Smrt rezanoj građi

Prije deset godina sam imao lijevu ruku i desnu ruku. Čak mi je u lijevoj bilo pola desne. Danas imam dvije lijeve. Za deset godina ću u lijevoj imati dvije, a u desnoj četiri lijeve. Sve su napravili da mi bude lakše i da ništa ne moram. I ono što sam mislio da ću uvijek morati - sada ima neko drugi ko to završava. A sve da bi meni bilo lakše. Da bih zaboravio i ko sam, i šta sam, i kakav sam, i od čega su me umijesili.

Za svadbe i sahrane

Imaju problem za svako rješenje. Gdje mi je bilo lagano, sada mi je teško. Ako sam mogao bez pô muke, sada moram sedam puta da se oznojim. Što sam radio s pjesmom, sada moram u grču. A sve to da bi mi bilo bolje, da bi mi bilo lakše, da se ne umaram, da izbjegnem stres, da mi srce traje više nego što je napisano, da me noge duže nose. I kako je to sad odjednom meni sve gore i sve teže kad svi kažu da treba da mi je i lakše i bolje?

Ali, dobro, na sve sam navikao, svako čudo koje mi je servirano sam pojeo, ne odbijam ponude, jer me i dalje uvjeravaju da je sve to za moje dobro, ali na jedno neću pristati nikada, pa taman crko iste sekunde. Kakav, bolan, rezani hljeb? Šta neko ima da reže hljeb umjesto mene? I kome je uopšte palo na pamet da prodaje rezani hljeb? Je li ja nemam nož u kući? Ne znam otkinuti rukama koliko meni treba? Je li i to drugi znaju bolje?

Bože me sačuvaj i sakloni. Prije dva mjeseca odem do pijace da uzmem šaranče za riblju čorbu. Kilu i po-dvije. Kupujem uvijek kod istog čovjeka. Nije prehranjen i ne osjeti se na mulj. Kila šarana – dvadeset maraka. Ima i kotlete. De, kažem sebi, uzmi sebi kotlete, ne moraš uvijek pola kuhinje uprzniti dok očistiš ribu. Kažem mu da mi odvadi jedno kilu i po kotleta. Pođe on trpati u kesu i k’o s poslom kaže da su kotleti dvadeset i sedam maraka! Sedam maraka što je izrezao ribu?! Ne dam ni jednu, a ne sedam.

Tako i ovi sa hljebom. Ima neko vrijeme ne možeš krštenog hljeba kupiti u prodavnici. Sve ovaj rezani i zapakovani. Još malo pa će ga početi prodavati u kesicama za zamrzivače. Čuj: rezani hljeb! Nisam gledao da li i oni naplaćuju rezanje k’o što ovaj naplaćuje šnitanje šarana, ali ne moram ni gledati, jer bi prije posnu proju jeo pola godine nego takav hljeb jedan dan. Ja bi sad, evo, ovoga mi obraza, volio da upoznam onoga kome je na pamet palo da prodaje rezani hljeb i da ga pitam da li je u vinklu.

I to, eto, hoće da mi olakšaju. I to treba da zaboravim kako se radi. Ja sam ženi rekao: ako rezani hljeb uđe u kuću, ja iz nje izlazim. Ništa se više ne mora znati. Gledam djecu – njima ni mater ni ćaća više ne kupuju patike i cipele na pertle. Samo neki čičak, neki preklop i put za uši. Zna li iko vezati pertle? Još gore: zna li ih iko ušnjirati u patike? Mi smo to učili u školi i to prvog dana. Ako nismo prvog, drugog sigurno. A sad vidim da i to ne mora više. Ako nema pertli, nema ni pertlanja, stvar je jasna.

Ali rezani hljeb! Razumijem da mi nasiječeš čajnu. Imaju one sjekače, pa im je lakše. Razumijem da mi nasiječe mortadelu (nemoj onu s maslinama!), da mi nasiječe trapista, da mi nasiječe ćurećih prsa. To mogu. Jer dok ja naoštrim nož, dok isječem tanko, dok sve to složim – više mi se i ne jede. Ali što bi mi neko rezao hljeb? Kada se izreže i kada se tako izrezan kupi, to više i nije hljeb, nego gomila odvratnih šnita s kojima čovjek ne zna šta da radi. Cijeli hljeb je država, onaj izrezani jedva da je nerazvijena opština.

Kad držim u rukama veknu, meni se čini da su mi među dlanovima i onaj koji je hljeb mijesio, i onaj koji ga je pekao, i onaj koji ga je prodavao. U cijelom se hljebu vidi pekara, u ovom išnitanom ni otvorena vreća užeglog brašna. Štruca miriši i kad je hladna, ova izrezana avet ni kada se puši. Taj ti je hljeb dobar za svadbe i sahrane, ali samo pod uslovom da u kuhinji ili pod šatorom nema ko izrezati onaj pravi. A i tada se jede preko volje i sa pola zuba.

Ako rezani hljeb uđe u kuću, ja iz nje izlazim

Ja hoću, čuješ ti mene, da odrežem koliko meni valja. Nekad je to tanko, a nekad pred sebe metnem pola hljeba i tučem dok ga ima. Ako ima dobrih čvaraka, šta ja da radim s onom izrezanom pogani? To tanko, nije ni za dva zalogaja. Niti je hrskavo, niti je mekano. Ali je, kažu, lakše. Da se ne mučim. Da ne gubim vrijeme. Na šta? Na rezanje hljeba? Uzmem nož i odrežem koliko mi treba. Kad bih rezao svaki dan i u svakom danu svaki sat, opet je to bolje nego ovo njihovo bože sačuvaj i sakloni.

Nigdje okrajka

A znaš šta je najgore? Nema okrajka nigdje. To ovolišno. Na mali prst ga možeš nabiti. Ako ja nemam okrajak kako ja hoću, onda mi ni hljeb ne treba. Kakav je to okrajak ako ja od njega samoga ne mogu da se najedem? Otkinem okrajak, raspučim ga rukama, namažem nekog sira, tutnem šaku parizera i ja sam do ručka najbolji. A šta možeš staviti na ovaj izrezani okrajak? Možeš staviti da ti ne kažem šta. Okrajak je duša hljeba. Temelj i okućnica. Ako on ne valja, ništa neće valjati. Hljeb bez okrajka ti je kao grad bez rijeke.

Znao sam ja gdje ovo ide i prije nego što sam vidio ovo zlo. Kako sam znao? Imam li ja trista kanala u kući? Imam. Imam li šta gledati? Nemam. Imam li mobilni? Imam. Imam li mira? Nemam. Imam li auto koji ne moram voziti, jer on vozi mene? Imam. Jesam li zaboravi šaltati? Skoro i da jesam. Sve što su napravili da bismo išli naprijed, napravljeno je da bismo se vratili gdje smo i zaboravili da smo bili. Tako je i sa rezanim hljebom. Ako i na to pristanem, uskoro će naći nekoga ko će umjesto mene i žvakati, i gutati, i variti.