Sljedeći koraci za demonstrante u Srbiji

Opozicija mora osmisliti sistem protiv oružja režima/Arhiva / Autonomija
BEOGRAD - Prošlog novembra urušavanje nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu, drugom po veličini gradu u Srbiji, usmrtilo je 15 ljudi (još jedna osoba je umrla u martu od povreda zadobijenih u nesreći). Nevoljnost srbijanske Vlade - koju mnogi krive za široko rasprostranjenu korupciju i nedostatak transparentnosti - da pozove na odgovornost krivce za lošu gradnju, izazvala je masovne studentske proteste koji traju i danas, a nedavno su postali nasilni. Desetine demonstranata povrijeđene su u sukobima s policijom i pristalicama srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, dok su stotine drugih privedene.
Uprkos tome što su se u početku distancirali od politike, studenti demonstranti sada zahtijevaju prijevremene parlamentarne izbore. Dok su Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS) ranije prijevremeno glasanje vidjeli kao izlaz iz krize, sada se aktivno protive toj ideji svjesni gubitka podrške među biračima - prema nedavnoj anketi, SNS zaostaje za studentskom opozicijom za 12 do 15 procenata.
Ali, čini se da se Vučić i SNS polako prilagođavaju zahtjevima studenata, a nekoliko srbijanskih medija nedavno je izvijestilo da bi izbori mogli biti održani do kraja godine. Da bi se pripremila za tu mogućnost, opozicija mora promijeniti svoj pristup - prevladavanje u izbornoj areni nije isto što i mobilizacija na ulicama.
Prvo, demonstranti su u pravu kada kažu da izbori u Srbiji nisu ni slobodni ni pošteni. Ali iluzija je očekivati da će Vučić stvoriti jednake uslove za sve, što neki u opoziciji smatraju preduvjetom za sudjelovanje na izborima. Zapadnim akterima sve više nedostaje spremnosti i kapaciteta da promoviraju demokratiju u inostranstvu, što je trend koji se intenzivirao povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Stoga se Vučić suočava s malim pritiskom da poboljša izborni integritet, a utjecaj na ishod - kako mnogi očekuju od njega - vjerovatno neće oštetiti međunarodni legitimitet njegovog režima.
Opozicija stoga mora razviti kreativne i učinkovite načine za suprotstavljanje izbornim manipulacijama režima. Da bi to učinili, trebali bi učiti iz izbora u Saveznoj republici Jugoslaviji 2000. godine, kada je naporima opozicije otkrivanje detaljne dokumentacije režima da namjesti ishod izbora doprinijelo svrgavanju srbijanskog diktatora Slobodana Miloševića. Kako bi se osiguralo da sljedeći izbori budu što konkurentniji, demonstranti moraju sarađivati s organizacijama civilnog društva kako bi rano i često razotkrili izborne prekršaje.
Drugo, opozicija bi trebala iznijeti uvjerljivu viziju za budućnost umjesto da samo naglašava nedostatke Vučićevog režima koji opstaje na vlasti od 2012. godine uglavnom zbog predsjednikove okrenutosti ka etnonacionalizmu. Vučić sebe prikazuje kao spasitelja i branitelja ugrožene srpske nacije, dok demonstrante prikazuje kao izdajnike koji vode “obojenu revoluciju” u ime stranih sila.
Ignorisanje ove naracije bilo bi ozbiljna greška. Ali opozicija bi napravila još veću grešku ako bi pokušala “dokazati” svoj patriotizam tako što bi postala etnonacionalističkija od Vučića, kao što je to pokušala u nekoliko nedavnih prilika. Umjesto toga, demonstranti bi trebali razviti vlastitu patriotsku naraciju, onu koja se zasniva na inkluzivnim vrijednostima i vraća nacionalne simbole od Vučića i SNS-a.
Takvi simboli su bili u velikoj mjeri prisutni na demonstracijama. Oni se s pravom mogu koristiti u borbi protiv Vučića, sve dok predstavljaju Srbiju koja se zalaže za vladavinu prava i pluralizam, i ne podržavaju Vučićevu viziju Srbije žrtve zapadnih sila i neprijateljskih susjeda.
Treće, opozicija bi se trebala pripremiti za mogućnost da će morati braniti svoju izbornu pobjedu na ulicama. To znači da treba odmah početi s kampanjom u evropskim prijestolnicama da bi se osiguralo da demokratski saveznici Srbije ne priznaju ukradene izbore. Mišljenja evropskih zvaničnika imaju značajnu težinu među Vladom i poslovnim liderima Srbije, jer je njena ekonomija toliko ovisna o trgovini i investicijama Evropske unije.
Ovo je posebno važno jer evropski lideri neće automatski podržati srpsku opoziciju u kojoj su i stranke koje su se glasno protivile integraciji u EU. I uprkos njegovim čestim optužbama da zapadne zemlje pokušavaju srušiti njegovu vladu, Vučić ima mnogo saveznika u EU - za razliku od Miloševića, međunarodnog izopćenika 2000, koji je umro u Haagu dok mu se sudilo za ratne zločine koje je po optužnici počinio na Kosovu, u Bosni i Hrvatskoj.
Kada je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen posjetila Beograd prošlog oktobra, pohvalila je Srbiju, jednu od najbrže “autokratizirajućih” zemalja na svijetu, zbog njenog napretka ka članstvu u EU. S obzirom na to da je pristup evropskog bloka vanjskoj politici sada više vođen njegovim geopolitičkim i ekonomskim interesima nego njegovim vrijednostima, moglo bi se zamisliti da prizna rezultate izbora koje je ukrao Vučić, pod pretpostavkom da namještanje glasova nije bilo previše očigledno. Zabrinutost zbog demokratskih standarda može se ostaviti po strani da bi se spriječilo da Srbija prihvati Rusiju ili da bi se osigurao pristup njenim rezervama litijuma.
Dok se lideri EU opiru Trumpovim pokušajima da proda Ukrajinu, bilo bi dobro da ne usvoje sličan ciničan pristup prema Srbiji. Kako bi podsjetili blok na svoju podršku demokratskim normama, studenti demonstranti u Srbiji trebali bi odmah početi uspostavljati veze s evropskim liderima i, kada dođe vrijeme, jasno dokumentirati sve slučajeve izbornih manipulacija. Ovaj pristup, u kombinaciji s političkom vizijom koja promovira vladavinu prava i pluralizam, mogao bi odlučiti o sudbini srbijanske opozicije - i njihove uporne kampanje protiv autokratskog i korumpiranog režima.
Filip Milačić je viši istraživač u uredu Demokratija budućnosti Fondacije “Friedrich Ebert”, gostujući profesor na Srednjoeuropskom univerzitetu u Beču i istraživač na Institutu za demokratiju Srednjoevropskog univerziteta u Budimpešti.
Copyright: Project Syndicate, 2025.