Srce drevne Perzije: Historija otpora koja oblikuje današnji Iran

U rat ne ulazimo jer rat volimo, već što drugog izbora nemamo, a čast svoje vjere i svoje domovine branimo onim što posjedujemo - oko toga nikad ne pregovaramo. Ne postoji ništa dragocjenije što smo spremni žrtvovati na ovom putu od sopstvene duše, a svi smo mi spremni na tu žrtvu. Zato ćemo aBd uz Božiju pomoć iz ove bitke izaći kao pobjednici

Hamenei

Pričao mi je prijatelj prof. dr. Enver Imamović, s kojim sam prokrstario svijetom sa Istoka na Zapad i sa Sjevera na Jug, kako je za vrijeme rata u Sarajevu nekim američkim novinarima, u trezoru Narodne banke u Sarajevu, željan da ih fascinira, iz sefa teatralno iznosio “Hagadu”, vodeći računa o svakom detalju njene prezentacije. Baš ta priča mi je bila na umu dok sam u teheranskom muzeju palate Golestan prisustvovao ceremoniji javnog predstavljanja “Shahnameh”, Knjige kraljeva, najvećeg i najznačajnijeg književnog djela stare Perzije.

Dražesna kustosica, svečanog i ozbiljnog lica, prvo je očistila veliki sto i pokrila ga zelenom folijom. Zatim je uzela crnu kutiju iz sefa i u susjednoj prostoriji, opremljenoj požarnim i potresnim alarmima i kontrolom klime, položila crvenu baršunastu tkaninu na vrh zelene filcane tkanine. Morao sam da nosim hiruršku masku i da tako zaštitim stari rukopis od zalutale pljuvačke i kondenzacije od daha, a kustosica je na ruke stavila bijele pamučne rukavice. Zatim je nježno podigla knjigu, koja datira oko 1430. godine, i s neskrivenim ponosom okretala stranice vrhovima prstiju, dok sam pregledao njene 22 ilustracije koristeći stakleno povećalo.

Scene koje su prikazane na stranicama drevne knjige pripadaju kolektivnoj memoriji današnjeg Irana - ljudi na bijesnim konjima, sa kopljima i mačevima u rukama, herojski se bore protiv daleko jačih osvajača na slonovima; scene ratnog košmara, herojski otpor i - koliko sam mogao da vidim - mučni prizor kad Rostam nesvjesno ubija svog sina Sohraba.

- “Shahnameh” je naša sveta knjiga, rekla je ponosno mlada kustosica i dodala: “A veliki Abulqasem Ferdowsi je naš Homer!”

KULTURNI PONOS PERZIJE: Rekao bih da je “Shahnameh” danas, kao nikad ranije, potrebna iranskom narodu, dok se u svetom mjesecu ramazana brani od združenih agresora opremljenih najmodernijim sofisciranim raketnim sistemima, jer veličanstveni Ferdowsijev ep slavi nacionalni identitet, težnju za slobodom, mirom, razvojem, tradicionalni kulturni ponos i jezičko očuvanje, nudeći trajne ideale pravde, morala, herojstva i iranskih vrijednosti, usred nepravednog sukoba. Epika “Shahnameh”, Knjige kraljeva, pruža nadahnjujući narativ o veličanstvenoj herojskoj prošlosti iranskog naroda, inspirišući viziju snažnog, jedinstvenog, kulturno različitog Irana.

SVE JE ZAPISANO NA GLINENOM CILINDRU: Povelja koja je aktuelnija danas nego ikad ranije

U suprotnosti sa trenutnim ratnim izazovima, rušenjima i pustošenjima, “Knjiga kraljeva” od svog nastanka služi kao temeljni kamen pravde, slobode i etičkog upravljanja, ljudskih prava i dostojanstva. Ferdowsijevo veličanstveno djelo pruža nadu, podsjećajući Irance na njihovu bogatu i duboko utkanu historiju, jedinstveni otpor zlu, jezik mudraca, pjesnika i filozofa ljubavi, kao i trajne perzijske vrijednosti, čineći njegov rad temeljem kulturnog kontinuiteta i inspiraciju nacionalnih težnji.

Abulqasem Ferdowsi (940.-1019.) je proveo više od 30 godina pišući na staroperzijskom jeziku, u stihovima, uz minimalnu upotrebu riječi izvedenih iz arapskog jezika, epsku historiju Irana zvanu “Shahnameh”, prvenstveno kako bi sačuvao perzijsku historiju, jezik i kulturni identitet, suočen sa sve agresivnijim arapskim uticajem, nakon arapskog osvajanja Perzije. Njegov duboki patriotski cilj je bio da oživi i proslavi bogato iransko predislamsko kulturno i folklorno naslijeđe, osiguravajući da se ono nikad ne zaboravi!

Ova epska panorama ratnih i mitoloških sukoba i dramatičnih avantura prikazuje događaje iz prohujalih vremena, u kojima se 50 uzastopnih carstava i suverenskih dinastija borilo za krune i prijestolja, očuvanje carstava, herojska djela, brojne smrti, česte abdikacije, dvorske urote i nasilna svrgavanja. Priča se završava brutalnim arapskim osvajanjem, prikazanim kao svojevrsna katastrofa.

KNJIGA KOJA BUDI SVIJEST: Abulqasem Ferdowsi sa knjigom “Shahnameh”, čije su poruke jednako aktuelne i danas

Bogata perzijska mitologija, ukorijenjena u drevnim tekstovima zoroastrizma i kasnije bogate perzijske književnosti, ističe se po svojoj jedinstvenoj kosmologiji, moralnom dualizmu i nadahnutim epskim narativima. To je mitologija u kojoj je najpoučnija borba između dobra i zla. Na strani dobra Ahura Mazda, bog svjetlosti, reda i istine, u stalnoj je borbi protiv Angra Mainyu (Ahriman), duha tame, haosa i prevare. Ovaj karakteristični moralni dualizam prožima stara perzijska predanja i mitološke priče, postavljajući maštovitu scenografiju za epske predstave o herojima, bogovima i mitološkim stvorenjima, koja naseljavaju svijet u kome treba preživjeti i izboriti se za slobodu i ljudske moralne vrline. Sve je to u svom velikom djelu koristio genijalni perzijski poeta Ferdowsi.

VELIČANSTVENO PJESNIČKO DJELO: Sa 50.000 rimovanih dvostiha, “Shahnameh” se s pravom smatra najvećim epskim poetskim djelom koje je ikada napisala jedna osoba. Za razliku od grčkih epova “Ilijade” i “Odiseje” ili staroindijskih epskih ostvarenja kao što su “Mahabharata” i “Ramayana”, koji se vrte oko određenog vremenskog perioda, rata ili herojstava, Ferdewsijevo veličanstveno pjesničko djelo predstavlja događaje u ogromnoj vremenskoj i prostornoj situiranosti. Priča započinje pojavom prvog čovjeka Kayumarsa, legendarne figure iz perzijske mitologije, istovremeno i prvog kralja, koji je živio u pećini i odjevao se u životinjske kože, a završava smrću Yazdgerda (632-651), posljednjeg kralja dinastije Sasanida. Yazdgerd je poginuo tokom brutalne invazije muslimanskih Arapa u sedmom stoljeću nove ere. Sve u svemu, “Shahnameh” prikazuje mitske i povijesne događaje u periodu od 3.962 godine.

“Shahnameh” je, dakle, zasnovana na predislamskim perzijskim zapisima i predanjima, posebno na historijskom djelu “Khotay Namak”, napisanom za vrijeme vladavine sasanidskog kralja Khosrowa I, koji je vladao od 531. do 579. godine. Ono što je najzanimljivije u “Shahnamehu”, što se religijskih mudrosti tiče, jeste način na koji je Ferdowsi sastavio i komponovao priče u tri zanimljive faze: teo, patos i etos. Svaka priča počinje sjećanjem i pohvalama jedinog Boga, koji je izvor svega - nebesa, zemlje, života i mudrosti. Čak i kada se Ferdowsi poziva na pisma, koja su napisali kraljevi i heroji, ova pisma često počinju i teologijom.

TEHERAN POD EPSKIM BIJESOM: Preduboki su korijeni slobodarskog nasljeđa Irana/ANADOLIJA

Fatemeh Bahrami/ANADOLIJA

Glavni dio priče nastavlja se sa “aktima i dužnostima” hrabrosti, napornog rada, pravde i dobrote. Pred kraj priče, Abulqasem Ferdowsi komentariše kvarljivu prirodu života i ovog svijeta. Ništa u njemu nema fiksno ili trajno. Sve je varljivo i prolazno. Ovaj svijet je poput kakvog pansiona izgrađenog u divljini. Zato Ferdowsi poručuje - uživajte u životu i neka i drugi uživaju u njemu. Radite najbolje i oko sebe posadite sjeme dobrote.

Ovaj tekst, naravno, nije prilika za književnu analizu životnog djela Abulqasema Ferdewsija, ali jeste prilika da se koja kaže o njegovom sadržaju. Priče uključuju zavađene kraljeve i heroje, u kojima su heroji suočeni sa dilemama običnih dobrih ljudi, koji žive pod zločestom ili nekompetentnom vladom. Oni su gotovo uvijek predstavljeni kao etički superiorniji od zlih i nepravednih kraljeva kojima služe. U preplitanju vremena i događaja, mitskih sadržaja i autentičnih svjedočanstava, pravda i sloboda uvijek su uzvišeni ciljevi glavnih junaka, a težnja za istinom daleka i nedostižna.

SVJEDOČANSTVO GLINENOG CILINDRA: Zahvaljujući svemu tome, koncepti slobode, etike i ljudskih prava možda i nisu potekli iz stare Helade, kako se vjeruje, možda su ti divni cvjetovi nikli prvo u Perziji, još u šestom stoljeću prije nove ere, pod ahemenidskim carem Kirom Velikim (600-530. pr.n.e.), koji je uspostavio prvo Perzijsko carstvo, što će postati najveće, najmoćnije kraljevstvo na Zemlji. Ono se sastojalo od više od 23 različita naroda, koji su mirno koegzistirali pod centralnom vladom, prvobitno sa sjedištem u kraljevstvu Pasargade, danas ruševine u pokrajini Fars, u južnom Iranu. Ono se na svom vrhuncu protezalo od Mediterana do rijeke Ind. “U Perziji se pojavljuje prvo svjetlo, koje obasjava i sebe i sve oko sebe...”, napisao je njemački filozof Georg Wilhelm Friedrich Hegel.

MRAK SE SPUSTIO NAD IRANOM: Ratovi nikada nikome nisu donijeli dobro

To je vrijeme koje grčki historičar i geograf Herodot opisuje kao vrijeme kada su perzijski dječaci učili samo tri stvari - jahati, koristiti luk i strijelu i govoriti istinu! “Oni su smatrali da je laganje sramotnije od bilo čega drugog!”, komentarisaće kasnije Herodot.

Te demokratske tradicije nastavljene su i u kasnijim vremenima, pogotovo u vrijeme vladavine kralja Kira II od Perzije, osnivača veličanstvenog Ahemenidskog carstva. O tome jasno govori i glineni cilindar (Cyrus Cylinder) pronađen u Babilonu 1879. godine, koji se smatra najuzvišenijim artefaktom iz vremena stare Perzije. Cilindar se (gle čuda!) nalazi u Britanskom muzeju u Londonu, a njegova replika je izložena u sjedištu OUN-a u New Yorku. Cyrus Cylinder je ispisan klinastim pismom i predstavlja prvu pisanu povelju o ljudskim pravima. Može se čitati kao poziv na vjerske i etničke slobode, zabranu ropstva i ugnjetavanja bilo koje vrste, otimanje tuđe imovine silom ili bez naknade. Uz to, ovom poveljom se daje sloboda državama, članicama Carstva, da se svojevoljno odluče da li će ili ne poštovati odluke Carske krune i biti u njenom izravnom sastavu.

Da podsjetim, Perzijsko carstvo se u to vrijeme protezalo na gotovo 11 miliona kvadratnih kilometara - od Libije na zapadu do Indije na istoku, te od Etiopije na jugu do današnjeg Kazahstana na sjeveru, što ga je činilo najvećom državom u povijesti antike, a vjerojatno najmoćnijom i najbogatijom zemljom u odnosu na ostatak svijeta ikad.

TRAGIČNA SUDBINA PERSEPOLISA: Cijeli taj slavni period Perzijskog carstva ostao je u memoriji naroda koji de danas bori protiv američko-izraelske agresije. To pamti i grad koji je za svog vijeka bio poznat po imenima, kao što su Parse, Četrdeset Minara, Hazar Seton i, konačno, Persepolis. Služio je kao glavni centar za kraljevske ceremonije i velike državne proslave, posebno tokom Nowruza u Ahemenidskom dobu. Njegove ruševine nalaze se oko 57 kilometara sjeveroistočno od Shiraza. One su jedno od najpoznatijih lokaliteta antičkog svijeta. Persepolis je registrovan od UNESCO-a kao svjetska kulturna baština 1979. godine.

Vrijedi podsjetiti da je Persepolis služio kao glavni grad Perzijskog ahemenidskog carstva od vladavine kralja Darija I (522-486. pr.n.e.) do njegovog pada 330. godine prije nove ere. Sa ciljem da revitalizira perzijsku administraciju, Darije I preselio je glavni grad iz Pasargadua (koji je uspostavio Kir Veliki) u Persepolis, započevši izgradnju veličanstvene prijestolnice između 518. i 515. godine prije nove ere.

RATOVI NE POZNAJU KULTURNO NASLJEĐE:
Skulptura konjske glave, detalj iz porušenog Persepolisa

Kompleks grada imao je pet velikih palata ili dvorana različitih veličina, impresivnih ulaza, a nalazio se na visokoj prirodnoj platformi ograđenoj golemim kamenim zidinama. Tačna svrha Persepolisa ostaje nejasna. To nije bio veliki grad, niti je služio kao primarna kraljevska rezidencija. Umjesto toga, čini se da je to bio raskošan ceremonijalni centar, koji se samo povremeno koristio. Lokacija privatnih kraljevskih odaja još uvijek nije poznata. Donedavno su mnogi arheolozi vjerovali da se Persepolis prvenstveno koristio za proslavu Novruza, perzijske Nove godine, što je značajan godišnji festival u modernom Iranu i slavi se tokom proljetne ravnodnevnice.

Perzijanci su ga zvali Parsa, ali njegovo ime dolazi od grčkog riječi Perses-polis, što znači Grad Perzijanaca. Njegovu tragičnu sudbinu odredio je 330. godine prije nove ere Aleksandar Veliki. Nakon što je opljačkao blago grada, zapalio je veliku palatu i nekada sjajni dragulj Perzije pretvorio u ruševine. Dugi niz godina kasnije, pamtili su ga samo ostaci njegovih posljednjih monumentalnih kamenih stupova.

Kažu da se Aleksandar Veliki do kraja života duboko kajao zbog onog što su napravile njegove pljačkaške horde, a da su se Perzijanci za sva vremena zavjetovali da više nikada neće neprijateljima i osvajačima dozvoliti da ruše i harače njihovu domovinu. Pouke koje su izvukli davne 330. godine prije nove ere i danas su aktuelne. Zato je teško vjerovati da združene američko-izraelske vojne snage mogu uspješno završiti svoju agresiju na Iran. Preduboki su korijeni slobodarskog nasljeđa zemlje sinova stare Perzije.