Slikarstvo u Rijeci: Tko je tu, odavde je!
Jakov Smokvina: “Balerina”, 1923.
Knjiga Ervina Dubrovića “Slikarstvo u Rijeci 1891. – 1941.” predstavljena je u petak, 4. ovog mjeseca, u Muzeju grada Rijeke. Ervin Dubrović je jedan od vodećih povjesničara umjetnosti, odličan znalac riječke likovne scene i nekadašnji dugogodišnji ravnatelj Muzeja grada Rijeke. Urednik knjige Berislav Valušek, predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Rijeke, također je među najboljim domaćim istraživačima i kustosima s ogromnim iskustvom i poznavanjem tematike o kojoj govori ovo izdanje.
Knjiga Ervina Dubrovića posvećena je razdoblju od rađanja moderne umjetnosti do razdoblja razvijenog modernizma, od prvih impresionista do posljednjih međuratnih kubističkih i futurističkih slikara, navodi se u najavi izdavača. Ukazuju na kontekst. Tadašnja Rijeka je kozmopolitski i nacionalno složen grad, a uzmu li se u obzir i susjedni kulturni i umjetnički krugovi, poput Opatije i Sušaka, onda se mora utvrditi da uz domaće umjetnike školovane na akademijama i umjetničkim školama u Veneciji, Beču, Budimpešti i Zagrebu, u Rijeci povremeno djeluju i umjetnici koji dolaze iz Venecije, Trsta, Beča i Budimpešte, te im je dio opusa vezan uz Rijeku i Primorje. Knjiga nastoji što temeljitije pokazati raznovrsne pojave i velik broj umjetnika, naglašavaju.
Kada je prije više od tri desetljeća započeo istraživanje, Dubrović je bio uvjeren da će mu trebati mnogo manje vremena da napiše sustavnu povijest umjetnosti modernog slikarstva u Rijeci, navode. U Rijeku tada dolaze, u njoj slikaju i izlažu poznati umjetnici, priređeno je i nekoliko velikih međunarodnih izložbi. Riječki su umjetnici pak upoznavali najnovija umjetnička zbivanja i stjecali poticaje na akademijama i umjetničkim krugovima u Veneciji, Firenci, Rimu, Trstu, Beču, Münchenu, Budimpešti i Zagrebu.
samo naslovnica!/
Ladislao de Gaus:
“Portret Marie Arnold”, 1932.
Tko pripada ovamo, a tko ne, tko je ovdašnji, a tko nije? – pitanje je koje aktualiziraju izdavači knjige, te odmah daju odgovor. Jedan od kriterija nalazimo u naslovu knjige Borisa Gunjevića i Predraga Matvejevića: “Tko je tu, odavde je!” Pojam identiteta ne treba koristiti u jednini, radi se uvijek o množini – o nacionalnom, zavičajnom i mnogim drugim identitetima, zaključuju. Knjiga je dugo nastajala ponajviše zato jer je ključna građa, slike riječkih umjetnika, bila nedovoljno poznata. Dubrović je mnoge od njih tek nedavno pronašao, neke i u udaljenim i neočekivanim zemljama i gradovima.
Stephanie Glax: “Eva”, oko 1911.
Uz Muzej grada Rijeke, Muzej moderne i suvremene umjetnosti i Primorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja u Rijeci, među najvažnijim izvorima građe su Societa di Studi fiumani u Rimu i Museo per la cultura Istriano-fiumano-dalmata u Trstu. Građu su također ustupili muzeji u Goriziji, Ljubljani, Grazu, Beču, Budimpešti, Zagrebu i Beogradu. Izdavači knjige su Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke i Muzej grada Rijeke. Knjiga “Slikarstvo u Rijeci 1891. – 1941.” ima 400 stranica s preko 350 ilustracija, opremljena je velikim brojem bilješki, bibliografijom i indeksom imena.
