Stričekova strasna subota

Stari Banovci su, uvjerava me tek sutradan domaćin, jedino naselje između Beograda i Novog Sada koje ima silazak na Dunav. Obližnji Surduk se utvrdio iznad velike rijeke i od nje je zaštićen ogromnim “zidom” ilovače, dok se Stari Slankamen razliva na tromeđi Bačke, Srema i Banata, na ušću Tise u Dunav, podjednako udaljen i od glavnog toka i od pritoke. Nijedno naselje staropazovačkog okruga nema ono što ima poveliko selo koje se nalazi na ušću fruškogorskog potoka Budovara u Dunav.

Ko je iz Banjaluke?

Dunav je uvijek isti - širok i lijep, miran i prijek, obala neuređena i prljava, puna građevinskog šuta, automobilskih guma i neodređenog smeća, vikendice koje čuče uz obalu su, ako ćemo pošteno, više nikakve nego svakakve, jedan pecaroš hvata na dubinku, druga dvojica varaličarenjem, koje se na ovom potezu naziva još i džigovanje, nekoliko kafana i konoba nemarno je razbacano duž šetališta i više je onih koje ne rade nego onih koje su otvorene. Ona jedna zbog koje smo i potegli na put ipak je otvorena.

Plik na jeziku

Ljuta trava na ljutu ranu

Najbolje su one kafane do kojih vode neugledne staze, grbave stepenice i prozračni gelenderi. Izabrali smo terasu znajući da ćemo na njoj ostati do samog fajronta, ako s Dunava ne zaduva kad se dan utuši. Za početak rakija i to dupla, a kasnije ćemo vjerovatno ono zbog čega smo, između ostalog, i došli. Pejzaž koji se pruža sa terase je čudesan: sremska strana Dunava ima sve boje miholjskog ljeta koje je nemoguće “sabiti” u sliku, a kamoli u rečenicu. Dio obale koji se pruža pred nama pun je manjih i većih čamaca, starijih i novih glisera.

Uvod je, dakle, napravljen i sada valja odgovoriti na pitanje otkud moja neznatnost u Starim Banovcima kada do juče za Stare Banovce uopšte nije ni čula? A opet: otkuda čovjek bilo gdje u ovome svijetu? Otkuda na Uni, otkuda u Zagorju, otkuda na severu Bačke? Prije dva mjeseca zove me moj najbolji i jedini striček i kaže mi kako je konačno pronašao savršeno mjesto na vodi i pita me bi li išao s njim na kraći ili na produženi vikend. Kakvo pitanje - takav i odgovor.

Stari Banovci

Kada mi je poslao “ponudu”, prelistao sam je na brzinu i vidio da na meniju starobanovačke konobe postoji pržena kečiga. Koju nisam vidio dvadeset, a jeo trideset godina. Zapravo je pitanje da li sam je ikada i okusio; ujak se kune u moje ime da jesam, ja klecam na nesigurnim nogama i pominjem drugačiju mogućnost, ali kako bilo da bilo - kečiga je nakon trideset godina izronila, pokazala se, doplivala do moga tanjira, dovukla se do mojih zažarenih jagodica i šta sam drugo mogao sem da njen poziv i njenu pjesmu prihvatim.

Isprva je izgledalo da ćemo ostati bez ribe, jer je konobar gostima koji su došli desetak sekundi prije nas rekao da je kečige ostalo za jedva jedan poveći tanjir, a i to možda. Nas smo dvojica zakukali da smo krenuli na put, ja iz Banje Luke, striček iz Zagreba, samo zbog toga i da ćemo jesti soma i smuđa ako baš moramo, ali da bismo najradije maznuli bar po jednu kečigu ako već više nema. Konobar se nasmija, reče nešto što nismo razumjeli i odjuri prema šanku i kuhinji. Je li moguće, pitam stričeka dok mi suze sole rakiju, da ćemo ostati bez kečige?

Dunav je uvijek isti - širok i lijep, miran i prijek

Nisam čestito stavio upitnik na kraj rečenice kad iz kafane izleti gospođa i dreknu: Ko je ovde iz Banjaluke? Eno, rekoh samome sebi, eno belaja, a još ni prvu rakiju nisi popio kako valja i trebuje. Stidljivo se javih za riječ, a potom mi Daca, gazdarica konobe u koju smo sjeli, reče da će biti kečige i to pun tanjir, porcija meni, porcija stričeku, jer je ona iz - Sanskog Mosta! U Stare Banovce je došla kako su svi prije tridesetak godina dolazili negdje, prvo je pomagala u sličnoj konobi učeći riblji zanat kod majstora Franje, a onda se i sama odala poroku ugostiteljstva.

Ribljeg paprikaša je, nastavlja ona, nestalo, ali će ga biti sutra ako smo radi da navratimo prije nego što krenemo kućama. Radi jesmo, odgovaramo, samo nam ujutro ostaje da vidimo hoćemo li biti i kadri. Kečiga će, kaže Daca, biti gotova za jedno pola sata, četrdeset minuta plafon, uz nju ide i krompir-salata koja je samo pola centimetra lošija nego glavno jelo, a od vina se služi fruškogorski roze koji je dušu dao i uzeo za špricer. Ni striček ni njegov nećak nikada nisu pili špricer od rozea, to je podatak koji sam za sebe dovoljno govori, stoga smo ponudu prihvatili i nekoliko sati kasnije se nismo pokajali.

Najnosatija među ribama

Ja sam čorbu dobrano zaljutio, striček nije, jer mu je žuč rovita, za kraj srkanja sam ostavio dva poveća komada kuvanog soma, sve razmišljajući na šta će kečiga najviše ličiti. Na smuđa sa žara? Na pohovanog soma? Na šarana sa rašlji? Odrastao sam na pričama o čuvenoj Ferikinoj kafani u Dalj Planini, u koju su kupači ljeti dolazili direkt s Dunava u kupaćim gaćama na dobro ljut fiš i na prženu kečigu. Dunav se još nekako i drži, ali Ferikine kafane i kečige odavno nema. I Nešić i ujak mi govore da se u bačkim čardama oko Bezdana povremeno može uloviti poneki primjerak, ali sve je to iz uzgoja, iz Mađarske.

Čista lirika

Kečiga je, da objasnim onima koji ne znaju, među kojima sam i sâm, “najnosatija među ribama”, zapravo vitez iz davnih bajki, muzejski eksponat koji podsjeća na priče o dunavskim jesetrama, koje su alasi lovili po Đerdapskoj klisuri i na Golubačkom jezeru i koje su vagale i po nekoliko stotina kilograma. Ali to su priče, ostaci prošlosti, a nas zanima sadašnjost, a ona, sadašnjost, progovara kroz pjesnika Nešića koji veli da kečiga nema kosti, čak joj je i kičma hrskavičava, a meso joj je žuto, masno i ukusno. I znate šta? Znaju pjesnici.

Riba je bila čista lirika. Daca je procijenila da bi trebala da bude malo hrskavija zato što špriceramo i dobro je procijenila. Striček je bio srećan i presrećan, ja sam pratio njegovu radost i dizao je za duplo gdje god sam stigao. Nismo se sjužili, pa smo se sutradan vratili na paprikaš i odlično smo uradili. Prije nego što je vangla spuštena na sto, otvorila su se vrata kafane i neko je sa praga ponovo dreknuo na mene. Ovaj put nije bila Daca. Nego Slaviša kojeg sam prije tri mjeseca upoznao na Uni. I koji živi u Starim Banovcima. I koji je svojim kanalima saznao da sam se s Vrbasa spustio na Dunav. Eto koliko je svijet zapravo malena avlija.