Silajdžićeve himne čovjekovim trajanjima

Otvaram prozore

jedan za drugim

da nazrem kraj

u svakom kraju

nalazim početak

Kroz dio

tražim cjelinu...

 

KROZ ČETRDESET ČETIRI PJESME ”Visovi u magli” nova je zbirka poezije Harisa Silajdžića, po svemu dostojna da stane uz njegovu raniju zbirku poezije “Sarječja”, objavljenu u Tugri 2015. godine. S formalne strane, zbirka ima osam poetskih dionica kazanih u 44 pjesme.

Prvu dionicu predvodi pjesma “Visovi u magli”, a čast da budu u prvoj dionici dobile su još i pjesme: “Sjena na stećku”, “Srce na očevom ramenu”, “Radosna humka” i “Umorne kosti”.

Druga dionica ponijela je naslov “Srebrenica”, u njoj se nižu pjesme: “Oproštaj u Srebrenici”, “Postojanjem počašćen”, “Tadž Mahal” i “Pisala je”.

Treći blok pjesama ove zbirke naslovljen je sintagmom “Ranjena pravda”, posvjedočuje se potom pjesmama: “Zid”, “Ranjena pravda”, “Onih drugih jedan posto”, “Koliko ljudi”.

Četvrti krug pjesama naslovljen je riječju “Čaršija”, obuhvata pjesme: “O sudbini prošlosti dok prozori magle”, “Čaršijom”, “Stope i tlo”, “Sjećanje” i “Sretali smo se”.

Tri riječi: “Na tankoj niti”, naslov su pjesama petog kruga ove Silajdžićeve knjige, tu su pjesme: “Na tankoj niti”, “Kišnim kapima zavičaj”, “Sve na svome mjestu”, “Čovjek je nemir”, “Potok naš šumski”, “Kome zriju masline”, “Krošnja hrasta” i “Kad srce kuca voleći”.

Šesti krug, ili šesta dionica ove knjige predvođena je pjesmom “Kultura uskličnika”, osim nje tu su još i pjesme: “Obaviještena nula”, “Ako je vrijeme novac, je li novac vrijeme”, “Paradoks”, “Panorama površinskog kopa”, “Svih dogmi dogma”, “Prometeji smrtnici”, “Voz”, “Šta tražimo”, “Nobelova nagrada” i “Zavide li rimski cezari”.

Predzadnji ili sedmi niz ili krug pjesama ove knjige nosi naslov “Pet strana svijeta”, tu su tri pjesme: “Učitavanje Rodina i Muncha”, “Pet strana svijeta” i “Dječak u muzeju”.

Napokon, osma i posljednja dionica nosi naslov “Razmišljanja”, sačinjavaju je pjesme: “Osmišljavanje slučajnosti”, “Pobjeda ili poraz”, “Do prošlosti i natrag – dijalog” i “Već je bilo”.

Kako to često biva u dobroj poeziji, naslovi Silajdžićevih pjesama tek su koprena kroz koju treba providjeti da bi se došlo do sadržaja i prozreti nadomak tema pjevanja o svjetovima u zjapovima univerzuma, o čovjeku i njegovim pitanjima, o smrti i njezinoj vrebajućoj tajni, o općim mijenama dolaženja i odlaženja u koje su porinuti svjetovi, o kompliciranosti čovječanske današnjice, o tehnici koja uime nas misli, o sizifovskom hodu stazama uzaluda... I baš poput predsokratovskih filozofa koji su, svi odreda, bili pjesnici, i koji su zahvatali svjetove u nerazdvojenim krilima duha i srca, mišljenja i pjevanja, baš tako i Haris Silajdžić u tematiziranju velikih tema svoga pjesništva poseže za poezijom koja je u isti mah i mišljenje, ono mišljenje koje je dato najčešće u snažnim fragmentima koji kroz pjesan čovjekove duše satvoravaju cjelinu. Upravo u pjesmi “Pobjeda ili poraz” kao da pjesnik stavlja do znanja kako su, možda beznadežno, osujećene moći čovjekove da zaima sigurno jamstvo o svijetu:

Htjeli bismo razumjeti

obuhvatiti i prisvojiti

cjelinu kojoj nismo začetnik

Htjeli bismo staviti tačku

na nešto što nismo započeli

gledamo u beskraj izvan nas

u beskraj u nama

Na koje čulo se osloniti

znano i neznano...

Ove kitice Silajdžićeve pjesni su snažan rezime njegove zbirke “Visovi u magli”. Iz njegove poezije obuhvaća nas holizam: jedinstvo mišljenja i poezije, iskre duha i pjesni duše, srca i sjećanja. Sada nam to valja pokazati u pasažima ovog osvrta na ovu knjigu.

POEZIJA KAO KOSMOGONIJA Ovi slapovi Silajdžićeve poezije smjesta nas suočavaju sa metaforom “visova u magli”, moćno nas razbuđuju aluzijama na to da se krug poznatog gubi u krugu nepoznatog. Ne znamo da li je pjesnik htio da nas ovim oslovi eho jednoga retka u Knjizi Kurʼāna (41:11), koji oglašava da je Bog prvo stvorio maglinu (duḫān) kao jedan neizmjerni zjap praznine, i potom u toj maglini, tom nepojamnom ništa, stvara sazviježđa, planete, nebeske staze i puteve.

Ali, pjesnikova poruka je da visovi nikada neće prestati bivati u magli. Jer sve od pradavnih vremena iskona, Bog nije htio ukloniti tu maglinu da bude izazov čovjekovom znanju i pogledu. Visovi onog što čovjeku je zamjetljivo gube se u magli nepoznatog. Kao da se to oslovljava ovim Silajdžićevim pjevanjima:

Vjekovima

u tušta jutra buđasmo se

mrakom pokriveni lijegasmo

munje nam sjahu

koliko i sunce

osamljeni mjesec

šutljivi svjedok

probdjevenih noći...

Posrijedi je stalna smjena svjetla i mraka, jutra su tušta, dolaze buđenja, to kaže pjesnik poručujući čovjeku da pred njegovim očima i stopama nebitak ustupa mjesto bitku, ali nikad nebitak ne nestaje. K tome, visovi čovjeku poznatog sve su veći, jer se razvijaju i rastu u Beskraju. I baš zbog tog Beskraja, ni one magline nikad neće nestati. Zapravo, i visovi i magle, sve to porinuto je u vrijeme i njegove mijene. Poetska kosmogonija Silajdžićeva ohrabruje nas da imamo u vidu četvero: vrijeme, visove, maglu i čovjeka:

“Vrijeme ravna

visove u nama

i kroz maglu

gole ih vidimo...”

I u pjesmi “Sjena na stećku” pjesnik nas podsjeća na svoju poetsku kosmogoniju u kojoj je sve živo, sjena i sunce, vjetar i vrh lista, a sam stećanski kamen “svoj korijen pušta” tlima i zemlji. Sve to pjesnika oslovljava iz davnih slova na stećcima:

Jer ostati od vatre

od mača i oluje

stoljećima

trebalo je

stećkom stati

valjalo je

Sjena mora s listom pasti

slovu je stoljećima

u oči gledati

stećkom stati

u oči sudbini gledati

stećkom biti...

Dakle, čovjeku pripada da bude posmatrač, ali i posmatrani, jer čovjek je poprište spoznaja, znanih i neznanih, on je ujedno i posmatrač i posmatrani, poručuje pjesnik. Ili, kako kaže Dželaludin Rumi: “Ne čeznu samo žedna usta za vodom. I voda čezne za žednim ustima.”

Gotovo sva poetska kosmogonija Silajdžićeva je u kretanju, pulsiranju i širenju, ona se potvrđuje u mirijadama putanja: Oko nas zemlja i voda, u nama voda i zemlja, Zemlja gleda čovjeka, čovjek i malo zemlje zamijenit će mjesta, jer čovjek je humka koja hodi...

Poetski efektnim postupkom Silajdžić u ovoj zbirci posvećuje jednu poemu slavnom pronalazaču Nikoli Tesli, on bijaše

veliki čovjek

duhom srcem i umom

iz maloga mjesta

što po smilju se zove

jednu bijelu golubicu

volio je.

Svoju poemu u čast Nikole Tesle pjesnik Silajdžić naslovljava sintagmom “Postojanjem počašćen”.

To postojanje genije Tesla oslovljavao je duhom, srcem i umom, on koji previše je znao da ne bi znao koliko ne zna. I kao što pjesnik svojom poezijom raskriva svoju kosmogoniju, tako i Nikola Tesla svojim znanjem raskriva zakone postojanja:

Znanje nije

sebi svrha

čovjek ne uči

da sazna da ne zna

vjerovao je

znanje se mora

dati ljudima

ne prodati

jer pripada svima

kao zakoni prirode

on ih

samo otkriva

govorio je...

Silajdžić za Teslu kaže da je u svjetlu munja rođen, aludirajući na onaj sijev koji je genije potom svojim duhom, srcem i umom podario ljudima! Pjesnik potom predočava položaj velikog pronalazača u postojanju:

Da je bez nečega

htjelo biti

bilo bi

da je bez njega

htjelo biti

bilo bi

Ali nije

Sve što jest

postoji

jer je moralo biti

Bez lista na grani

bez svake kapi u moru

cjelina ne bi to bila

a bez njega

čovjeka svjetla

bila bi možda

manje voljena...

Silajdžićeva pjesma o Nikoli Tesli samu sebe preporučuje kao pjesan u počast jednom čovjeku za koga pjesnik, u obliku jednog rezime, veli:

Sam iz maloga mjesta

po smilju što se zove

došao je

sam živio i umro je

u velikom svijetu

od ljudi zaboravljen...

U KAKVOM SVIJETU ŽIVIMO? Drugu važnu dimenziju koju prepoznajemo među koricama zbirke “Visovi u magli” jeste naša globalna današnjica koja se odvija, kako bi Silajdžić kazao, u velikom svijetu i upregnuta u strojeve i mašine.

Nekoliko stranica ove zbirke vidljivo ukazuju na izbjeglice današnje epohe. Da li su ti valovi ljudi krenuli iz nigdje, čeka li ih još jedno nigdje? – na ta pitanja podsjeća nas nekoliko stručaka Silajdžićeve poezije. Pjesnik je te stihove protkao skrivenom opomenom i na to da li je (ili da možda nije?) nastupila era cijeloga čovječanstva u izbjeglištvu?! “A kuda da to čovjek izbjegne?” – pita Knjiga (75:10).

Na poetski način, u mnogo svojih pjesama, Silajdžić oslovljava savremena ili moderna znanja u svijetu i o svijetu, uosobljena u mnoge likove i izraze tehnike i tehnologije. Kao da pjesnik time želi ukazati, i opomenuti na to, kuda se to i kako, kojim sve stranama svijeta, ostvaruju oni ideali duha, srca i uma Nikole Tesle.

I da li surove primjene znanstvenog uma iznevjeravaju Teslu, i s njime čovjeka i čovječanstvo?! Da li je napušten onaj holizam, ona potraga za pradavnim svijetom koji je i sada u svemu kao cjelini?! Pjesnik kaže da na čovjeka danas jurišaju među sobom nepovezane stvari:

Stvari se više ne dešavaju

eksplodiraju u zbunjena lica

bez naslućivanja

očekivanja

pripreme

S pokretne trake događaja

sve brže

guta ko šta stigne

s površine

novo

sirovo...

U ovim dionicama, potom, Siladžićeva poezija, kratko i gorko, opisuje da je ova naša civilizacija (postala) bez pauze za kafu, u njoj novo mora biti/eksplodirati senzacionalno. Ništa tako efektnije ne rezimira našu današnjicu od Silajdžićeve pjesme “Nobelova nagrada”:

Ove godine

trojici fizičara

dodijeljena je

Nobelova nagrada

jer su dokazali

da stvarnost ne postoji

da je sve iluzija

Otvaraju se neka pitanja

Kako je moguće

da neko ko ne postoji

dokaže da ne postoji...

Silajdžićeva pjesma “Nobelova nagrada” na samom svome kraju poentira:

Kako stvari stoje

moguće je da nagrađeni

u dogledno vrijeme

prime istu nagradu

za dokazivanje suprotnog...

Ali, da li pjesnik nudi izlaz iz pustoši stvari iščašenih iz cjeline? Nema sumnje da je cjelina sve više razorena onim gerilskim ratom /tehničkog uma/ protiv Prirode! Iz te pustoši pjesnik vidi izlaz kroz povratak mišljenju cjeline, voljenju cjeline. Kao što Silajdžićeva poetska kosmogonija baštini holizam, ona isto tako opominje na pogibelji kad zaboravimo da u kucanju srca ne uočimo ljubav.

Upravo u pjesmi “Kad srce kuca voleći”, kao da nam se oglašava jedna himna iz dubina nebeskog plavetnila:

Kad se ničemu ne otimam

iz vrtloga otpušten

ni subjekt ni objekt

ni posmatrač ni posmatran

kad ne rasijecam uzrok i posljedicu

ne poredim i ne sudim

ni posjednik ni posjedovan

odriješen od htijenja...

U STIHOVIMA ZAVIČAJI Silajdžićevu zbirku “Visovi u magli” nije moguće diskurzivno tumačiti. Tim tumačenjima ona bježi, sklisko izmiče. Teme ove zbirke najbolje je oslovljavati poezijom, zato što je upravo poezija sebi našla zavičaje među ovim koricama. U ove 44 pjesme stanuje nagovor nama da odriješimo svoje srce za slobodnu riječ poezije, za onu njezinu pradavnu pjesan od predsokratovaca do naših dana.

Na nekoliko mjesta u ovoj zbirci Silajdžić spominje srce. Približava li ga to sufijskim pjesničkim autoritetima, Rumiju, Ibn Arebiju? Bolje je kazati da se pjesnik Silajdžić od njih nikad nije ni udaljavao, Silajdžić njih nikad nije prepustio rijeci zaborava. To se vidi iz ovog stiha:

Ako znaš bez srca

znat ćeš bez radosti

cijel traži cjelinu

ne doriči sebi

sebe doreci

srce doriče voleći...

Baš stoga je vrijeme sada, na kraju ovog nagovora, da se otvori srce za poeziju Harisa Silajdžića. Sa njom se stupa u neobične zavičaje, one zavičaje koji su posvuda, pa i iznad visova u magli.

Srdačno preporučujem ovu zbirku poezije izdavačima i čitateljima. (...)