Skenderija - hram jednog vremena: Kada bi ta kuća umjela da govori...

Mi gradimo zgrade, a one grade nas

Winston Churchill

 

Nije to rekao ni arhitekta ni neki urbanista, nego čovjek koji je odbranio svijet od fašizma. Mi se tom egzistencijalnom potrebom našeg bitka, dakle, potrebom za stanovanjem i pravljenjem staništa, kuća, upisujemo u naše vrijeme. Time opisujemo i sebe. Imati stanište i biti sit osnovne su potrebe svakog od nas. Zato arhitektura nije odraz nekog vremena nego njegov izraz.

U svom nečujnom gradnom-zgradnom razgovoru one govore o nama, o onima koji su je pravili i o vremenu njihovog nastajanja. Arhitektura je jedna viša komunikacija.

Evo primjera iz Sarajeva...

Raskrsnica analognog grada

Grad se ne pravi da bi bio stroj, nego da bi bio živa neuronska mreža raznih značenja, gdje se stari i novi slojevi stapaju i tvore analogije. Sarajevo je upravo to.

Stanite na raskrsnicu ulica Titove i Alipašine, na onaj mali trg ispred nekada jedne od upravnih zgrada velikog Šipada, danas poznate po ordinaciji Bičakčić, i okrenite se oko sebe.

Ta raskrsnica je izložba na otvorenom. Stalna izložba arhitektonskih zdanja kao svjedoka vremena. Na tom mjestu, kao u nekoj tematskoj izložbi antologije o ideologijama koje su formirale ovaj grad, vrijeme ih je kao neki kustos stavilo jednu naspram druge. Stoljeća se tu čitaju na jednom pointu grada.

Alipašina džamija, izgrađena 1560. godine, biser je među potkupolnim džamijama. Ona svojom proporcijom, skladom, govori koliko je monumentalnosti u poznavanju mjere. Ona svjedoči o velikom znanju vremena u kojem je nastala.

Nasuprot nje, dijagonalno je ugaona kuća iz austrougarskog perioda. Začetak jednog bloka, to je zgrada koja je sakrivala Hastahanu - bolnicu iz osmanskog perioda, koju je trebalo izgleda srušiti, jer je ova sadašnja zgrada znak i početak stambenog bloka koji se nije dogodio.

Tako je razmišljala ta druga imperija zapadnog karaktera, koja je uticala na formu grada.

Ona nije neki izuzetan arhitektonski izraz, ali kao početna ugaona kuća neostvarenog bloka, ona je svjedok tog momenta razvoja grada.

Odmah do nje je zgrada Crvenog krsta (arhitekta Helen Baldasar), jedan od prvih primjera moderne, izgrađena 1929. godine. Ona je dokaz koliki je misaoni kvantni skok doživio ovaj prostor, istorijski gledano. Ta je kuća napravljena tačno 60 godina od povlačenja Otomanske imperije i predaje ovog prostora novoj. U periodu od 60 godina Bosna je izašla iz feudalnog uređenja, doživjela aneksiju druge imperije i spremno dočekala modernu.

Moderna, kao izraz u arhitekturi, u Sarajevu se ostvarila u samim počecima, tj. imala je odmah odraz u ovoj sredini. Bila je avangardna misao za mnogo naprednije sredine, ali je ovdje prihvaćena u svom povoju, što jasno govori o stanju duha i širini svijesti tadašnjeg Sarajeva.

Rijetkost je u svijetu ovakva pojava, da je jedan kulturni prostor doživio takvu misaonu transformaciju. I to nije urađeno ni silom ni dekretom, kako je to radio npr. Kemal Ataturk.

Arhitektura tog perioda svjedoči o širini duha ovog naroda. Nije ovo romantizirana povijest, nego činjenice koje treba naglasiti, jer dušmanluk susjeda i komšija želi ovu sredinu prikazati kao sredinu koja kaska za njima.

Nasuprot je remek-djelo prvog autentičnog bosanskog, a svjetskog, arhitektonskog tandema braće Kadić - Reufa i Muhameda, arhitekata rođenih ovdje, koji su se nakon završetka čuvene Srednje građevinske tehničke škole u Sarajevu susreli sa modernom na svom akademskom školovanju u Pragu, tada rasadniku te ideje. Njihova ugaona kuća u Sarajevu, koja je jedna od boljih takvih kuća u Evropi - Zgrada penzionog fonda - građena 1941-43. godine (danas je poznata po sjedištu kluba Bosna) opet je dokaz otvorenosti i savremenosti tadašnjeg Sarajeva.

Oni prave modernu, a žene još nose zar!

Ona svojom formom i izvedbom nosi poruku da je Sarajevo grad, jer upija u sebe nove ideje i da ima arhitekte koji su svjetskog nivoa.

Zgrada Higijenskog zavoda djelo je arhitekte Vase Todorovića, koji je ujedno arhitekta prvog koševskog stadiona, prvog pejzažnog objekta. Stroga i ozbiljna zgrada Higijenskog zavoda nosi pečat jedne socrealističke arhitekture početkom četrdesetih.

Preko puta nje je bio čuveni Triglav sa kafanom u prizemlju, djelo profesora Juraja Neidhardta.

Dalje, prema Opštoj bolnici je Karingtonka - prozvana po čuvenoj američkoj seriji o bogatašima Teksasa. Narod joj je dao to cinično ime zbog potrebe tadašnjih političara da stanuju bliže centru grada.

Dolje, niz Koševski potok, na mjestu njegovog ulijevanja u Miljacku, smjestila se Skenderija.

U toj jednoj važnoj urbanoj tački, kao u nekoj žiži, skupilo se skoro sve što je uticalo na nastanak Sarajeva kao heterotipnog grada. Tu je prolazila i rimska cesta, decumanus. U srednjem vijeku to je bilo mjesto gdje se trgovalo i bilo poznato trgovište sa malim naseljem prije dolaska Osmanlija - Tornik, kako se tada zvalo.

Trebalo bi od tog pointa u gradu napraviti mjesto autentične informacije, da posjetilac vidi nanose misli koje su oblikovale ovaj grad. Osim istorijskih i tehničkih informacija, poželjno bi bilo da se da jedan osvrt, sa jedne dublje sociološko-filozofske strane, jednostavno da se objasne ti uticaji. Počeo sam o ovom pointu koji govori o gradu da bi jasno prenio poruku da se o Skenderiji i njenoj važnosti za priču o Sarajevu pristupi i sa ovog aspekta.

Kada bi ta kuća, Skenderija, umjela da govori, šta bi sve ona mogla ispričati i čega bi se svega ona sjećala? Skenderija je zato neka naša “prostorna Hagada” o periodu prosperiteta Sarajeva.

Ona je remek-djelo brutalizma koji potpisuju profesor Živorad Janković i Halid Muhasilović. Profesor Janković je zaista to bio, učitelj u punom smislu te riječi, koji je plijenio svojom erudicijom i odnosom prema studentima. Hvala mu za toplinu ljudsku koju je širio dok nas je učio. Bio je autor niza takvih objekata u bivšoj državi.

Sportski centri - Gripe u Splitu, Spens u Novom Sadu, Boro i Ramiz u Prištini - također su njegova autorska djela koja dijele istu sudbinu naše Skenderije.

To su zgrade koje nose jasnu poruku tog vremena. Kulturno-sportski centri su bili znak potrebe onog vremena za javnim sadržajima koje formiraju zajednicu.

U svojoj kultnoj knjizi “Novi brutalizam: Etika ili Estetika?” - iz 1966. godine, tadašnji svjetski seizmolog kulturnih pomjeranja Reyner Banham daje fenomenalnu analizu o tome odakle dolazi potreba za takvom arhitekturom. To je bio refleks tog vremena. Pojam Novi brutalizam je promovisao engleski tandem, arhitektonski par Alison i Peter Smithson.

Potreba za sigurnom, jakom, stamenom kućom, bunker-staništem je odgovor na razarajući Drugi svjetski rat, kao i na prijetnju od nuklearnog rata, koja je tada bila realna. Drugi svjetski rat nije samo razorio gradove i staništa nego i povjerenje u budućnosti. Upravo nakon Habitata, velike stambene jedinice u Marseilleu, arhitekte Le Courbusiera, rađene u bruta betonu, to postaje dominantan svjetski izraz. Kuća u Marseilleu je prostorni manifest njegovih arhitektonsko-urbanističkih ideja, koje su promijenile svijet kao što su to uradile monoteističke religije.

Njegov opus jasno kazuje koliko duboko kultura prolazi kroz arhitekturu.

Skenderija svojom pojavom je bila svjetski izraz. Ona u sebi nosi sve odlike tog izraza, ali ima jednu soft verziju tog brutalizma, kako je to jednom opisao profesor Duško Bogunović. Profesor Janković i Halid Muhasilović bili su sigurno inspirisani arhitekturom Kenzoa Tangea - tada vodećeg arhitekte Japana i jednog od najvažnijih promotora moderne.

On u svom izrazu jeste pobornik brutalizma, što je realna refleksija razornog bombardovanja Japana, koji je doslovno spržen. Arhitektura Japana je svoj izraz imala u drvetu. Skenderija nosi te skrivene slične kulturne replikatore tog jedinstvenog japanskog odgovora na modernu. Pogledajte detalj ugla na Domu mladih, gdje se ukrštaju i preklapaju betonske grede. To je detalj svojstven drvetu, a ne betonu. Pod uticajem Tangea to se ostvarilo i u Sarajevu.

Bio sam svjedok istorijskog sastanka sa Renzom Pianom u tada razrušenoj sali Doma mladih, koja je bila crna i spržena iznutra, sa daskom okovanim prozorskim otvorima, kroz koje se mistično ukazivala svjetlost i gdje je sve ličilo na Platonovu špilju.

Na izlasku iz takvog ambijenta Renzo je uzeo blok i skicirao detalj ugla o kojem smo govorili. Eto još jednog dokaza da su kulturne poruke spore, ali vanvremenske. Pogledajte proporcije svih volumena objekata Skenderije, forme naglašenih ulaza koji te usisaju, do balansiranog i proporcionalnog prozora u fantastičnoj izvedbi naših firmi.

Ta kuća je svjedok tadašnjeg znanja koje je sigurno bilo dublje nego današnje u ovom društvu.

Poredite to danas sa ovom botox arhitekturom, gdje je sve prenapuhano, i koja je uglavnom dekoracija ovojnice. To su proizvodi ove “Kardashian kulture”.

Sada malo o njenoj etičkoj poruci.

Potreba grada za kulturno-sportskim centrom

Skenderija se otvara 1969. godine. Ona nastaje u momentu kada je to bio svjetski trend u arhitekturi. Izgradnjom takvog objekta velikih dimenzija, Sarajevo je iskoračilo iz provincije u kojoj je moglo ostati i vratilo sebe opet u “nešto svjetski prepoznatljivo”.

Malo je zgrada koje su imale takav kulturološko-sociološki uticaj kakav se desio za društvo i zajednicu ukazanjem Skenderije.

Šta joj je prethodilo i šta ju je uslovilo?

Kao dijete pamtim kada su tu bili otvoreni tereni. Pored onih za fudbal i rukomet, i teniski teren. Tu si mogao vidjeti tenisere, ali i kako neko vježba parterno jahanje! Taj ples sa konjima!

Tereni su bili od šljake, crni, improvizovane infrastrukture, sa okolnim pratećim barakama. Uvijek okupirani onima koji su se bavili sportom, ali i gledaocima. To je tada bio i prvi i drugi TV program.

U Sarajevu je tada egzistirao i kultni “demokratski” prostor Fisa, koji je pored te stare Skenderije bio mjesto rekreacije. Bio spoj otvorenih igrališta i zatvorene velike sale. Mnogo intimniji.

Važnost tog prostora po formiranje sarajevskog duha još niko nije sociološki obradio. To je baš svojstvo prostora.

Fis je proizveo muzičku rock scenu Sarajeva, kao i sportsku, i svojim vibracijama jako uticao na formiranje danas prepoznatljivog imidža Sarajeva.

To je bilo sjemenište za razne sportove, od gimnastike, rukometa do košarke i raznih borilačkih vještina. Bio je to pojam javnog prostora, koji odgaja i kultiviše generacije. Spoj kulture i sporta koji rezultira zdravim duhom. Ideal stare Grčke.

Gdje su se dnevno, kao na traci, mijenjale generacije u vježbanju, takmičenju. Gdje si mogao gledati svoje idole, a onda nakon njih, nakon treninga ili utakmice i pokušati ubaciti loptu u koš, opucati na gol. Tu ste mogli vidjeti Pimpeka kao igrača basketa, a nedjeljom kao pjevača. Sjećam se kada je tu Kinđe - Mirza Delibašić - prvi put gostovao sa svojim klubom Sloboda iz Tuzle. Kada se Vjećeslav Tolj vratio iz Jugoplastike sa ljubičastim dresom.

U tom otvorenom prostoru Fisa Radivoje Korać, legendarni jugoslovenski košarkaš, koji je penale pucao sa dvije ruke, odigrao je zadnju utakmicu. Poginuo je u svom autu kod Vogošće, vraćajući se sa utakmice reprezentacije.

Koji je to amaterizam, ali i entuzijazam. Svojim kolima onim putevima dođeš da igraš za reprezentaciju!

A onda se ukazala...

Onda se Skenderija javila kao potreba. Tada sam visio na treninzima u Skenderiji, u koju nije lako bilo ući kao u Fis. Pojavio se portir. To je već bio kontrolisani prostor.

Sve je bilo novo, mirisalo, veliko i omamljujuće. Ona je usisala grad u sebe. Totalno je potvrdila i odbranila svojom pojavom potrebu grada. To je vrijeme kada se o javnom prostoru mislilo i kao o izrazu kolektivne svijesti koja se gradila. Odjednom, ogromni zastakljeni prostori, široki holovi, unutarnji grad, velike ventilirane sale. Tom je kućom standard tadašnje Evrope došao i do nas.

Ona je, ponavljam, svjetski primjer brutalizma kao izraza tog vremena u oblikovanju. Ona nam je stvorila nove navike.

Privredni grad je bio grad u gradu. Prva picerija, kafići, slastičarnica Tifany, veliki saloni namještaja... a onda na kraju Collegium Artisticum, tada velika i važna galerija sa klubom, punim umjetnika, u kojem se diskutovalo, ali družilo i veselilo. Tada su izložbe, sa agilnim direktorom Fukom Hadžihalilovićem, okupljale sve što je vrijedilo u tadašnjoj državi i što se moglo dovesti iz inostranstva.

Bila je to i prva pojava velikih, do tada neviđenih i veoma važnih, čistih prostora javnih toaleta. Prvi pisoari.

Gore na trgu bio je ogroman prostor za potrebe tadašnjih kolektivnih manifestacija.

Dom kulture je bio zauzet od jutra do navečer, jer tu se vježbalo, učilo. Osim igranki i svirki subotom i nedjeljom, tu je bio Kaktus - disko-klub, koji je prvi istinski prostor za to, a ne neka neuslovna šupa ili podrum pretvoren za tu namjenu.

Prvi ventilisani javni prostori, ponavljam ovu činjenicu.

Ko je vrijedio u muzici tog vremena na ovim prostorima, bila mu je čast svirati u Domu mladih.

Samo kada bi taj prostor izlistao šta je doživio, bilo bi gradiva za enciklopediju.

Svjetska sportska prvenstva, svjetske izložbe, a kruna je bila Olimpijada, filmske i kulturne premijere, do respektabilnih sajmova privrede... sve to pamti taj kompleks.

Skenderija je potvrdila da Sarajevo može iznijeti Olimpijadu.

To je ipak jedan od najsvjetlijih trenutaka ovog grada, i tome je doprinijela ova kuća, koja je organizovala svjetska takmičenja i time potvrdila i našu sposobnost za organizaciju.

Trebalo bi Ministarstvo kulture i sporta da se potrudi da napravi istinsku digitalnu arhivu i knjige koje će valorizirati značaj jednog kompleksa za formiranje zajednice. Ministarstvo koje nikad nije okupilo umjetnike i sportiste, a tako se titulira!

Nije ovo nostalgija, nego realnost u kojoj se nalazimo. O njenoj upotrebi - te iste Skenderije danas, u ovom vremenu, osvrnut ćemo se kasnije.

Vratimo se arhitekturi.

Skenderija je svojom pojavnošću zbunila tadašnje Sarajevo.

Pamti ona mnoge povrede koje su joj nanesene, nehat, pa rekao bih, i dušmanluk.

Kome je trebala izgradnja zanatskog centra na platou i pretvaranje privrednog grada u kvazičaršiju? To je vrijeme Ante Markovića i njegovog pokušaja pretvorbe tadašnje dirigovane ekonomije u tržišnu, kada je glavno bilo imati butik na Skenderiji. Brzo nešto zaraditi na švercu. Vrijeme je to zanatskih centara, preteča shoppinga. Morao si nekog poznavati da bi bio na spisku za najam nekog poslovnog prostora, jer se on nije mogao kupiti, nego samo rentati. Potkupljivalo se, a cijena je bila u vrijednosti tadašnjeg golfa. On je bio mjera, mjenica da se dobije prostor od nekih 30 kvadrata, a da se samo renta.

Druga velika povreda je suluda ideja nekog listopadnog direktora da se oboji bruta beton i oskrnavi jasan istorijski fakat. Nagrdi joj lice.

Ipak, najveći problem je nemar društva prema ovakvom javnom objektu.

Odnos prema Skenderiji jasno ukazuje koliki su nesposobnost i neznanje onih koji bi trebalo da se brinu za javno dobro i koji su zbog toga izabrani. Sve ove partije, koje navodno brinu o nama, imaju u svom naslovu demokratski i narodni pridjev, ustvari se ponašaju kao kartel-organizacije. Dobri za njihove članove, a loši i pogubni za one koji nisu njihovi.

Sve ove listopadne uprave odnosile su se prema Skenderiji kao prema nekom siročetu.

Neki dan je objavljena vijest da je Ministarstvo kulture i sporta dalo klubu Bosna milion i nešto KM da ostane u takmičenju. Da su davali i ulagali od rata naovamo, mi bismo danas imali nukleus sporta i kulture usred grada, a što je današnja potreba o kojoj treba govoriti.

Potrebe grada su iste kao i kada se gradila

Danas, kada skoro svi imaju privatne trenere, kada se nekadašnji kolektivni odnos prema sportu fragmentirao i postao stvar individue, personalizirao, kako vole reći za sve danas. Kada se joga vježba po nekim stanovima i improvizovanim prostorima, kada djeca slave rođendane u adaptiranim podrumima ili što ima samo kod nas, u kafanama, pa dok se oni igraju, roditelji piju i vesele se.

Kada se košarka i mali nogomet igraju u školskim salama...

Skenderija nekako tromo odgovara ovom vremenu. Nije i ne može sve biti ni do rukovodstva, jer mi kao zajednica moramo u to uložiti. Prepoznati potencijal tog zapuštenog prostora usred grada i nanovo ga aktivirati.

Dolaskom agilnog direktora Mirze Muzurovića vratili su se sjaj i energija u Fis.

Dakle, može.

Ne može ako je neko obećao nekom ovaj komad društvene imovine kojom vlada kanton da se kroz javne nabavke privatizuje. Dok je sadašnji visokopozicionirani političar bio premjer kantona, crtali su se “futuristički projekti” za ovaj prostor. Trebalo je da to liči na Rockefeller Center sa dvije velike kule i manjim objektima od po 12 spratova okolo i u koje je trebalo ukorporirati veliku dvoranu za sport.

Arena!

E, to je tek podvala ovog društva spektakla.

Glavna meta i namjena su luksuzni spratovi za stanovanje, sa “fantastičnim pogledom na grad”. Primjećujete li da se svaka nova zgrada reklamira na takav način?

Sve se pravi zbog famoznog pogleda i luksuza. Mi kao da živimo u grand-produkciji, u nama nametnutom narativu, kao u reklami - ništa nije stvarno.

Ova namjera rušenja Skenderije i pravljenja tog fake - lažnog novog, liči mi na Beograd na vodi sa onim svojim kulčinama i arhitekturom koja je već sada prevaziđena. Znate zašto? Neiskrena je.

Beograd na vodi vrhunac je društva spektakla (Guy Debord; francuski pisac, autor eseja “Društvo spektakla”, kritike društva konzumacije; op. a). Mi danas živimo u slikama i za slike. Ostvarilo se proročanstvo ove knjige. Sve ovo oko nas je Pink.

Neko ko nestručno izađe u javnost i saopšti da bi trebalo Skenderiju srušiti, mora to jasno argumentima potkrijepiti. Nisu dovoljne riječi da je ona ružna, tamna, sa zapuštenim hodnicima i tunelima.

Sviđa mi se i ne sviđa mi se, priča je koja je opravdana kada ste kod frizera i u taksiju. Kada to javno saopštavate, više kažete o sebi, nego o onome o čemu govorite. Skenderija je siroče ovog vremena.

Ona se namjerno uništava.

Evo jednog pozitivnog primjera: direktor Collegiuma Artisticuma je uspio otkloniti vlagu i vratiti dignitet prostoru galerije, koji sada izgleda pristojno i umiveno.

Kada nam obrazložite razloge rušenja, trebate nam predstaviti šta je to spektakularno zamišljeno! Molim vas, ne sakrivajte se oko brige za košarkaški klub Bosna, koji je sada poluprivatan, jer Skenderija je dobro svih nas, ne jednog kluba ili recimo orkestra.

Kako se naši ministri kulture brinu o klubovima! Za milion i dvjesta hiljada maraka se mogao napraviti muzej arhitekture, koji bi govorio i o klubu Bosna i o Skenderiji, ali najviše o nama. Ljubljana to ima.

Skenderija ima potencijal da se smjesti muzej arhitekture. Potrebu za takvim muzejom ovaj grad ima zbog one priče na početku ovog teksta. Mi ne znamo predstaviti sebe, jer se ne poštujemo. Upravo ideja o rušenju Skenderije je nepoštivanje onog za šta su se prethodne generacije borile i odricale se da bi je napravile i nama ostavile.

To je prodavanje naninog zlata.

Naši roditelji su svojim doprinosima od plate izgradili to za nas. Sada treba neki navodni biznismen, kojem se ponudi srce grada, kao u Beogradu, da logikom profita napravi nešto novo. K’o fol da on brine o nama.

Ako mi kao zajednica to nismo u stanju, pa zar će to uraditi neko ko hoće da ovdje zaradi?

Analiza trenutnog stanja

Svakoj dijagnostici kod doktora prethode analiza, nalazi ili, kako mi kažemo, da izvadimo nalaze, kao da oni negdje stoje. Skenderija se pružila i legla svojom formom pod Trebević, kao hram Hatchepsout u starom Egiptu. Ona tim svojim oblikom podvlači tu prostornu gestu, pa oscilirajuću vizuru Trebevića tako u podnožju umiruje.

Veliki je to majstorluk.

Kada vidite kako se Zvijezdini neboderi odnose naspram te iste pozadine, jasno vam je da je Skenderija pravilno položena. To je taj geštalt-odnos, odnos figure i pozadine.

Skenderija je mišljena kao kompleks koji je trebao da ima bazen i hotel, a koji nikad nije do kraja izveden. Tu u zaokruženju prvobitne namjene ovog kompleksa se nalazi potencijal za obnovu energije ovog prostora.

Kompleks je zapušten zbog nemara, neznanja, ali i lopovluka onih koji su se izredali u potrebi da upravljaju u ime onih koji su tada vladali gradom. To je mešetarski odnos prema tom prostoru od 110 dunuma usred grada, kojim se upravlja bez odgovornosti.

Znamo i jasno nam je u kakvom je stanju, ali da predložimo što se od nje može uraditi.

Kompleks, koji nije završen tada, sada može doživjeti svoju finalizaciju i pretvorbu prilagođenu ovom vremenu.

Ovo je mogući prijedlog regeneracije zatečenog.

Zelena rekreativna zona

Nova Skenderija treba da se utopi u zelenilo. Park da bude.

Da bude kraj ili početak longitudinalnog - linearnog parka uz Miljacku.

Bitne i neophodne zone za rekreaciju građana usred grada, a da istovremeno opslužuje i kulturne, kao i sportske događaje.

Da se spoji sa lijevom i desnom stranom Miljacke.

Kako to uraditi?

Evo prijedloga...

SARAJEVSKI RONDO Osnovni problem Sarajeva jeste saobraćaj. Ono se mora prokrvariti, skinuti trombove sa saobraćajnih pravaca.

Raskrsnica kod Skenderija mosta je jedna od frekventnijih u starom dijelu grada i bitna za rasterećenje obale i saobraćaja uz tramvajsku prugu.

Treba razmišljati o velikom kružnom toku ispred Skenderije, koji bi se zvao sarajevski rondo.

U njega se ulijeva pravac od Koševa i tu se račva za Grbavicu, desno, i lijevo za Bistrik - ovo je najozbiljnija saobraćajna poveznica lijeve i desne strane Miljacke u jezgru grada. Njoj treba dati adekvatan i prepoznatljiv oblik.

Veliki kružni tok bi se mogao formirati ako se uzme od prostora sadašnjeg neadekvatnog parkinga ispred platoa Skenderije. Taj parking je uvijek bio nedefinisan.

Rondo bi bio u dva nivoa. Tako da po dvije trake neometano podilaze rondo, a desno se formiraju priključne za one koji hoće da pređu na obalu ili nastave u pravcu Koševa. Srednji dio bi se mogao zadržati radi instalacija. Iz tog donjeg nivoa, koji bi bio u nivou Miljacke, moglo bi se ulaziti u veliku garažu, koja bi se napravila ispod sadašnjeg položaja trga i privrednog grada, koji treba ukloniti. O tom u završnoj riječi.

Sadašnji betonski saobraćaj mosta treba podrediti autima i dodati, nauštrb pješaka, dvije trake za automobile lijevo i desno, a za pješake obezbijediti pomoćna dva nova pješačka mosta i time rasteretiti potrebe šetača. Jedan most bi vezao tramvajsku stanicu i naslanjao sa na mjestu gdje “taksisti sjede na stećcima”.

Ono “zaboravljeno kamenje” je svjedok vijekova. Drugi most bi vezao sadašnju trolejbusku stanicu sa nekadašnjom zgradom preduzeća “Valter Perić”.

Sarajevo bi time dobilo svoje tromostovlje.

Ono što bi bilo radikalno i na čemu treba insistirati, jer je lako izvodljivo, jeste formiranje šetnice uz Miljacku, u nivou rijeke. Nepravedno zapostavljena rijeka Miljacka, koja se svojim koritom, opravdanim, odvojila od grada. Ona je bitna za definiciju grada.

MILJACKA JE KIČMA SARAJEVA Ovim tretmanom ona bi ponovo bila dio grada i usisala bi energiju. Šetnica bi trebalo da bude razumne širine, za vožnju biciklom, za šetnju djece ili neki neobavezni prolazak, mogla bi se povući čak od brane na Vijećnici i smjelo pružiti do Ilidže. Jedan studenski workshop sa stranim studentima i neka neovisna razmišljanja su se bavila tim značajnim urbanim potezom. Dok u Holandiji povezuju ravne krovove zgrada i prave urbane poteze, linijske parkove na četvrtom spratu, mi očigledan i nametnut pojas uz Miljacku ne vidimo ili nećemo. Ja bih rekao ne znamo o tome razgovarati, jer svi imaju preveliko mišljenje o sebi.

Lijeva strana Miljacke, od kafane Dva ribara, zelena je škarpa nebetonirana i idealna da se kaskadira i stepenasto priđe rijeci. Da se na tim stepenastim podestima sjedi, svira, meditira. Po kosini bi se mogli napraviti pristupni putevi za električne romobile i bicikliste.

Ljubljana je to davno uradila sa Ljubljanicom, kojom sada plove atraktivni turistički brodovi. Slično bi se moglo napraviti od Marijin-Dvora da Vijećnice. Prezentovani su projekti takvih namjena. Mi treba da se vratimo rijeci Miljacki, jer ona je definicija našeg Sarajeva.

Ja sam se kupao i veselio u njoj, a moj sin i unuk nisu je dotakli. Neki dan je objavljena vijest da je pariska rijeka Seine, prvi put nakon 100 godina, ponovo pogodna za kupanje.

Mogli bi se formirati i fiksni, usidreni plutajući bazeni u rijeci, kao u mnogim zapadnim gradovima. Sve ovo nije utopija, nego realno razmišljanje o gradskom urbanom prostoru. Rađene su ozbiljne studije koje analiziraju sve ove aspekte, jer treba znati da rijeka Miljacka nekada i mostove odnese. Velike bujice, kakva je bila 2014. godine, mogle bi se kontrolirati prihvatnim jezerima na Bulozima i Darivi, kako je to u projektu koji je vodio tandem Bašić-Delfar. O tom potezu postoji vrlo realan plan. Ovakva šetnica bi bila nova dimenzija grada. Ona bi Skenderiju protegla do Vilsonovog šetališta.

Vilsonovo šetalište i njegova pretvorba u javni gradski prostor su dokaz ove teze o potrebi rekreativne velike zone u centru grada, da Skenderija bude početak tog longitudinalnog, linijskog parka, šetnice, rekreativne zone u fokusu grada, oko i dužinom Miljacke, da ih poveže i da se tu upletu te dvije obale rijeke.

ZELENI AMFITEATAR U KOSINI Od sadašnjeg kompleksa Skenderije logično bi bilo sačuvati ono što jeste suština... salu “Mirza Delibašić” sa pomoćnom i Dom mladih. Prostor privrednog grada, sada trgovki i veliki dio platoa bi se dao srušiti na potezu do ulice Tekija... sadašnji plato je izdignut u odnosu na pristupni nivo.

Ideja je da se formira zeleni amfiteatar-park, koji bi bio orijentiran prema sali i unutarnjoj pješačkoj ulici. Ovim potezom bi dnevno svjetlo bilo u punom sjaju duž te jake unutarnje ulice.

Plato u nagibu je Renzo Piano uradio ispred Beaubourga u Parizu, inspirišući se, kao Italijan, jednim od najljepših trgova na svijetu, Campio, u Sienni, čija te kosa ravan i nagib natjeraju da sjedneš, da zastaneš.

Mjesto gdje sada ulazi u donji nivo postao bi trg-bina-stage.

MEGAGARAŽA ISPOD CIJELOG PROSTORA Dva nivoa podzemnih garaža bi finansijski opravdali cijeli zahvat. Bio bi to megaprihvat velikog broja auta i gostiju grada, kao i komoditet za buduće korisnike. Od Skenderije su četiri tramvajske stanice do Baščaršije ili čamcima uzvodno, a ona je svojom pozicijom kruna prostora Marijin-Dvora.

Duž ulice i uz saobraćaj bi se formirala aleja, zeleni tampon, koji bi davao zeleni filter i okvir cijelom prostoru. Da i naše vrijeme napravi neku aleju. Ona bi se morala provući uz Miljacku sa lijeve i sa desne strane, da nastavi ideju Vilsonovog. Rubno u dnu, gdje je danas Coloseum, mogao bi se pojaviti reperni objekat, recimo hotel, koji se trebao napraviti po prvoj ideji. On bi se trebao vezati za veliki objekat “arene”, na mjestu srušene ledene dvorane i prostora do ulice. Ako postoje ekonomske opravdanosti, kod ovih objekata se može ići u visine, ali kaskadno, u zelenim terasama...

Na južnoj, najpitomijoj strani Skenderije, iza sala, lako bi se formirao vodeni svijet, pun bazena za rekreaciju i obučavanje djece. Da se vodeni svijet rekreacije utopi u zelenu padinu.

Iznad Collegiuma Artisticuma mogla bi se formirati višespratna galerija i proširiti na natkriveni parking i produbiti lako za koji sprat ispod. Činila bi tako jedinstven kompleks kulture sa Domom mladih i Akademijom scenskih umjetnosti. Znam da je moguće, jer smo radili garaže u stambenoj kući odmah poviše, kao i na Čobaniji, tik uz Miljacku. Da ima podzemnih voda, znamo, ali se to da uraditi današnjom tehnologijom.

Unutarnja sadašnja ulica u donjem nivou postala bi bitna vezna pješačka ulica. Sav otvoreni, maksimalno ozelenjeni prostor, kao i otvorena igrališta kojih sada nema, mogli bi biti natkriveni savremenim membranama i tvoriti neku organsku strukturu koja bi postojeće objekte ušuškala i dala im novo značenje. Sve bi imalo jedan poseban gradski park za rekreaciju, kao npr. Tivoli

NOVA SKENDERIJA KAO REINKARNACIJA Ovim pristupom bi se početna ideja, a i nijet koji je napravio Skenderiju obnovili i reinkarnirala ideja da se kultura i sport upletu na jednom demokratičnom (narodnom) mjestu.

Ovo je potreba grada.

Nisu to luksuzni stanovi ni poslovni prostori kao ni nepotrebne predimenzionirane arene.

E, sada, dolazimo na glavno pitanje.

Ko će to platiti? Kojim parama? Ko će time upravljati, te vječno pitanje isplativosti.

Mi moramo početi stvarati kapitalne projekte. Koliko smo do sada kantonalnih budžeta potrošili, a šta za opšte dobro napravili?

Ovakav centar rekreacije, sporta i kulture je neophodan gradu Sarajevu. Sve su ovo samoodrživi projekti. Lako je to dokazati.

U ovom vremenu spektakla, kada je sve svedeno na jeftinu kulturu, ovakvi koncepti spašavaju etičnost jednog društva.

Voditi društvo ili jedan kanton nije kao kad vodite granap, pa kada nestane pive, odete po novu turu. Ne, to je dugoročno i projektovano, vizionarsko razmišljanje. Takvo razmišljanje je porodilo Skenderiju u ono vrijeme kada se mislilo o čovjeku.

Zato je ona hram onog vremena.

Kintsugi za kraj

Japanci ne ruše, nego obnove da bi se još više cijenilo.

Kintsugi je tehnika zlatnog spajanja polomljenih dijelova keramike i po principu japanske wabi sabi filozofije o prolaznosti - učini od polomljenog objekat novog poštovanja. Wabi sabi te uči da shvatiš da nisi savršen i da si prolazan.

Upletimo zlatnim nitima pozitivne energije i zdravog razmišljanja zatečeno stanje Skenderije sa nježnim novim mogućnostima i pokažimo da smo postali svjesni sebe.

Samo tako možemo početi liječiti grad.

O gradu mogu misliti i govoriti samo oni koji ga vole, velike su to riječi Bogdana Bogdanovića.

P.S. Ovaj tekst neka bude inspiracija za jednu javnu raspravu na kojoj treba ovo eksplicitnije objasniti i otvoriti da se o ovome otvoreno govori. Mi, koji danas živimo ovaj grad, dužni smo to uraditi. Neka se o ovome misli pozitivno, a ne hejterski.

Ovo neka bude poticaj za razgovor.