Sjećanje na Bogoljuba Ilića Bogija: Ovako je tokom agresije na BiH pisao za Oslobođenje
“Neću da se iseljavam jer me boli zub za Slobodankom Hrvaćanin, jer radije slušam violinu Stefana Milenkovića nego guslanje Radovana Karadžića, jer su mi draži ljiljani nego Biljanini poljupci, jer se najzad nemoguće iseliti iz Bosne u Hercegovinu u – Bosnu i Hercegovinu… Nisam rođeni Zeničanin, ali sam se sa Zenicom orodio, neću da se iseljavam jer bi se od nje tako odrodio. Ja nisam lojalan Bosni i Hercegovini, ona je lojalna meni. Bosna i Hercegovina nije moja domovina, ja sam domovina Bosna i Hercegovina, gdje bi se ona naselila da nije mene, rasbaškarila se u meni, pa pulsira od Une do Drine, od Save do Neuma.”
Ovako je u ratnom Oslobođenju od 25. maja 1992. godine pisao Bogoljub Ilić Bogi (1946-2013), doajen bosanskohercegovačkog novinarstva, koji je ostavio neizbrisiv trag u trenucima kada je Zenica u prvim danima agresije bila pod snažnim pritiskom iseljavanja Srba, ali i Hrvata iz ove industrijske metropole metalurgije i rudarstva.
Ilić je bio prvorazredan novinar. Briljatan, hrabar i lucidan u najtežim danima agresije.
Ratni zapisi
On se nije bojao da razotkriva i besprimjernom hrabrošću se suočava s licemjerjem intelektualnih i novinskih elita ovog grada. Bogoljub je bio neustrašiv. On u ratnim danima bivšim kolegama poručuje: “Vi ste svojim tekstovima pripremali pokolje u Ahmićima…” Ovaj tekst sa naslovom “Ustaše na Muslimane ustaše” (Oslobođenje, 23. oktobar 1993.) do kraja ogoljava hipokriziju nekih novinara i intelektualaca koja traje i do danas i on vrlo tačno ukazuje: “Poznata je i cijena vaše šutnje… stotinjak maraka mjesečno.”
“Bila je to ista cijena i za vašu reafirmaciju i afirmaciju ustaštva…”
Ovako je u tim dramatičnim godinama mogao pisati samo jedan od velikih i nepotkupljivih novinara i još pitati kolege: “Da li se u suočenju sa sobom pitate koliko je metaka ispaljeno vašom intelektualno-novinskom rukom, da li se krvavi ustaški nož briše o novinski papir sa vašim tekstom koji ga je ponukao na klanje?”
Tako je pisao Bogoljub Ilić. Ovo je ono nerazorivo i nesvodivo na bilo koji drugi model novinarske šutnje. Njegova novinska riječ i danas odzvanja nečim što moženo nazvati “inteligencija i hrabrost bosanskog patriotizma”.
Ostavio je neizbrisiv pečat u ratnom Oslobođenju
Tvrdoglav, razborit, nesavladivog duha, autor je također više knjiga, a najčuvenija je knjiga satire “Okolo”, koja je posljednjih godina “diktature proleterijata” bila zabranjena. Bogoljub je svojom vedrinom i optimizmom pomogao mnogima da prežive najteže dane sloma ranije zemlje. On je studirao književnost i jako je volio Milana Kunderu. Sjećam se, dok je čitao “Vrijeme smijeha i zaborava”, pisao je kako u vremenu “političkog bola” ljudima treba pomoći. On je razmišljao posve kunderijanski: kako preživjeti svijet koji je pred oblakom tragedije gubio smisao za humor i optimizam.
Muštikla
Bogoljuba sam prvi puta susreo one davne 1981. kada sam završio volonterski rad u Oslobođenju i dobio stalni posao u redakciji zeničke Naše riječi. Moj novi radni sto nalazio se preko puta stola starog i prekaljenog novinara Bogoljuba Ilića.
Markantnim izgledom, sa crnom bujnom kosom i brkovima, izgledao je mnogo prikladniji kao TV voditelj nego kao kolumnista u zeničkom gradskom nedjeljniku koji se tada štampao u više od 20 hiljada primjeraka.
No, Bogoljub je bio osoben i po jednom drugom detalju. Kao i svi novinari kada se suoče sa izazovom praznog papira u pisaćoj mašini, odgovarao je posve novinarski sa neizbježnom cigaretom. Ovaj dim iz crvene kutije Hercegovine bez filtera stvarao je neku posebnu, pitijsku atmosferu, iz koje su morali proizaći prve proročanske rečenice novog teksta. Bogoljub je bio jedini novinar koji je pušio na muštiklu. Ova muštikla kao da mu je davala snagu pred izazovom bijelog papira. U redakciji u kojoj je, kao i svugdje, bilo mnogo ambicioznih karijerista, njega se niste trebali bojati. Njegov smijeh, njegov nenadmašni šarm, njegov smisao za vedri humor bili su pouzdani znaci prepoznavanja da ova osoba ne pripada tvrdom partijskom stroju.
Bogoljub se nije zadržavao samo na jednom mjestu u redakciji. On je s mjesta kolumniste otišao voditi jutarnji program Radio Zenice, a potom Noćni program… Nekoliko predivnih memorija o Bogoljubi Iliću u minulim godinama napisale su istim povodom njegove mlađe kolege Midho Kasap i Sabrija Kadrić, ali i mnogi drugi. Oni su posvjedočili kako je njegov javni ugled bio nerazdvojiv od njegovog profesionalnog ugleda.
Treći korpus
Bogoljub je onih 80-ih godina bio vrlo blizak sa novinarima Nikolom Piskerom, Rasimom Borčakom, Lejlom Sarajlić i fotografom lista Omerom Arnautom. Život će ovdje pokazati svoje paradokse. Nikola i Omer u godinama pred rat će umrijeti, Lejla je nedavno umrla, a Rasim i Bogoljub će se naći u različitim sredinama. Bogoljub se prijavio u Armiju RBiH i kasnije se našao u Press-centru Armije Trećeg korpusa, a Rasim je već davno otišao u Sarajevo, gdje je nastavio novinarsku karijeru u Sivom domu.
Što se mene tiče, ja sam za nepune dvije godine morao pod pritiskom Komiteta te 1984. napustiti redakciju Naše riječi koju sam toliko volio, a Bogoljub nije bio na strani onih novinarskih karijerista koji su me osudili zbog mog ranijeg pisanja za islamske novine Preporod. Ovdje će se naši životi razići da bi se ponovo susreli negdje početkom 1993. godine, kada se već raspao duh zeničkog “crvenog Čeljabinska”. No, Bogoljub je ostao u gradu i svojim radom u Press-centru Trećeg korpusa podizao je toliko potrebni moral i svakodenvno ohrabrivao i vraćao optimizam svim onima koji su u činu agresije na RBiH vidjeli zapravo sukob etničkih vojski pod izgovorom “ne zna se ko puca”.
Antologija neustrašivih
Da je samo u Oslobođenju napisao ova dva teksta - “Nisam ptica lastavica” i “Ustaše na Muslimane ustaše” - Bogoljub Ilić Bogi zaslužuje svoj najdivniji spomenik u Zenici, ali i mjesto u antologiji neustrašivih.
On je ostavio neponovljivi historijski pečat na sudbinu Zenice, ali i cijele BiH. Pisao je u ime bosanskohercegovačkih patriota, pisao je nesebično i partijski neizanteresovano. Neustrašivo.
On je bio u samom vrhu jedne izvanredne generacije zeničkih Srba poput Paneta Škrbića, Miše Bogunovića, Srete Tomaševića, Željka Škuljevića, Sretka Radišića, Mile Srdanovića, Mihajla Popova i mnogih drugih koji su ostavili svoj duboki pečat u gradu u kojem su živjeli.
Bogoljubov profesionalni život primjer je povezanosti lokalnog sa novinarskim remek-djelom. Ovo djelo je i danas pravi simpozij kojim predsjedava jedan od najvećih patriota, satiričara i novinara grada Zenice, ali i Bosne i Hercegovine.
