Smrt fašizmu! - Kad niko nije fašista, a sve podsjeća na fašizam

Donald Trump nije fašista. Ni Vladimir Putin nije fašista. Nije ni Volodimir Zelenski, bez obzira na to šta tvrdili u Moskvi. Boris Johnson nije fašista, kao ni Emmanuel Macron. Iako ih ima dosta u njenoj partiji, Giorgia Meloni nije fašista, niti je Ursula von der Leyen. Benjamin Netanyahu nije fašista, kao ni Recep Tayyip Erdoğan, ili drugi lideri podjednako dugo na vlasti poput Viktora Orbána, Aleksandra Lukašenka, Xi Jinpinga, Narendre Modija, Marka Ruttea, iako naziva Trumpa “tatica”. Nisu fašisti ni oni koji su kratko na vlasti poput Friedricha Merza, Karola Nawrockog ili Andreja Babiša. Nisu fašisti Andrej Plenković i Aleksandar Vučić, bez obzira na to šta o njima govore u susjednim državama. Nisu to niti Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović, iako svi oni, barem javno, povremeno iskazuju simpatije ili barem razumijevanje prema fašistima iz Drugog svjetskog rata. Niko od njih nije fašista. Oni vladaju savremenim režimima. I sve je više takvih režima. Smrt fašizmu!

Ideja krvi i tla

Benito Mussolini je bio fašista. Bio je i Adolf Hitler. Niz malih vođa, führera, ducea, bili su fašisti 1930-ih i 1940-ih. Ante Pavelić, Vidkun Quisling, Draža Mihailović, Josef Tiso, Francisco Franco, Philippe Peétain, Milan Nedić, Stepan Bandera, Mohammad Amin al-Husseini, Miklós Horthy, Džafer Kulenović, Corneliu Codreanu, Mustafa Busuladžić, Pavle Đurišić, svi su oni izgubili bitke i ratove. Zovemo ih fašistima.

Ipak, nekima od nekadašnjih fašista, oni koji to danas nisu, ovi današnji, dakle, uspostavljaju obilježja i čuvaju uspomene, pa je tako Bandera slavljen u Ukrajini, ima spomenike, po Busuladžiću se u Sarajevu naziva osnovna škola, Mihailović je službeno rehabilitovan u Srbiji, u Hrvatskoj Plenković ne zna šta je sporno u transparentu “za dom spremni”, a u Mostaru fašisti redovno miniraju i uništavaju Partizansko groblje, dok vlasti koje nisu fašističke nikada nisu nikoga osumnjičile za akt terorizma.

Ako promišljate da to nisu fašisti uradili, već ustaše, ili nije Hitler bio fašista, već nacista, podsjećam na esej Umberta Eca “Vječni fašizam” iz 1995. u kojem precizira da pokreti otpora tokom Drugog svjetskog rata nisu definisani kao antiustaški ili antinacistički, antifalangistički, antikvislinški, već upravo antifašistički. Bez obzira na ideološke razlike raznih formi ekstremno-desnih totalitarnih pokreta, svima je zajedničko slijeđenje fašističkog modela. Rasizam je ukorijenjen u nacističkoj ideologiji dijelom zasnovanoj na etničkom puritanstvu, ideji arijevske rase i Nietzschevoj viziji “nadčovjeka” – ubermensch – s voljom za moć i vlast.

U djelu “Doktrina fašizma”, Mussolini definiše državu kao totalitarnu. “Fašizam je za državu, ništa nije mimo države, ništa protiv države.” Ključni elementi uključuju nacionalizam, militarizam, autoritarnu vlast, glorificiranje nasilja i jednog vođu. “Izvan države nijedna ljudska ili duhovna vrijednost ne može postojati, niti imati vrijednost”, tvrdio je il duce. Fašistička država zasnovana je na antiliberalizmu i antidemokratiji uz rašireni korporativizam. Kapitalisti, da bi očuvali i dodatno obogatili kapital, ujedinjuju se sa srednjom klasom, koja se nada da će ekonomski i društveno napredovati u takvom savezu, dok se “mali ljudi” regrutuju za više, nacionalne ciljeve. Njih niko ništa ne pita. Nasilje koje prati takvu organizaciju naziva se “revolucijom reakcije”. Ovaj oblik vladavine, nastao kao odgovor na krizu liberalizma i kapitalizma, teži homogenizaciji društva kroz strogu kontrolu države nad društvom.

Eco je u svom eseju naveo da “iako zabrinut zbog raznih pokreta, poput nacističkih, naraslih u dijelovima Evrope, uključujući Rusiju”, nije smatrao “da će se u svojoj originalnoj formi ponovno uspostaviti” fašizam. Tako je svijet izgledao 1995. kada ga je Umberto Eco analizirao i naveo desetak (14) osnovnih karakteristika. Današnjica je drugačija.

Kult tradicije je u osnovi ultradesnih totalitarnih pokreta. Friedrich Merz tako tradicionalnu kupovinu božićnog drvca smatra integralnim dijelom njemačke leitkultur, zapadno-kršćanskog identiteta razvijenog tokom dva tisućljeća. Pored leitkultur, Merzova Njemačka se ubrzano naoružava. Po izdvajanjima za odbranu već je četvrta nacija u svijetu. Njemačka se ekonomija oporavila nakon Hitlerovog dolaska na vlast dijelom i zbog širenja ratne industrije. Problem je što je za tako zasnovanu ekonomiju posljedica rat. Barem je bio 1939.

Ai Weivei je imao otkazan niz izložbi u zapadnom svijetu

U SAD-u je kroz Projekt 2025 sugerisan povratak “tradicionalnoj nuklearnoj familiji”, eliminiranje zaštite LGBTQ+ zajednica, te uskraćivanje reproduktivnih sloboda ženama. Uloga žene je da rađa. Što više novih pripadnika velike nacije. A svaki fašistički pokret smatra svoju naciju istorijski velikom. Sve u ime tradicije.

Ideju krvi i tla, koja povezuje naciju, nacisti su zvali Blut und Boden, a danas propagiraju pokreti poput Voxa u Španiji, Braće Italije, Alternative za Njemačku... Iako odbijaju modernizam, fašisti koriste i ponose se savremenim tehnološkim dostignućima koja stavljaju u službe svojih ideologija, poput kontrole ulaska u zemlju ili automatskog prepoznavanja stanovništva na ulicama. Nacionalizam je iracionalan, a njegova ekstremna forma današnjice je njegova tehnološka nadgradnja. George Soros je 2019. godine upozorio na opasnosti kada se najnovija tehnologija umjetne inteligencije stavi u službu režima poput onog u Kini. U međuvremenu, ne samo u strogo kontrolisanom društvu već i u Londonu policija koristi slične metode za praćenje građanstva, ili barem jednog njegovog dijela. Država nema povjerenja prema intelektualcima jer oni kritički sagledavaju društvo i pojave u njemu, pa slobodnomisleći ljudi postaju otpadnici, mrzitelji, ako su umjetnici, njihova djela su “degenerativna umjetnost”. Intelektualni i artistički velikani sa kritičkim stavom prema politici Zapada, prema izraelskom uništenju Gaze i tamošnjih Palestinaca, najednom su uskraćeni za javne prostore.

Ai Weivei je imao otkazan niz izložbi u zapadnom svijetu. Pankaju Mishri su otkazana predavanja u Britaniji. Imali su različita mišljenja o sudbini Palestinaca od zapadnih režima. Eco je naveo da “neslaganje je način unapređenja znanja. Za vječni fašizam neslaganje je izdaja”. Viktor Ivančić, Gideon Levy, Tarik Haverić, Yanis Varoufakis, Boris Dežulović, Kenneth Roth, Branko Milanović, Maria Ressa, Dejan Jović, Dimitrij Muratov, Ante Tomić, svi su oni izdajnici za fašističke pokrete. Odnos je gotovo univerzalan jer svaki od pokreta smatra da ako je individua izdala “svoje”, izdaće i nas. Svako ko je različit je potencijalna opasnost. Uniformnost se traži. Svi Bošnjaci treba da budu muslimani. Hrvati su katolici, a Srbi pravoslavci. Ko misli i osjeća drugačije, taj kleveće i laže. A tek ko izgleda drugačije, takvima nije mjesto u rasno, etnički, vjerski, ideološki i moralno čistim društvima. Koji paradoks u čistoti morala i ideologije zasnovanom na rasizmu, nacionalizmu i klerofašizmu!

Zarad očuvanja ekonomskih i poboljšanja društvenih pozicija, srednja klasa prodaje dušu i osnažuje fašizam kao pojavu, a takve pokrete približava ili dovodi na vlast. Niko nije izabrao mjesto rođenja, ali se upravo to sugeriše kao jedna velika vrijednost. Glas za brexit u Britaniji, zapravo u Engleskoj, bio je glas protesta i straha. Prvenstveno Englezi nisu profitirali u devolviranom sistemu uprave gdje su Škotska, Sjeverna Irska i Vels dobili velike autonomije, a Engleska kao jedinica uprave nikada nije uspostavljena već je čini 48 ceremonijalnih vojvodstava. Engleska još postoji samo na Wembleyu, kada se igra fudbal. Uz značajan broj stranaca s kojima je utrka na tržištu rada, Englezi su se individualno i kolektivno osjetili ugroženim i prestrašenim. Brexit je odgovor. Spriječi dolazak drugih. Protjeraj drugačije. Istupi iz Evropske konvencije o ljudskim pravima. To su politike britanskih vlada posljednjih deset godina.

Fudbalski huligani u takvim društvima postaju respektabilni faktor zaštite nacionalnog ponosa i simbol identiteta nacije. Država ih u početku koristi za svoje svrhe, ali ubrzo se postavlja pitanje ko koga u toj simbiozi zapravo iskorištava. Kada u Skenderiji masa skandira “gazi, gazi četnike”, ili koju deceniju ranije “gazi, gazi ustaše”, to više nije “nestašluk” grupe mladih, već je to urgencija političkim partijama da još snažnije nacionalistički formiraju svoje politike. Kada se u Maksimiru pojavi transparent “za dom spremni”, s jasnom porukom gradskim vlastima, jasna je ideologija državnih vlasti i kome zapravo podrška ide. Kada se u beogradskim sportskim arenama veliča genocid ili skandira “neka umre ustaša”, režim u navijačima vidi glasače i sve čini da mu oni ostanu vjerni.

Vječnu borbu protiv neprijatelja – unutrašnjeg i vanjskog – fašisti stimulišu. Paranoidne ideologije u svima vide neprijatelje, na kraju i u “svojima” koji odbijaju da budu isti kao svi u okolini. Akcija se opravdava stalnom borbom, što je odlika totalitarnih režima. Nisi vjernik “prave” vjere, ne voliš velikog vođu, sumnjičav si prema ocu nacije, ne mrziš, skeptičan si prema velikim ostvarenjima države – neprijatelj si.

Zalaganje za zaštitu slabijih, manjina, bilo etničkih, religijskih, ideoloških, seksualnih, žena, bilo koga, tumači se kao protivno tradiciji, istoriji, nacionalnim vrijednostima. Fašisti i u tome vide neprijatelje, a licemjerne mase koje o sebi misle da su elite, jer osjećaju da pripadaju pokretu velike nacije, popunjavaju praznine do konačne kreacije kritične mase. Eco to naziva “popularnim elitizmom” ili “masovnim elitizmom”, što je samo po sebi, kao i štošta u fašizmu, kontradikcija. Nije neophodno da se nacija tako organizuje. Partijsko organizovanje zasniva se na ovakvim postavkama i stvori se fašistički pokret. Da li je Trumpov MAGA (Make America Great Again – Učini Ameriku ponovno velikom) jedan takav pokret? Paranoja i strah od drugačijih, često i mržnja, su prisutni, politike protiv manjina su rasprostranjene, ideje velikog vođe se glorifikuju i institucije najčešće aminuju šta god lider zatraži.

Rusija Vladimira Putina je takva. Indija Narendre Modija. Kina, Turska, Mađarska, Argentina, Salvador. Niz se povećava. Gdje je Italija? U Hondurasu je novi Tito – to je nadimak kandidata na predsjedničkim izborima kojeg je Trump javno podržao – proglašen za pobjednika mjesec dana nakon izbora. Protivnici mu ne priznaju izborni uspjeh. Dakle, demokratske procedure su upitne, ali vođa “slobodnog svijeta”, a potom i njegovi poklonici sličnog stila vladanja, slave širenje “bloka”. U Salvadoru je na vlasti predsjednik koji je smjestio oko 1,5% populacije u zatvor, što je dva puta više od procenta zatvorenika na Kubi, koja je na drugom mjestu globalne liste postotka zatvorenih u odnosu na broj stanovnika. Kuba je pod teškim sankcijama, dok su SAD sklopile sporazum o slanju imigranata i kriminalaca u salvadorske zatvore.

U Čileu je za predsjednika izabran sin člana nacističke partije Njemačke, što bi bilo irelevantno jer ideologija oca ne mora ništa imati sa sinovljevom, ali je bitno što novoizabrani predsjednik obožava period diktature u Čileu pod Augustom Pinochetom, kojeg su navodna bolest i starost spasile od sudskih procesa za zločine protiv čovječnosti.

U Salvadoru je na vlasti predsjednik koji je smjestio oko 1,5% populacije u zatvor/Anadolija

Fašisti često žrtvuju sopstvene živote jer za “veliku ideju” je vrijedno “herojski” pasti. Njihova smrt se slavi, makar samo u njihovoj zajednici. Al Qaida je probrala takve. Iranski režim je slao mladiće u minska polja da ih svojom žrtvom očiste. Kršćanski fundamentalisti u SAD-u, prije sopstvenog doprinosa oltaru smrti, pobiju desetke djece u školama, prolaznika na ulicama, ljekara ili bilo koga drugog. Ideologija koja je u osnovi fašizam iskazan na drugi način, vjerski fanatizam i mržnja, vodilje su ubicama u pariškom Bataclanu i redakciji magazina Charlie Hebdo. Norveški fanatik je ubio 69-ero ljudi s čijom se ideologijom nije slagao. U Novom Zelandu je tamošnji ubica usmrtio 59-ero ljudi jer su bili muslimani. Isključivost i fanatizam, uz mržnju prema različitim, te sopstveni idiotluk i lažno vjerovanje o herojstvu, čine ih idealnim fašistima. Kult smrti je njihov kult.

Muškarčine u akciji

Femicid je jedan od oblika ispoljavanja fašizma. Kao što se masovne ubice samozamišljaju kao heroji, borci za veliku stvar – ideološku, religijsku, rasnu, tako ubice žena o sebi misle da su mačo-velikani, muškarčine, mrge. “Mrge” pojedinačnim aktovima godišnje usmrte 50 hiljada žena. Svakih deset minuta neku ženu u svijetu ubije blizak član familije. U Africi je ovo najčešći slučaj – 3 ubijene na 100 hiljada žena, u Evropi je brojka 0,5 na 100 hiljada. U Bosni i Hercegovini taj omjer je 0,4, ali je procjena da 84 posto slučajeva nije prijavljeno. “Muškarčine” to čine tajno. Fašisti su se tako obračunavali sa nepodobnim 1920-ih u Italiji. Na meti su često bili homoseksualci. I danas su oni meta jer u njima fašisti vide bolest, slabljenje nacije, barem numeričko, jer je u zadaći svake “velike” nacije reproduciranje, da se učini još većom. Ponovno velikom. Sve nacionalističke vođe s ambicijom velike nacije barem retorički, a često i u praksi, obračunavali su se sa LGBT+ zajednicom.

Četrnaestu karakteristiku vječnog fašizma Umberto Eco je prije trideset godina opisao kao selektivni populizam. Naime, individualizam kao vrijednost liberalnih demokratija je ugrožen kolektivnom voljom, monolitnošću nacije, uniformnosti pogleda i stavova. Kako je nemoguće provjeriti kolektivnu viziju, prvo se eliminišu “drugačiji”. A potom veliki vođa – duce, führer, lider – tumači šta “narod” zapravo misli i želi. Njegova nije upitna. Prije trideset godina, Eco je naveo da gradski trgovi i stadioni neće biti potrebni za iskaz takve masovne volje. Televizija i internet-populizam će ih zamijeniti. To je svijet u kojem danas živimo. Elon Musk je danas najpoznatiji Južnoafrikanac. U doba Ecovog eseja to je bio Nelson Mandela. Ovo nam govori kako se svijet promijenio. Uz blagodati umjetne inteligencije, u dvadeset prvom vijeku fašizam je simbioza “masovnog elitizma” i “selektivnog populizma”.