Sagrada Família za 2026.

Pretendujem najneobičnija i među najpoznatijim bazilikama na svijetu, Sagrada Família, Sveta familija, 2026. godine će obilježiti stotinu godina od tragične smrti njenog kreatora, arhitekte Antonija Gaudíja (1852, Reus-10. juni 1926, Barcelona). Za podsjećanje: bazilika je vjerski objekat specifičnog statusa kojeg dodjeljuje papa, zbog njenog povjesnog i arhitektonskog značaja i umjetničke posebnosti, mjesta posebne liturgijske i duhovne važnosti za katoličku crkvu i naročitog hodočašća sa relikvijama, često grobovima svetaca. Od katedrale, koja je sjedište biskupa, razlikuje se po svojoj počasnoj ulozi.

Hram iskupljenja

Izgradnja Sagrade Famílije je sredinom XIX stoljeća bila ideja bogatog poduzetnika Josepa Marije Bocabelle, koji je bio na čelu Udruge štovatelja sv. Josipa, i kupio teren od 12.000 m² u blizini Barcelone, da podigne Hram iskupljenja. Bocabella se obratio briljantnom arhitekti, šefu katedre za arhitekturu Umjetničke akademije u Barceloni, Franciscu de Paula del Villar y Lozanu.

Razmimoilaženja vezana za neogotski stil hrama su učinila da Del Villar odustane, pa se Bocabella obratio svom savjetniku Martorrellu, koji mu je preporučio bolešljivog Gaudíja. Tada tridesetogodišnjak, mladi arhitekta je patio od kroničnog reumatizma. A kao novi voditelj projekta odrekao se prethodno zadatog stila i nacrtao spektakularnu građevinu kolosalnih dimenzija, “vezu između neba i zemlje”, sa vrhom od 172,5 m. Izgradnja je počela 1882, a Gaudí je projekat preuzeo 1883. Crkvu ili hram iskupljenja, papa Benedikt XVI je 7. novembra 2010. posvetio i proglasio bazilikom.

U toku Gaudíjevog rada, finansijski izvori su u nekoliko navrata presušili, što ga nije obeshrabrivalo. Od 1915. je odbijao sve narudžbe da bi se potpuno posvetio Sagradi i živio je na gradilištu. Uobičavao je reći i da se “njegovom naručitelju ne žuri”. Autor je zamislio da će Sagradu jednog dana krasiti 18 kula, a 30. novembra 1925. je sugrađanima otkrio toranj svetog Barnabea, na pročelju Rođenja, jedini završen za njegova života. Kad su predstavnici Vatikana dolazili u obilazak izgradnje, nekoliko mjeseci prije Gaudíjeve tragične smrti, jedan od kardinala ga je nazvao Danteom arhitekture. Gaudíjev rad je prvi nastavio njegov glavni učenik Sugraňes i do 1930. završio četiri zvonika pročelja Rođenja.

Veliki dio Gaudíjevih maketa i arhiva, na temelju kojih bi gradnja mogla biti nastavljena, nestao je u požaru kojeg su podmetnuli anarhisti, kad su za vrijeme Španjolskog građanskog rata (1936-1939) zapalili kriptu. Požar se proširio do Gaudíjevog ateliera, u kojem je izgorio najveći dio njegove knjižnice, fotografijā, modelā od gipsa i gomila skica koje su nastajale tokom 40 godina stvaranja. Današnji glavni arhitekta gradilišta Jordi Fauli smatra da “autor nije ništa projicirao, a da nije bio siguran da će to jednog dana moći biti realizirano. Znao je da građevinska tehnologija napreduje brzo, i da će kad tad, uskoro, njegove zamisli biti jednostavnije ostvariti. Anticipirao je i pojavu armiranog betona”.

Današnji arhitekti su klasični crtež nadomjestili koncepcijom CAO, potpomognutom softverima i informatičkom tehnologijom, da bi stvarali, mijenjali i optimizirali numeričke modele fizičkih predmeta u 3D, prije njihove proizvodnje, što omogućava preciznost, bolju vizualizaciju i simulaciju. Tako realiziraju vrlo kompleksne postavke i izazivaju polemike, posebno vezane za stepenište pročelja Slave.

Od 1969. Sagrada Família je u Španjolskoj uvrštena na popis kulturnih dobara.

Osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća finansijski izvori su radikalno fluktuirali. 1982. je stogodišnjica početka gradnje Sagrade obilježena bez pompe, izdavanjem poštanske marke. Barcelona je bila iscrpljena. Ali Olimpijske igre u glavnom gradu Katalonije 1992. su promijenile sve: navodno su atletičar Carl Lewis i košarkaš Michael Jordan predvodili kolo u atmosferi koja je ukazivala da je Barcelona “najcool grad na svijetu”. Sagradu je za vrijeme Olimpijskih igara posjetilo više od pola milijuna ljudi i to joj je dalo novi finansijski zamah.

Dio bazilike nastao za života Antonija Gaudíja, kripta i pročelje Rođenja, UNESCO je 2005. proglasio dijelom svjetske kulturne baštine. Barcelona je procvjetala i zahvaljujući slavnom lokalnom nogometnom klubu i low cost avio kompanijama. 2012. bazilika je prodala 3,2 milijuna ulaznica.

Fascinantna je i činjenica da je jedan od onih koji su preuzeli nastavak Gaudíjevog rada i japanski kipar Etsuro Sotoo (1953, Fukuoka). Diplomirao je na gradskom sveučilištu umjetnosti u Kyotu, a u Japanu je nazvan - japanski Gaudí. Na gradilištu Sagrade Famílije prvo je 1978. bio angažiran kao “obični” klesar, uprkos činjenici da nije govorio ni katalonski ni španjolski, a nije bio ni katolik. Da bi se udubio u zadate teme, prešao je na katoličanstvo i kršten je 1998. Bio je uključen u izradu preko 40 pojedinačnih dijelova, a realizirao je troja vrata, šest kipova i 2015. završio pročelje Rođenja. Etsuro Sotoo je 2024. postao i prvi Japanac nagrađen odličjem koje nosi ime pape Ratzingera, a kojeg mu je za njegov rad na Sagradi Famíliji dodijelila Fundacija Vatikana.

Prema službenim podacima, Sagrada Família je sa skoro 5 milijuna posjetitelja 2024. bila najposjećeniji kulturni spomenik u Španjolskoj, ispred Alhambre u Granadi i Muzeja Prado u Madridu. Bazilika jeste jedan od najimpozantnijih primjera katalanskog modernizma, amblem Barcelone. Danas je dio istoimene četvrti, u okrugu Eixample. Poznavatelji smatraju da je Gaudí ovim djelom sročio mističnu poemu elemenata naturalizma i apstrakcije. Konstrukcija je prepoznatljiva po odustvu ravnih crta i uglova, koji ne postoje u prirodi: u svakoj pojedinosti su uočljive krivulje i njeno nesavršenstvo. Autor je nadahnuće našao u vrhovima planine Montserrat, koja se nalazi u blizini Barcelone.

Krajem 2025. bazilika je još uvijek u izgradnji, a nakon postavljanja jednog dijela središnjeg tornja postala je najviša kršćanska građevina na svijetu, sa 162,9 m. Tako je prevazišla glavnu crkvu u njemačkom gradu Ulmu, koja mjeri 161,5 m i baziliku Notre-Dame-de-la-Paix u Yamussukru, glavnom gradu Obale Slonovače, koja je visoka 158 m.

Očekuje se da će vanjski dio Sagrade Famílije biti završen do obilježavanja stogodišnjice smrti Antonija Gaudíja, juna 2026, a radovi će se nastaviti na pročelju Slave. Mada postoje i kontroverzne informacije da će njen Isusov toranj biti viši, predviđena finalna visina je 172,5 m, jer graditelji namjeravaju poštivati volju arhitekte, da njen vrh dominira nad svim ostalim zgradama u Barceloni, ali ne baci sjenu na dominantno brdo Monjuic, na 177 m od razine mora, i tako simbolizira vezu neba i zemlje. Gaudí je govorio da “ljudsko djelo ne bi smjelo nadvisiti Božje”, a matematičari bolji od mene, kojih je mnogo, će razumjeti šta je arhitekta mislio, bilježeći u svoje sveske da je “broj 172,5 nastao multipliciranjem 7,5, njegovog sretnog broja, jednako udaljenog od 7, simbola Božjeg savršenstva, ispunjenosti i svetog, i sedam dana u kojima je stvoren svijet, i od 8, simbola ravnoteže i beskonačnosti”.

Nevjerojatan je podatak da Sagrada Familía nije najstarije gradilište na svijetu, nego je iza katedrale u engleskom gradu York, na sjeveru Velike Britanije, na 340 km od Londona, čija je izgradnja trajala 252 godine, od 1220. do 1472. Ali – Sagrada je dobila građevinsku dozvolu tek 2019, više od stotinu godina nakon početka radova. Do narednog juna preostaje još dovršiti jednu kapelu, jedno pročelje, 130 kipova, i naročito, stepenište za novi, monumentalni ulaz u zgradu. Tužna strana je što konačna realizacija Gaudíjevog projekta prijeti rušenjem 600 stambenih jedinica.

Sagrada Familia je poznata i pod nazivom Katedrala siromahā, po platnu istog naziva katalanskog slikara Joaquima Mira (1873-1940). I provansalski slikar Vincent Roux (1928-1991) je naslikao hommage barcelonskom hramu, kao reakciju na 9. novembar 1989. i pad Berlinskog zida, simbola podjele Istoka i Zapada. Na televizijskim ekranima su se taj dan nizale slike rušenja “zida srama”. Duboko potresen i dirnut, Vincent Roux je odlučio zabilježiti povjesni događaj na svom platnu: njegova “Europa 13” je nastala za šest mjeseci. Svoje viđenje veličanstvene konstrukcije u formatu od tri metra je 1990. izložio u Fundaciji Vasarely u Aix-en-Provenceu i tako ilustrirao Španjolsku.

Sagrada se pojavljuje u nekoliko TV futurističkih ili znanstveno-fantastičnih serija. Toranj Prostor-Vrijeme u filmu “Pokemon” je inspiriran zvonicima ove crkve. U jednoj od epizoda španjolske serije “Tri male sestre”, King Kong bježi iz Barcelone preko tornjeva Sagrade Famílije, kao što smo ga vidjeli u New Yorku u istoimenom filmu, na tornjevima Empire State Buildinga. U japanskoj animiranoj seriji “Trinity Blood” hram djeluje završeno i sadrži tajno oružje koje je razvio Rozenkrojcerski red. Izgradnja pročelja Rođenja se pojavljuje u “43. noći mange-D.Gray-man”, kad je Daisya Barry koristi kao orijentir.

Za mene su najimpresivnije fotke tornjeva koje su snimljene dronovima: ko ima sreće pogledaće film Stefana Haupta “Tajna Sagrade Famílije” (2012), kojeg toplo preporučujem. A zastrašujuće mi djeluje činjenica, najavljena još 2006, a koja je izazvala mnogo zabrinutosti: ondašnji državni tajnik Španjolske za infrastrukturu je objavio da će jedna trasa TGV-a, voza velike brzine (postiže između 270 i 320 km/h), povezati Barcelonu i Francusku, a prolaziće u neposrednoj blizini ispod Sagrade Famílije. Najavio je da će već od 2007. tunel od 6 km povezati željezničke postaje De Sants i Sagreru. Stručnjaci su potvrdili da stamenost ni stabilnost crkve neće biti ugrožene, tako da je, ne lezi vraže, tunel zaista iskopan pod Avenijom Mallorca, integrirajući francuski i španjolski TGV/AVE preko Madrida i Barcelone do Francuske. Za potpuno neukog amatera kao što sam ja - tek to je prava pravcata znanstvena fantastika.

Sagrada Família je i predmet muzičkih obrada. Britanska progresivna rock skupina The Alan Parsons Project je 1987. hramu posvetila numeru na konceptualnoj ploči Gaudí, u čast života i djela ovog arhitekte. Na jednak način mu je barcelonska skupina Pyramid posvetila ploču “Gaudí’s Legacy”, a u tekstu ima veliki broj referenci koje se odnose na Sagradu Famíliju. Princeov album “Come” iz 1994. ima tri fotke snimljene noću ispred fasada crkve. Sagrada je vrlo često imenovana u bestsellerima Carlosa Ruiza Zafóna (1964-2020), čija se radnja odvija u Barceloni ili u knjizi “Porijeklo” Dana Browna (1964), čuvenog autora “Da Vinci Coda”.

Jedno od čudesa Sagrade Famílije je i “magični kvadrat Antonija Gaudíja”, koji se odnosi na matematički kriptogram 4x4 (16 cifara), uklesan na jedno od pročelja, gdje svaka crta, stub ili dijagonala daju zbroj 33, a tumači se da je to broj godina Isusa Krista u trenutku raspeća. Autor kvadrata je kipar Subirachs (1927-2014), a ne Gaudí, a personificira spoj duhovnosti, matematike i simbolike, koje je Gaudí uključivao u svoja djela. Neki pretenduju da je ovaj broj znakovit za masone, budući da predstavlja naviši rang u okviru njihove organizacije. U tajnu još niko nije pronikao: odnijela ju je sa sobom ona vatra iz vremena Španjolskog građanskog rata.

Bazilika od početka nosi fascinantne pojedinosti: zamišljena je kao svjetlosna šuma stubova poput drveća, bez ijedne ravne linije, budući da je Gaudí favorizirao organske oblike. Stubovi, pretvoreni u drveće, podupiru svodove na visini od 45 m, a vitraži prepuni boja propuštaju “božansku svjetlost”. U filmu “Tajna Sagrade Famílije” Stefana Haupta prikazano je kako užurbani arhitekti i građevinski zaposlenici prometuju između “drveća” strojevima za jedno tehničko lice, nalik na sofisticirane male traktore, kao oni što postavljaju zasade na Wilsonovom šetalištu. A mišljenja su podijeljena: neki pretenduju da je bazilika svana nepodnošljiv kitsch, a iznutra blagodet Božja. Uglavnom, niko ne ostaje indiferentan, Sagrada nikad ne ostaje neprimijećena: svi imaju nešto za reći. Možda je baš to cilj kojeg je kreator imao na umu.

Samo što je završena pandemija Covida, pariški muzej Quai d’Orsay je 2022. posvetio cijelu izložbu nezaobilaznom Antoniju Gaudíju i prikazao dokumentarni film autora Marca Jampolskog, koji je naročo koristan studentima arhitekture.

Bazilika se i danas finansira darovima i novcem od ulaznica: kad je postavljen njen kamen temeljac, nazvana je Hram iskupljenja Sagrada Família, jer se gradnja nastavlja zahvaljujući darovima vjernika, koji na taj način mole za oprost i imaju priliku iskupiti se za svoje grijehe. Danas ulaznica iznosi 26 eura, a posjetitelji u suštini ne plaćaju pristup, nego čine dar hramu i omogućavaju nastavak izgradnje. Posjetitelji, sami po sebi cilj, su i na taj način izuzetna komponentna Sagrade, mada njihov boravak u dijelovima bazilike istovremeno dodatno komplicira radove na izgradnji.

Smioni inovator

Antoni Gaudí je odigrao ključnu ulogu u međunarodnom priznavanju katalonske arhitekture. Osim što je bio arhitekta i dizajner, bio je i smioni tehnički inovator jedinstvenog kapaciteta da sintetizira tradiciju kojoj je pripadao. Znao je osmisliti primjenu armiranog betona kad je postojao samo kao naročita inovacija ili totalna avant-gardea. Pokazao je majstorstvo u inkorporiranju umjetničkih i praktičnih komponenata u organske strukture o kojima je maštao.

Legenda kaže da kad je Gaudí završio studij arhitekture, ne iskazavši se naročito sjajno, direktor škole je uzdahnuo i izgovorio: “Dodijelili smo diplomu ovom studentu, a vrijeme će pokazati je li riječ o luđaku ili o geniju.” Trebalo je nekoliko decenija da i kritičari i profesionalci, a i mi ostali, jednoglasno priznamo da je Gaudí – ovo drugo. Sedam njegovih djela je na Popisu svjetske kulturne baštine UNESCO-a: Park Güell, Palača Güell, Casa Milà (La Pedrera), Casa Batlló, la Casa Vicens, pročelje Rođenja i kripta Sagrade Famílije, te kripta Colònije Güell: već to je unicum.

A Sagrada Família jeste Gaudijeva zemlja čudesa. Sva sreća da je nije stigla misao drugog španjolskog genijalca Salvadora Dalija (1904-1989), koji je smatrao da nastavak i okončanje Sagrade treba povjeriti vozačima tramvaja, kao ispaštanje: Antoni Gaudí je nastradao u jeku kreativnosti, jer ga je 7. juna 1926, dok je išao na molitvu u crkvu San Felipe Neri, kao i svaki dan, udario tramvaj. Niko nije požurio pružiti mu pomoć: u pohabanoj odjeći i čupave brade, najviše je ličio na prosjaka onesviještenog na pločniku. U džepovima nije bilo ni novca ni dokumenata. Podlegao je tri dana poslije u bolnici, u zajedničkoj prostoriji namijenjenoj siromasima. Na sahrani počast mu je odala trećina njegovih sugrađana. Od tada počiva u kripti Sagrade Famílije.