Sjećanje na skromnog
i velikog Monija Fincija

Salomon Moni Finci je likom i djelom utkan u kulturni i javni život Bosne i Hercegovine. Bez njegove zaostavšine iz oblasti publicistike, filma, revolucionarnog djelovanja u periodu borbe protiv fašizma i ideja graditeljstva, danas bismo, zasigurno, ostali uskraćeni za dobru domaću kinematografiju, kulturne institucije i revolucionarne ideje. Njegova djela ostala su kao trajno sjećanje i neuništivi spomenik vremenu u kojem su se Sarajevo i BiH izborili i njegovali ideje antifašizma, pravednost, ljudskost i kulturni život.

Rođen je 18. februara 1914. godine, u zimu, znate kako sarajevske zime znaju biti oštre, a ovog 7. augusta obilježavamo 37 godina od njegove smrti. Drugi svjetski rat ostavio je trajne posljedice, a Fincijeva jedanaesteročlana sefardska porodica osjetila je sve golgote fašizma koji se tih godina, poput tamnih oblaka, nadvio nad Sarajevom. Imao je dva starija brata i šest starijih sestara, a njegovi roditelji, Mojsije Finci i Rifka Katan Finci, brižljivo su njegovali porodicu koja je zasigurno, prvenstveno kroz Monija, ostavila neizbrisivi trag u našoj kulturi sjećanja.

Moni Finci, prema pričama najbližih, rijetko je govorio o stradanju svoje porodice.
S jedne strane smatrao je da je fašizam bio posljedica nesretnih historijskih okolnosti, a s druge strane, tragični gubitak roditelja, braće i sestara za njega je bio teška lična trauma kojom nije ni mogao, niti htio opteretiti svoju djecu. Sve to je meni postalo donekle vidljivo tek kada se u Sarajevu iznenada pojavila kćerka njegovog najstarijeg brata Rafaela, Rikica Finci Zwerin, 1971. ili 1972. godine, koja je čudnim spletom dešavanja kao osmogodišnja djevojčica uspjela izbjeći sudbinu ostalog dijela familije i kasnije se udala u Sjedinjene Američke Države, gdje i danas živi, ispričala nam je Javorka Finci-Pocrnja, kćerka Monija Fincija sa adresom u Beču.

Avangardna uloga Jevreja

A Rikica je jako dobro upamtila sjećanja na strica Monija koji je bio najmlađi među svojom braćom i sestrama i svega 19 godina stariji od nje.
”He was my hero”, sjeća se Rikki. “Skrivao ju je” u svojoj sobi od njene majke kada bi “pobjegla od kuće”. Samo je on u njihovoj kući imao svoju sobu, dok su sve sestre morale biti zajedno u drugoj. On je bio “prince of the houshold”, rekla bi Vam Rikki, pažen i mažen, nakon što se poslije bolesti i operacije na plućima vratio iz Beograda u Sarajevo. Rikki se sjeća mnogih njegovih talenata, sklonosti pripovijedanju koje ju je tada potpuno opčinjavalo. Ili, kako je, radeći sa njenim roditeljima u njihovoj radnji Lafayettes, na uglu Štrosmajerove gdje su i stanovali, bio prvi i jedini u gradu koji je ukrašavao izloge. Ljudi su se skupljali svakog četvrtka da gledaju njegove kreacije. Tu su bile i prve lutke u izlozima po ugledu na zapadne prodavnice. Vodio ju je često i sa svojim drugovima u planine, na sastanke i druženja gdje je bilo mnogo šaputanja, i vjerovatno politike. A onda je odjednom nestao i stalno je pitala gdje je stric Moni, rekla nam je Finci-Pocrnja.

Moni Finci završio je studij geodezije, ali se zbog zdravstvenog stanja i bolesti nikada nije bavio tim zanimanjem. No, to ga nije spriječilo da bude aktivan u kulturnom životu Sarajeva, stvara i objavljuje na našem i čuvenom ladino jeziku, razvija kinematografiju, uživa u fotografiji. A nije ga spriječilo i da učestvuje u Narodnooslobodilačkoj borbi.
Prva Monijeva priča datira iz 1933. godine, objavljena je u Jevrejskom glasu i zvala se Lus livjanus di tija Hanuča (Liječenje tetke Hanuče), a govorila je o sarajevskim Sefardkinjama koje su se bavile liječenjem. Svoje kratke priče često je potpisivao samo sa inicijalima Mo-Fi.

Članom Jevrejskog radničkog omladinskog društva Matatja, čijih 60-ak bivših članova je poginulo tokom NOB-a, postao je 1934.
...U Sarajevu, kod kuće, bavio sam se čitanjem napredne literature, izučavanjem osnova marksizma, jevrejskog pitanja i sl. Po ozdravljenju, zaposlio sam se januara 1937. godine van svoje profesije, kao privatni namještenik, što sam ostao sve do aprilskog rata 1941. godine..., napisao je Moni Finci u O radu u Matatji, pokazujući ogromnu ljubav kakvu je gajio prema rodnom Sarajevu.

Njegova poznata i nagrađivana pripovijetka “Ludi Bohor” objavljena je u Jevrejskoj čitaonici 1936. godine.

...Da, roditi se kod nas kao prvi, znači odmah zvati se Bohor, a u isto vreme, po ćefu narodnom, biti i lud. Taj nadimak dobiva svaki Bohor, on ni kriv, ni dužan, i kroz ceo ga život nosi kao nevina žrtva. Nekome to lepo i pristaje. A ima i takvih koji su silom prilika i pod navalom naroda morali da popuste i da se povinuju svom udesu..., napisao je Moni u odlomku “Ludog Bohora”.

Njegova ljubav i požrtvovanje najvidljiviji su kada piše o avangardnoj ulozi sarajevske jevrejske omladine u radničkom pokretu i pokretu otpora. Često je naglašavao da Jevreji nisu bili na strani antifašizma jer su morali, nego zato jer su to istinski željeli i osjećali.

Godinu pred rat, Moni Finci je napisao: …Na ovoj grudi, gdje naši preci žive preko četiri stoljeća… mi osjećamo da smo u svojoj zemlji i otadžbini. Nema sumnje da će jevrejska omladina, u času kad domovina to zatraži, s ljubavlju i požrtvovanjem braniti zemlju...
Godine 1941. Matatja je zabranjena, a niko nije mogao ni naslutiti kakva tamna sudbina će zadesiti Monijevo voljeno Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, ali i ostatak Evrope.

Priključivši se pokretu otpora, počeo je sarađivati sa sarajevskim ilegalcima, između ostalog i Vladimirom Perićem Valterom, koji će biti najzaslužniji za Monijevo priključivanje partizanima 1941. godine. Upravo zbog saradnje sa ilegalcima, Moni Finci se često selio i nije bio u roditeljskoj kući kada su ustaše odvele članove njegove porodice u logor 1941. godine.
Iako kao dječak krhkog zdravlja, u NOB-u je bio izrazito cijenjen i poštovan, a borio se na mnogim ratištima. Kao jedno od sjećanja na borbu, napisao je djelo “Na Sutjesci”, objavljeno u dva izdanja 1961. i 1978. godine, a uradio je i scenarij za istoimeni film.

...Onda se, kao iz groba, dizala četa Proletera i bacala na neprijatelja. Pri svakom novom sudaru Proletera je bivalo sve manje, ali se snaga otpora, začudo, nije smanjivala..., napisao je Moni Finci u navedenom djelu.
Bio je borac Šeste proleterske istočnobosanske brigade, a od 1944. godine komesar i zamjenik političkog komesara 18. hrvatske istočnobosanske brigade. Nosilac je Partizanske spomenice.
U svoje rodno Sarajevo ušao je sa oslobodiocima 6. aprila 1945. godine.
...Otkako sam izišao iz Sarajeva u partizane, novembra 1941. godine, nisam prestao o njemu misliti i o njegovom oslobođenju, kao i oslobođenju cijele naše zemlje, što je uostalom bio i konačni cilj Narodnooslobodilačke borbe..., rekao je Moni Finci o svom povratku, a zabilježeno je u isječku iz dokumentarnog filma “Zapisi o Sarajevu” Petra Ljubojeva iz 1975. godine.

Jugoslavija u Cannesu

Najveću ljubav, pored Sarajeva, Travničanku Mariju Kristić, članicu ratne redakcije Oslobođenja, upoznao je 1. maja 1945. godine, a ljubav su krunisali brakom nekoliko mjeseci kasnije, u novembru.

Nakon oslobođenja Sarajeva, Moni Finci se posvetio kulturnom djelovanju, a obnašao je i funkciju ministra za kulturu. Udario je temelje bh. kinematografiji, obavljao je dužnost direktora Filmskog preduzeća DFJ-a i direktora Bosna-filma. Upravo ga je ta prva generacija radnika Bosna-filma prozvala nadimkom Majka, zbog pažnje i brižnosti o položaju, obrazovanju i dobrobiti svakog uposlenika. Dobitnik je nagrade Vlade Narodne republike BiH za organizaciju kinematografije.
Autor je scenarija i režiser prvog dokumentarnog filma 1947. godine u BiH pod nazivom “27. juli”. Četiri godine kasnije, 1951. godine, snimljen je već pomenuti dokumentarac “Na Sutjesci”, koji je prvi put jugoslovensku kinematografiju predstavljao na međunarodnom filmskom festivalu, jednom od najvećih, ako ne i najvećem svjetskom filmskom festivalu u Cannesu.
Za režiju čuvene “Hanke” Isaka Samokovlije, angažovao je Slavka Vorkapića, poznatog američkog profesora, jugoslovenskog porijekla. Upravo je navedeni film u glavnom takmičarskom programu Kanskog filmskog festivala predstavljao bivšu Jugoslaviju. Moni Finci napisao je i scenarij za kratki dokumentarac “Poslije pustoši” iz 1954. godine.
Od 1957. do 1972, Moni Finci bio je direktor Muzeja revolucije BiH, današnjeg Historijskog muzeja BiH. Muzej je od 1945. godine, kada je osnovan, nosio različite nazive, a prvobitno je bio smješten u dvije prostorije Zemaljskog muzeja BiH, da bi kasnije bio premješten u sarajevsku Vijećnicu.

...Od njegovog mandata počinje uspon i procvat ove ustanove..., navela je Alma Leka u “65 godina Historijskog muzeja BiH 1945 - 2010”.

Radovi na gradnji zgrade Muzeja, kakvu danas poznajemo, započeli su 1959, a okončani nakon skoro pune četiri godine, pod budnim okom upravo Monija Fincija.

Izrodio je prve historičare i kustose koji su prenosili znanje o socijalističkoj revoluciji, a pod njegovim vodstvom stvoren je novi, moderni koncept Muzeja i realizovani su veliki projekti prikazivanja muzejskih postavki i izložbi širom BiH.
Godine 1966. predstavljena je prva stalna postavka, koja je kroz fragmente govorila o srednjovjekovnoj bosanskoj državi, radničkom pokretu, socijalističkoj revoluciji, Narodnooslobodilačkom ratu i poslijeratnom periodu, a u Muzeju je, gotovo nepromijenjena, ostala sve do 1992. godine.
Moni Finci umro je 1984, a posljednje godine života proveo je u Ulici Pavla Goranina, u čiju čast je ime dobio i njegov unuk Pavle.

...A sada te pitam oče (do tvojih godina dođoh) gdje je tvoje oružje tvoji mačevi gdje tvoji hrabri borci pobjednici gdje iz udžbenika izbrisani junaci njihovi srušeni spomenici evo me oče sada pod balegom tvojih neprijatelja ležim pobjedu mrtvim zlikovcima ste predali mene srećom strijela ne ubi u daljinu me protjerali s koje se ni jedan još vratio nije živim i ne živim daleko od utvara od hvale zločinu i njegovu kralju pobjedniku..., napisao je Predrag Finci, sin Monija Fincija u tekstu “Hamlet u Sarajevu”.

Sjećajmo se

Moni Finci je dobitnik nagrade Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBiH-a) 1978. godine za izuzetan stvaralački doprinos razvitku naše zemlje. Njegova supruga Marija je umrla u opkoljenom Sarajevu, 3. aprila 1993. godine, nakon što je dva puta odbila da napusti glavni grad BiH.
Danas, najmanje što možemo učiniti jeste da, baš onako kako to čine njegova djeca, već spomenuti kćerka Javorka i sin Predrag, filozof, pisac i esejist, koji živi i radi u Londonu, sačuvamo uspomenu i njegujemo zaostavšinu čuvenog Sarajlije, antifašiste, partizana, revolucionara i kulturnog tvorca Monija Fincija.
Internet-stranica pod nazivom Moni Finci Remembrance & Legacy, koju su priredila Monijeva djeca, prvenstveno kćerka, ostat će trajni zapis o karakteru i djelima čovjeka koji je svoj život posvetio ideji socijalne pravde, dobrote i Sarajevu, u vremenu koje je svjedočilo borbi protiv najvećeg zla u historiji čovječanstva, fašizma. Dužni smo da nastavimo njegovu borbu.

A ako vas put odvede ka sarajevskom groblju Bare, posjetite Aleju zaslužnih građana Sarajeva i na grobu ostavite kamenčić za trajno sjećanje na Monija i cvijet njegovoj voljenoj Mariji.