Strah me da te volim

Mater ne voli kada je pominjem u novinama. Ništa drugo i ne znaš, drekne poluljutito kad joj poturim pod nos neki tekst u kojem sam je opisao više nego valjano, nego da pišeš o meni, pa da mi se narod smije. Kad ćeš, pita ona, napisati nešto lijepo o meni? Odgovaram poluozbiljno da su lijepi tekstovi i dirljivi govori rezervisani za sahrane znajući da time budim uspavani vulkan, ali niti mogu protiv sopstvenih pošalica, niti mogu protiv njene plemenite i mekane srdžbe.

Neoprezan i naivan

Kako, odgovaram pitanjem, kako da te volim? Jesi li mi pravila čorbu od boba kada sam bio ovoliki? Jesi. Jesi li držala stražu nada mnom sa varjačom u ruci dok i posljednje zrno nisam pozobao? Jesi. Jesi li me nakon toga kaišem tjerala da mezim zapečeno povrće? Jesi. Ali, o tome sam već pisao i ne bih uvaženo sudsko vijeće ponovo gnjavio istim dokazima. Sada su na redu druge ljubavi i drugačiji ukusi kojima bih završio još jedan pretres o materi.

Za deseti ili jedanaesti rođendan ujak mi je poklonio crni Philips kasetofon. Imao je dva ulaza za kasete i antenu dovoljno snažnu da hvata novosadsku radio-stanicu 101. Radio sam “navijao” svake noći, tražio sam muziku koja mi neće biti dosadna (i rijetko je nalazio), ali sa kasetama je išlo daleko teže. U selu nije bilo prodavnicâ s takvom robom, nisam poznavao nikoga ko je u kući “držao” kasete, u Vukovar ili Osijek odlazili su oni koje nisam mogao moliti da po pijacama i uličnim tezgama traže nešto vrijedno slušanja.

Da je bio glumica, Željko Samardžić bi bio Eva Ras

Tavorio sam dva-tri mjeseca uz stanice, svako veče sam prije spavanja krstario FM talasima (Dunav-Tisa-Dunav!), a onda mi je mater sa jedne nenadane posjete vukovarskoj pijaci donijela tri poklona. Na prvom je pisalo Strah me da te volim, na drugom Sećanje na ljubav, a na trećem Jesu l’ dunje procvale. Ni o jednom, ni o drugom, ni o trećem nisam znao ama baš ništa, pa sam, neoprezan i naivan kao i svako seosko dijete, ušao u tu šumu uvjeren da mi nijedan trn neće pustiti krv i da mi nijedna meterica neće odbiti kuk.

U selu je slušao šta je ko imao, a omladina je imala ubio me bog ako i danas znam šta. Slušali smo ono što smo morali da slušamo, što nam je bilo pred ušima i od čega nismo mogli da uteknemo. Ako je vjerovati leksikonima iz toga vremena, naša Silvana je bila Merima Njegomir, a Kelly family i Celine Dion mijenjali su Nirvanu. Ima u tim iskrenim dječačkim zapisima istinskog blaga. Upisivač pod rednim brojem četiri slušao je, recimo, Beet street, Michaela Jacksona i Cecu, a njegov pobratim pod rednim brojem devet Moby Dick, Aerosmith, Draganu Mirković i Ivana Gavrilovića. Svako ruča ono što ima i što mu iznesu.

Moja slavonska neznatnost u tim danima uglavnom nije slušala ništa. Znao sam, kao i svi oko mene, zarazne refrene Dvesta na sat i Oči boje duge i tu se moja muzička kultura završavala. U selu je gotovo sigurno bilo omladinaca koji su gledali MTV i hvatali korak sa vremenom, ali ja za taj posao niti sam imao vremena, niti sam imao – da ne lažem ni onoga koji piše, ni one koji čitaju – ukusa. A ako čovjek nema sopstveni ukus, onda mu ga stvaraju ili pokušavaju stvoriti drugi. Ti drugi su u mom slučaju bili moja mater kojoj još jednom zahvaljujem što mi je i na časovima muzičkog obrazovanja servirala ono što se ne jede.

Znao sam tada mnogo toga o štukama, babuškama i deverikama, ali ništa pod milim bogom nisam znao o muzici. Ni danas, doduše, ne znam mnogo više, ali tada ne samo da sam bio tabula rasa nego sam pride bio i indukcioni globus. Mater je, sa druge strane, pripadala vremenu koje je vaspitavano na Bijelom dugmetu i Indexima, ali je moje muzičko vaspitanje, što rekao Njegoš, počela s kraja tanjega. Umjesto Bebekovog glasa koji cijepa atome servirala mi je plačne glasove Harija Varešanovića i Željka Samardžića koji ne bi mogli do kraja proguliti već razderane ženske štrample.

Mnogo neodlučnosti na tako malom prostoru

Prvo sam probao izabrana djela Hari Mata Harija i do danas nisam uspio da svarim to predjelo. Hari je zatvorena muzička petlja: u jednom ćošku njega je strah da je voli, u drugom bi volio da je ne voli, u trećem je voli najviše na svijetu, a u četvrtom (koji je, dabome, možda i prvi) nije imao snage da je ne voli. Mnogo neodlučnosti na tako malom prostoru. Da sam tada znao ono što znam danas bilo bi mi jasno da je njegova dilema zapravo muzička varijanta Buridanovog magarca koji je krepao gladan zaglavljen između dva stoga sijena.

Najveće zlo

Sa glavnim jelom je bilo još gore. Da je bio glumica, Željko Samardžić bi bio Eva Ras koja plače iz kadra u kadar ne decenijama, no vijekovima. Ne velim da to ne valja, ne velim da to nije muzika, ali sam bio do kosti zblanut količinom isfolirane tuge i namještene patnje zbog koje bi se i osmi mart hvatao za glavu. Mater je, kao svaki pošteni đavo, samo išla za mnom i pitala da li sam poslušao i da li i dalje slušam ono što mi je donijela? Nisam imao kuda, pa sam govorio da slušam, ali to nije najveće zlo. Najveće zlo je što sam to zaista i slušao, jer nisam imao šta drugo da slušam i jer sam strahovao pred nekim njenim potpitanjem na koje neću znati odgovor.

Tek mi je dezert malo popravio krvnu sliku. Nisam, naravno, znao ko je brko sa šeširom, ali nisam imao ništa protiv njegovih dunja. Tu sam kasetu najviše i slušao. U odnosu na Varešanovića i Samardžića, Haris Džinović je bio moj pank. Ova dvojica su me davila, on mi je bacao pojas za spasavanje. Bušan i nikakav, ali pojas. Na koncu konaca, bolje ranjen nego mrtav. I kako, mati moja, da ne pišem o tebi ovako kako pišem? Zar da sve ovo ostane u podrumu? Strah me, majko, da te volim. Volio bih da te ne volim. Ja te volim najviše na svijetu.