanja moderne kvantne fizike.
Bilo kako bilo, strah od smrti je dominantni uticaj na mnoga ljudska ponašanja i vjerovanja, što je nešto što je prekriveno teorijom upravljanja terorom. Ova teorija sugeriše da nas naš egzistencijalni strah tjera da se držimo uvjerenja koja nas povezuju s nečim većim od našeg smrtnog ‘ja’. Za fizičare, hvatanje ukoštac s implikacijama kvantne mehanike i potencijalom realnosti zavisne od posmatrača može biti uznemirujuće i utješno. Drugim riječima, svijest koja utječe na naš univerzum može pružiti osjećaj svrhe i kontinuiteta izvan fizičke smrti.
I za kraj, evo šta prije odlaska na Bolji svijet savjetuje znameniti šejh Ibn el-Arabi:
Pobrinite se za svoju dušu prije njenog polaska:
Odredbe putovanja nisu sigurnost!
