Šta nam kazuju vede
NEPROCJENJIVO BLAGO: Nastale prije 6.000-7.000 godina, vede i danas izazivaju pažnju nauke
U svakom popularnom udžbeniku historije danas se mogu pronaći precizne mape na kojima su ucrtani lokaliteti najstarijih ljudskih predaka. Radi se o otkrivenim ostacima čovjekovih praprapredaka u Africi, Europi, Australiji, Kini, Indoneziji... iz čega se, nažalost, izvlači pogrešan zaključak da kolijevku čovječanstva treba tražiti na tim mjestima i nigdje drugo.
To je krajnje pogrešno, jer šire gledano ta istraživanja zapravo stvaraju pogrešnu sliku o istinskoj prošlosti ljudskog roda. Postoje kulture koje iza sebe nisu ostavljale groblja i materijalne dokaze u grobnicama. Svoje mrtve one su spaljivali ili na neki nama nepoznati način uklanjali, možda kao Tibetanci darivali samoj prirodi (rijekama ili “nebeskoj sahrani”)!
Možda se upravo zbog toga indijski potkontinent doživljava kao “zemlja bez posmrtnih ostataka”. Ali, to je potpuno pogrešno gledište. Upravo u ovom egzotičnom podneblju s blagom klimom razvijala se jedna od najblistavijih, ali i najzagonetnijih civilizacija u povijesti ljudskog roda - visoka vedska kultura! “Fosili” koje je ostavila iza sebe najmanje se mogu procjenjivati prema ostacima ljudskih kostiju i prema ostacima starih kamenih struktura ili drugih materijalnih ostataka i artefakata. Vedska civilizacija je iza sebe ostavila mnogo više od toga, neki kažu preko 60.000 nedešifriranih spisa, koji potiču iz maglovitih vremena.
TRAGAJUĆI ZA IZGUBLJENIM SVJETOVIMA: Ahmed Bosnić u jednoj tibetanskoj biblioteci
NEPOUZDANA SVJEDOČANSTVA: Najstariji manuskripti, koji sadrže pojedinačne tekstove, stari su koliko se zna između 2.000 i 2.500 godina (mada neki izvještaji kazuju da su stariji od 5.000 godina!), a njihovi sadržaji pričaju o događajima koji su prethodili podizanju najstarijih civilizacija na svijetu. Osim toga, vjeruje se da postoje i mnogo stariji spisi koji znanstvenoj javnosti još nisu dostupni. Istraživači smatraju da se danas manipulira isključivo sa “kopijama kopija”, koje se nerijetko poturaju kao originali. Uz to, postoje nagovještaji da su pripadnici ingeniozne vedske kulture raspolagali nepoznatim sredstvima memoriranja, pa im stoga i nisu bila potrebna sredstva pisanog pamćenja.
U vezi s tim, u sanskritu postoji pojam koji nedostaje našem jeziku – “Shruta Dhara”, što doslovno znači ‘onaj koji može shvatiti sve što čuje’ – kojim se podrazumijeva sposobnost da se jednom slušano registrira u pamćenju i da se može uvijek vjerno ponoviti. To nas navodi na misao da su pripadnici veda posjedovali tu mogućnost, pa svoja znanja nisu morali vezivati za bilježenje onoga što je bila najdragocjenija ostavština. Ukratko, ma koliko se to činilo nevjerovatnim, mnogi misle da pojavljivanje pisanih dokumenata nije nikakav kulturni napredak, kako se to danas misli, već njena degeneracija!
ARHITEKTURA KOJA NEMA PREMCA: Ostaci grada Mohenjo Daro još uvijek zbunjuju arheologe i historičare
S druge strane, ako zavirimo u historiju čovječanstva, vidjet ćemo da su se prije pet-šest hiljada godina na mnogim mjestima na našoj planeti takoreći preko noći pojavile razvijene civilizacije. Kako su nastale? Otkud su stigle?
Te misli su me pritiskale sve vrijeme dok sam kao hipnotisan obilazio drevne indijske hramove i sive prašnjave arheološke lokalitete na obalama svete rijeke Ind u Pakistanu. Pokušavao sam da proniknem u vrijeme i prepoznam velebne gradove-države, moćnu Harapu (Harappa), Mohendžo-Daro (Mohenjo-Daro) i Lotal (Lothal), koje su se prostirale između rijeke Ind i njenih pet pritoka. Riječ je o visokorazvijenim kulturama o kojima sam opširnije pisao u knjizi “Tajne iščezlih civilizacija”. Na vrhuncu svoje moći, u razdoblju od oko 2.550. godine pr. n. e. i 1550. godine pr. n. e, one su dosegle fantastične uzlete koje je teško objasniti. To je ono što me je mučilo istražujući ostatke vedske civilizacije.
KAKO REKONSTRUISATI VRIJEME: Seoba naroda o kojima se kazuje u vedskim spisima
Mohendžo-Daro je nekad bio cvjetajući grad, koji je građen kao što se danas grade moderni gradovi. Izgledao je kao da je potekao sa nekog crtaćeg stola modernog arhitekte. Začuđuje odsustvo uobičajene istočnjačke ornamentike i hinduističkog stila. Kada se krećete Mohendžo-Darom imate utisak da se šetate ulicama bilo kojeg modernog evropskog grada. Taj utisak stvaraju prostrane građevine, ulični trgovi, široke ulice, dvorišta sa bazenima…
S druge strane, u drevnom sanskritskom traktatu “Surja Sindhanta” (Sūrya Siddhānta) o astronomiji u četrnaest poglavlja, nalaze se zbunjujući tačni proračuni prečnika Zemlje i njene udaljenosti od Mjeseca. Tu su i pravila za proračun kretanja planeta i mjeseca u odnosu na različita zviježđa. U vedama jedan pasus govori o tri zemlje - koje su jedna u drugoj. Mnogo stoljeća kasnije ustanovljeno je da naša planeta zaista ima tri sloja: jezgro, omotač i tanku koru!
ZEMLJA VISOKIH VEDA: Civilizacija doline Inda pokriva površinu od oko 1,25 miliona kvadratnih kilometara
Prastari stanovnici indijskog potkontinenta izgleda da su izvanredno poznavali tajne kosmosa. To potvrđuju i vede, koje su sasvim određene u pogledu života na drugim planetarna, a Teng Mu, naučnik iz vremena dinastije Sung, logično sumira mišljenja kineskih učenjaka o univerzalnosti života: “Koliko bi bilo nerazumno pretpostaviti da osim Zemlje i Neba, koje mi možemo vidjeti, ne postoji nijedno drugo nebo i nijedna druga zemlja!”
VRIJEME KALI-YUGE: U “Mahabharati”, najvećem staroindijskom herojskom epu, doslovno se kaže: “Beskrajan je onaj prostor što ga nastavljaju pokojnici i božanstva, veseo, prepun svakojakih prebivališta i nedostižnih granica!... Iznad i ispod njihovih područja ne vide se više Mjesec i Sunce, ondje su bogovi svoje vlastito svjetlo, sjajni poput sunca i jarki poput vatre. Čak ni oni ne vide granicu golemog nebskog šatora, jer je ona beskonačna... A gore, i sve dalje gore, ispunjavaju plamena, sjajna bića onaj svemirski prostor što je i za bogove nerazumljiv...”
AKADEMIK AHMED BOSNIĆ/ AUTOR!!!
Ako je vjerovati vedskim spisima, u vrijeme kada su cvjetali ovi gradovi-države desio se sudbonosan obrat - počelo je doba Kali-yuge. Sanskritski pojam Kali-yuga prevodi se kao “doba ratova i licemjerja”! Početak Kali-yuge posredstvom astronomskih izračunavanja danas se može precizno odrediti - 3.102. g. pr. n. e. Prije Kali-yuge, saznajemo iz “Mahabharate” i “Srimad-Bhagavatame”, koji se smatraju biblijom vaišnavizma (enciklopedijsko djelo koje obuhvaća širok spektar znanja - povijest, psihologiju, kozmologiju, politiku, metafiziku i teologiju), saznajemo da je u tom vremenu vladala – mudra i prelijepa Sveta kraljica. Ko je bila ona i šta znamo o njoj?
Prema legendama, ona je vladala u gradu Hastinapuru (Indija), a njeno carstvo obuhvatalo je granice tadašnjeg civiliziranog svijeta. Nijedan narod nije se usuđivao ratovati niti napasti neki drugi narod, bez obzira kakve je motive mogao da ima. Obuzdavala ih je stroga i moćna vladarka zadužena za sveopšti mir u svijetu. No, prije nešto više od 5.000 godina ta era se definitivno završila.
“Srimad-Bhagavatam”, centralno i sveobuhvatno vedsko djelo, koje nije do kraja dešifrovano i objašnjeno, pripovijeda da je Kali-yuga započela smrću posljednjeg velikog vladara svijeta maharadže Pariksita. Njegovom smrću je prekinuta loza svetih kraljeva, čime je srce nekadašnjeg svjetskog carstva – Bharata (Indija) – bilo uvućeno u zajedničku mučnu patnju. Golemu zemlju, koja je bila temelj svjetskog mira i blagostanja, pogodila je korupcija među svećenicima (brahmanima), kraljevima (ksatriyama) i elitnom vlastelom, pa je došlo do društvenih raslojavanja iz čega je proistekao sistem kasta, kao i običaj klanja životinja i jedenja mesa!
Pošto u vrhovima vlasti više nije bilo razumijevanja i sklada, narodi su se prihvatili oružja i počeli ratovati. Na taj način napravili su kobni destruktivni korak u povijest, koja nije ništa drugo nego povijest Kali-yuge. Istovremeno, u Mezopotamiji, Egiptu, Evropi i Kini, pojavile su se velike seobe naroda i - visoke kulture. Sve one, kako znamo, bile su zapanjujućih kulturnih dometa.
Istraživača koji su detaljnije istraživali vedske spise, tvrde da se u njima mogu naći historijske potvrde, koje govore da su neki narodi iz još neutvrđenih razloga, nenadano napustili svoje tradicionalne običaje i učenja i potražili sreću širom naše planete. U spisima se čak navode i konkretna imena tih starih kultura koje su naselile Plavu planetu: Hunasi, Kiratesi, Andhrasi, Pulindasi, Pilkasi, Abhirasi, Sumbhasi, Yavansi i Khasasi.
IZNENADNO RASELJAVANJE: Hunasi su Indiju napustili preko sjevera i nastanili se na udaljenim obroncima Himalaja. Odatle su se, ratujući i osvajajući nove teritorije, postepeno proširili do sjeverne Evrope i Skandinavije. Drugi važan narod Pulindasi, bili su preci starih Grka i o njima se u epu “Mahabharati” proriče da će se jednom vratiti u svoju prapostojbinu – Indiju! To se, kako znamo, i desilo pod vođstvom Aleksandra Velikog, u četvrtom stoljeću pr. n. e, kada je veliki vojskovođa sa svojim ratnicima stigao do današnjeg Pendžaba (Punjab) i svete rijeke Ind!
Ako je vjerovati vedama, za zapadnu kulturu je bio veoma značajan narod Abhiras. Njegovi su se pripadnici povukli na južnu stranu Himalaja, odakle su kasnije krenuli ka zapadu. Tokom sljedećih milenija ovaj se narod, navodno, podijelio na različite etničke skupine, koje su osnovale svoja velika carstva - kulture starog Orijenta (Sumer, Babilon, Fenikiju, Egipat, itd.). Hebrejska riječ ‘habiru’ ili ‘chabiru’, kako su se nazivala drevna nomadska plemena koja su lutala svijetom, danas se može prepoznati u sanskritskoj riječi ‘abhira’!
Pripadnici naroda Khasas imali su glatko lice, bez brade i brkova, pa se pretpostavlja da se radilo o narodu azijatske rase. Oni su teritorije vedske kulture napustili krenuvši u istočnom smjeru. Čini se razumljivim da Mongoli, Kinezi i pranomadi Sjeverne, Srednje i Južne Amerike (Eskimi, Indijanci, Maje, Asteci, Inke...) vode porijeklo upravo od tajanstvenih Khasasa.
Svi ovi narodi pripadali su, navodno, ratničkim plemenima (ksatriye). “Srimad-Bhagavatam” navodi da su se u prepotopnom dobu (Treta-yuga) preselili iz područja gdje je cvjetala vedska kultura, koja je nalagala mir, harmoniju i život u skladu sa prirodom. Oni su, uprkos vjerskim zabranama, klali i jeli životinjsko meso, pa čak i drsko nasrtali na brahmane i svete ličnosti vedske kulture. Ovakvo ponašanje je uticalo da se vedsko društvo počne raslojavati. Tako su buntovne ksatriye bili primorani da se potčine ili da budu istrijebljeni. No, one su izabrale treće rješenje - napustile su vedska područja i krenuli u sopstvenu povijest!
Temeljitijom analizom vidimo da su se upravo u Kali-yugi rasplamsavale raznovrsne dekadencije: nepoštivanje ljudi i životinja, promiskuitet, bahanalije, nastranosti, opijanje, trgovačke špekulacije, bogaćenje bez rada i na prevaru, obožavanja lažnih božanstava… Naravno, sve je to uticalo na historijska kretanja, koja su bila ispunjena ratovima i raznim destrukcijma.
Prema “Srimad-Bhagavatami” ponovno oživljavanje moralnih tradicija i plemenitih znanja visoke vedske kulture trebalo bi polučiti pozitivne rezultate. Ljudi bi se poslije 5.000 godina trebali ponovo vratiti duhovnim (spiritualnim) vrijednostima života koje su u velikoj mjeri potisnute u zaborav. Riječ je o takozvanom “krugu sudbine”, koji će se, bar tako glasi proročanstvo iz “Srimad-Bhagavatame”, konačno zatvoriti u našem varmenu. U vremenu u kome živimo!
Poslije više od 5.000 dramatičnih godina i civilizacijskih lutanja, čovječanstvo bi napokon moralo steći dovoljno mudrosti, snage i iskustva da odbaci destruktivne tendencije, koje mu nameće materijalističko društvo i utrka u naoružanju, u kome je novac jedina priznata vrijednost, na neki način – gospodar svijeta.
Da bi bio sretan i da bi živio u blagostanju, čovjek se ponovo mora vratiti sebi i vrijednostima duhovnog života. Jer, kako kaže “Srimad-Bhagavatam” - u mudrosti se susreću prošlost i budućnost! Dakle, od nas zavisi hoćemo li izvući pouke iz mudrih i fascinantnih vedskih poruka, iskustava i tradicija!...
