Skok uvis Čajevčevog lifta: Kada strah od visine postane stvarnost
Nisam se ukočio, nego sam se sledio
Moji su strahovi neznatni i stanu na prste ruke radnika pilane. Ne velim da sam hrabri jurišnik koji bi goloruk stao protiv Leonide i njegove vojske, no kažem da me ne plaše stvari koje plaše druge ljude.
Ne lecnem se kada vidim zmiju, ne napada me panika ako treba da mi pod kožu uđe igla, ne zovem hitnu i vatrogasce zbog pauka. Imam svoje strahove, male i beznačajne, kao i svi, i s njima se borim kako znam i umijem.
Na repu kolone
Na vrhu tabele tih strahova, na zakucanom prvom mjestu, nalazi se najveća pogan i najgrozniji gad među svim gadovima - smrdibuba. U vrijeme kada sam kao deran špartao daljskim sokacima bilo ih je k’o šodera; nisi mogao nigdje da se zavučeš, a da se one nisu zavukle prve. Bilo ih je po garnišnama, u vešu skinutom sa štrika, na jastučnicama i po plahtama, u teglama sa pekmezom, na buradima u vinskim podrumima. Među njima je bio i jedan skot koji mi je u pô noći aterirao na lice i od tada moja duša nema mira.
Deveto mjesto - jer se između prvog i devetog nalaze prazna polja - pripada riječnim virovima i morskim dubinama. Volim vodu, dao bih pola tjelesne mase za komad zemlje uz rijeku, ali virove i bukove volim taman koliko i zapečeno povrće. A opet nema matice u koju neću skočiti, niti ima dubine u koju neću porinuti svoju prostranu lađu. Što mi je rijeka manje poznata, to je duši draža. Što je vir neizvjesniji, to ga s većom radošću razbijam. Nije mi svejedno, svaki put se bar za sekundu nešto stegne, ali nije majka kokoš rađala.
Znam i zašto je tome tako. Bio je davni juli, bila je davna subota, bila je velika pripeka. Tek sam proplivavao, više sam mlatio po vodi nego što sam je vješto sjekao, ali poziv za forsiranje Tanje, jednog od tri najljepša dunavska spruda, naprosto nisam mogao da odbijem. Bio sam na repu kolone, prelazili smo mali zaljev da bismo došli do spruda, razgledao sam plićak oko sebe tražeći bjelouške i zlatne karase, kad odjednom - potop.
Nestao sam u rupi, u jednoj od mnogobrojnih jama koje rijeka vremenom napravi izvaljujući iz pješčanog dna kakav panj ili davno nasukano deblo. Voda me poklopila, iznad Dunava su ostale samo oči i šiške, mlatarao sam rukama koliko sam mogao i umio, drao sam se nečujno i već sam bio viđen kao glavno jelo na somovskoj gozbi kada su me nečije ruke dohvatile za kosu i izvukle na obalu. Rijeke i dalje volim kao majka prvo dijete, ali stalno čekam kakav će zijan da dođe sa te strane.
Nakon straha od nepoznatih dubina nalazi se strah od poznatih visina. Ne mogu da kažem da se visinâ plašim toliko da bih od njih bježao kao seoski poštar pred paščetom, ali da mi nisu drage - nisu mi drage. Onomad sam se penjao na minaret tek obnovljene Ferhadije i potom se zaglavio u uskom stepeništu. Švabo je, muka moja, morao da se još jednom penje uz vrletne stepenice da bi mi pomogao da siđem, a to niti je jedna, niti je jedina moja muka i nevolja sa visinom.
Ne vrti mi se u glavi kada se popnem na visoku stijenu sa koje treba da rupim u ledeni Vrbas, ali bogami ne cvrkućem dok premjeravam vertikalu niz koju treba da skočim. I visinu, baš kao i mutne virove, podnosim sasvim dobro, pogotovo kada moram, a moram često, ali godinama nisam uspio da uhvatim za rogove početke toga straha. Znam otkada se i zašto bojim nesnosnih bubetina, znam kada sam se sukobio sa dubinama, ali strah od visine nikako nisam mogao da dokučim. I da me sestra sa tetkine strane nedavno nije zvala na rakiju i da do njenog stana nisam morao liftom – vjerovatno nikada ne bih ni stigao na izvor te panike.
Mater je u prvim banjolučkim godinama, od ljeta 1998. do zime 2000. godine, radila u “objektima niske spratnosti”. Upadao sam s vremena na vrijeme u njene kancelarije kao ljetni pljusak tražeći marku ili dvije za ovo ili za ono i svi su ti “sobičci” bili u prizemlju. Mater se često selila iako je uglavnom radila isti posao, a za njom sam se selio i ja, uvijek u potrazi za dječjim dodatkom. Nakon prizemnice u Ulici Brace Potkonjaka na Mejdanu mati je liferovana na osmi sprat Čajevčeve zgrade koja se nalazila (nalazi se i dalje) na ulazu u Gospodsku ulicu.
Portiri su me znali sa starih lokacija i lako sam dobijao propusnicu. Do osmog sprata je bilo daleko stepenicama, pa sam morao liftom. I ništa se pod milim bogom ne bi desilo da lift jednoga dana nije promašio osmi sprat i nastavio da se penje u visine. Nisam znao postoji li iznad osmog sprata deveti, šta će se sa mnom desiti ako ga nema, da li će lift probiti plafon i katapultirati i sebe i mene u sama nebesa. Lift se penjao i penjao i penjao, nisam znao kako da ga zaustavim, nikoga nije bilo da mi pomogne, drečao sam i drečao, ali avaj.
Tajne mašine
Nakon pola godine lift je stao. Pritisnuo sam dugme koje je označavalo osmi sprat, ali ništa. Gurnuo sam palac u dugme za prizemlje i opet ništa. Ponovo sam pritisnuo “osmicu” i tek tada je lift krenuo, ali opet nagore. Premro sam. Nisam se ukočio, nego sam se sledio. Od mene je ostala tek golema hrpa neopisivog straha. Jednom sam možda mogao da se spasim liftovog skoka u vis, ali drugi put pogibija je k’o upisana. Lift je ponovo stao, nakašljao se i krenuo dolje. U strahu nisu samo velike oči, nego je ogromna i brzina, pa sam u sekundi sračunao da ka prizemlju jurim tri stotine i šezdeset i pet kilometara na sat i da će me lift ipak sahraniti dubinskim padom. Ne znam na šta sam ličio kada sam iz lifta izašao, ali portir je zvao mater da odmah siđe, mater je zvala kolegice, kolegice šefove odjeljenja, šefovi odjeljenja direktore.
Lift se penjao i penjao i penjao
Nikada se više nisam zaglavio u liftu. Nikada više lift u kojem sam se vozio nije promašio sprat. Vozio sam se u onim prostranim bolničkim i u onim uskim stambenim. Znam da u gotovo svakom liftu postoji dugme za pomoć ili hitne situacije. Čuo sam da su ljude ubijali bijesni gusani, da su ih ubijale bezopasne biljke, ali nikada nisam čuo da je na nekoga nasrnuo lift. Osim onom jednom usred Čajevčeve zgrade. I umjesto da zazirem pred liftovima, ja se lecnem pred visinom. Nisu liftovi toliko posebne sprave koliko su ljudi tajne mašine.
