(S)ličnosti i razlike, evropski i izbori u SAD-u

Populističke i nacionalističke stranke jačaju po Evropi. Sedam država Europske unije ima krajnju desnicu u vladi - Italija, Finska, Slovačka, Mađarska, Hrvatska, Češka i Nizozemska, a u Švedskoj opstanak vlade zavisi od podrške demokrata (nacionalističke stranke; uslovno rečeno, ona je sedma). U Nizozemskoj je nedavno formirana najdesnija vlada u bliskoj prošlosti (država je dugo vremena viđena kao bastion liberalizma).

U samom vrhu popularnosti, prema istraživanju su takve stranke i u Francuskoj i u Njemačkoj (tzv. firewall nije izdržao), gdje je u ovoj prvoj krajnja desnica bila ušla čak u drugi krug legislativnih izbora.

Ekstremi dominiraju

Trend izbornih okreta udesno postoji, a pojačao se prošle godine, kada je prvo Italija glasala za lidera tvrde desnice, a Slovačka izabrala populističkog predsjednika s vezama s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom. U državama istočne Europe desnica i krajnja desnica je svakako malo jača još od pada komunizma (uz to se treba dodati nedostatak demokratske kulture i tradicije). Uz izuzetak Mađarske, države koja koristi demokratske alate da održava autokratiju (Rusija, Bjelorusija, Srbija, Turska i Azerbejdžan bile bi još države u Evropi koje to rade), to je sve prolazno.

Biće zanimljivo da li će iskoristiti ovaj trenutak i možda čak formirati blok (ali teško, ako i urade to, da će uspjeti da održe jedinstvo). Priroda tih stranaka sugeriše da nemaju zajedničkih interesa (osim imigracije). Teško da će biti takvog bloka zbog mogućih kolizija dvije nacionalne politike. Mišljenja sam da je agresija Rusije na Ukrajinu 2022. omogućila jačanje krajnje desnice (budući da nude jednostavnija rješenja) u odnosu na pragmatične centrističke stranke. Međutim, i prijetnja od Rusije je prolazna (kao što je bila i u hladnom ratu). Budući da je manja izlaznost na EU izborima (oko 40-45 %) i građani imaju manji interes zbog deficita nadležnosti na nivou EU, ekstremi sa obje strane političkog spektra dominiraju (do nacionalnih izbora se vratio balans).

Ishod evropskih izbora je bio da, u odnosu kako su se nadali od 2021. godine, ništa stranke krajnje desnice nisu postigle (jedino što će imati nešto uvećan broj mjesta zahvaljujući rezultatima u Italiji, Austriji i Francuskoj). Na kraju se ispostavilo da su evropski i nacionalni izbori dva različita svijeta. Evropski i lokalni izbori nemaju uticaja jedni na druge. Da bi se razumjela ta dva svijeta, treba pogledati izlaznost, gdje je generalno manja zainteresovanost za EU izbore od lokalnih, uvijek im se pridaje manja pažnja, ali svakako mogu biti pokazatelj stanja.

Rast desnih stranaka na nivou EU u smislu većeg broja mjesta sada je posljedica francuskog i italijanskog slučaja (gdje kod Francuza djeluje da je više slučajno, dok je kod Italijana više riječ o nezainteresovanosti). U ovim izborima smo na francuskom (raspuštanje donjeg doma parlamenta) ili belgijskom slučaju (premijer podnio ostavku) mogli vidjeti kako zapravo politička odgovornost treba da izgleda u praksi i šta je demokratski politički poredak. Kod nas se to nikada ne bi desilo. U Njemačkoj, kao i Španiji i Grčkoj, očekivali su mnogo. Po meni, ipak prosječni rezultati. U Njemačkoj je malo realnija slika, jer je izlaznost 65 posto. Kod Francuza je 51.

Bilo je zanimljivih situacija koje se tek moraju objasniti. Meni lično najzanimljiviji slučaj je da je neofašistički AfD dobio na istoku Njemačke (oko 30% glasova), a ja bih razlog za ovo ponajviše tražio u činjenici da na prostoru nekadašnjeg DDR-a nikada nije provedena istinska demokratizacija, tj. da postoji nedostatak kulture i tradicije demokratije i poduzetništva (nakon inicijalnog optimizma nakon ujedinjenja, ljudi su otišli poznatoj strukturi, ovaj put ne krajnjoj ljevici, nego desnici)? Ljudi koji su živjeli pod stegom socijalizma su pogodno tlo za uporište kontra pokreta, desničarskog (i da je DDR bio demokratija, vjerovatno bi na tom području danas CDU dobijao izbore). Imigranti nisu razlog za jačanje desnice, najmanje glasova su ovi dobili tamo gdje ih ima najviše. Na istoku Njemačke ih nema u velikom broju.

Francuska je država dala temelj na kojem počiva demokratska Evropa. Francuska buržoaska revolucija je za produkt imala nekoliko koncepata, tj. 1789. je nulta tačka za slobode, ljudska prava, jednakost, pravnu državu, javnu upravu... To je i vrijeme od kad postoji politički sistem, dotad možemo govoriti samo o predstavničkom sistemu kao jednom njegovom segmentu. Francuzi su kroz istoriju promijenili skoro sve političke sisteme. Maurice Duvergeut, francuski pravnik, sociolog i politolog, ustavni razvoj Francuske dijeli u dvije faze: 1. period revolucionarnog udara (1789-1799) i 2. period traženja kompromisa (1799-1958). Pojedini teoretičari su dodali i treću fazu: racionalizacije ustavnog sistema i njegovog prilagođavanja funkcionisanju u okvirima proširene Evropske unije (ustavnim promjenama) (1958 - i dalje traje).

Francuski ustavni sistem je jedan od tri koja su snažnije uticala na razvoj ustavnosti u svijetu. Prvih deset amandmana na Ustav SAD-a indirektno proizlazi iz principa buržoaske revolucije. Polupredsjednički sistem je rođen u Francuskoj, uveden nakon referenduma 1962. kroz reviziju Ustava Francuske Pete Republike od 1958. Kada Francuzi osjete opasnost za demokratiju i Republiku, oni se okupe da ju odbrane. Drugi krug izbora u Francuskoj se primjenjuje od 1928. (tj. vraćen je tad, bio je ukinut 1919). Ostala je zabilježena izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da izbori u Francuskoj ne podsjećaju mnogo na demokratiju, da je drugi krug zamišljen da manipuliše voljom birača i da mnogi kandidati mogu da se povuku iz izbornog procesa kako bi dali priliku da pobijede “konzervativce ili populiste”. Ne znam šta bi se onda moglo reći za promjene ustava Rusije od 2020. koje su Putinu omogućile dodatna dva mandata (do 2036. godine) ako se kandiduje i pobijedi na izborima (plus su svi bivši ruski predsjednici dobili imunitet od sudskog progona).

Trump ili Harris?

U zadnji mjesec, bivši predsjednik SAD-a i kandidat Republikanske stranke za slijedećeg predsjednika SAD-a Donald Trump je uspio: pobijediti Bidena u sučeljavanju (Biden bio veoma slab u debati na CNN-u), dobiti odluku Vrhovnog suda SAD-a koja mu ide u prilog (da ima pravo na imunitet - i apsolutni i pretpostavljeni), preživjeti atentat, a 17. 7. je dobio odbacivanje federalne optužnice za držanje u pravnom posjedu dokumenata sa oznakom tajnosti (inače najopasniji krivični predmet u kojem se našao kao optuženi).

Za njegov izbor na funkciju predsjednika SAD-a bi najznačajniji ipak bio ovaj pokušaj atentata na njega (iako je nezahvalno sada tvrditi da će biti upravo on izabran za predsjednika). Atentat je produkt polarizacije u američkom društvu, kakva nije viđena još od 19. vijeka i Građanskog rata. Demokratska stranka i dalje istrajava na tome da je Trump prijetnja demokratskom društvu i ustavnom i pravnom poretku (narativ objektivno može dovesti do pokušaja atentata od psihički labilnog lica), a on je i dalje iznosio tezu da su izbori 2020. pokradeni, te da ga Demokratska stranka kroz sudsku vlast progoni fingiranim optužnicama, nakon atentata će zasigurno tvrditi da je pucano u njegovu politiku (vratiti američka radna mjesta, transformisati trgovinske dogovore, reformisati migracione mehanizme…), ne u njega kao čovjeka ili političara.

Jezik mržnje u javnom prostoru SAD-a je potekao najviše od Trumpa, koji je putem medija i društvenih mreža raspirivao netrpeljivost. Političke implikacije atentata su već vidljive jer je u radu Republikanske nacionalne konvencije Trump dočekan kao heroj, dok je sve više glasova tražilo povlačenje Bidena iz predsjedničke utrke, a donatori smanjivali učešće u njegovoj kampanji. Jedan od trendova u evoluciji političkog sistema danas u SAD-u je upravo navedena društvena polarizacija. Tu su i drugi problemi u ustavnom i političkom sistemu ove države. Naime, već jedan izvjestan period se nastavlja trend deformacije vlasti u korist egzekutive, gdje je veći broj društvenih odnosa regulisan ne zakonima, nego Izvršnim naredbama (od 9. 5. 2023. Biden je izdao 118 izvršnih naredbi). Savezne države takođe sve više preuzimaju zakonodavnu i izvršnu inicijativu. Uz to, imamo i pojavu skretanja Vrhovnog suda udesno.

Pokušaj atentata na Trumpa je oduzeo argumentaciju da je on prijetnja demokratiji. Ovo je upravo bilo u fokusu Bidenove kampanje (punih 15 mjeseci se Biden držao primarno ovoga u kampanji za reizbor). Međutim, kampanja Kamale Harris se sada izmijenila i postepeno se odustaje od teze da je Trump prijetnja demokratiji i ide se ka kratkim propagandnim porukama i izbornim sloganima kroz koje provijavaju tri riječi: sloboda, jednakost i demokratija. Kamala Harris ima sad malo više od tri mjeseca da se politički “ispolira”, a za sada je evidentno da iz Trumpovog tima ne znaju kako da ju konfrontiraju (u nekim političkim govorima je Trump pokušao da je napadne sa izvjesnim doskočicama kakve je upotrebljavao svojevremeno protiv Hillary Clinton u 2016; ovaj put bez uspjeha, dok je ona odnedavno počela da ga naziva “čudnim”).

Harris je u epicentar kampanje vratila reproduktivna prava (pitanje abortusa) i vrijednosni sud. S druge strane, kod Trumpa ostaju pitanja migracija i granične kontrole (prvi oglas mu upravo napada njene stavove o migraciji). Šta će o ovome misliti birači u swing states (koji će prema svim izlaznim anketama odlučiti izbore), pokazaće vrijeme. Već sad se može zaključiti da nijedno od njih ne zna kako da efektivno “napadne” ono drugo i da je ovo jedan od duela čiji je ishod najteže predvidjeti. Jedna od posljednjih anketa, emitovana na Fox Newsu, pokazala je da Harris vodi u odnosu na Trumpa u nekoliko ključnih swing states (anketa je provedena od 22. do 24. jula i objavljena u nedjelju, 28. 7, a pokazala je da je rejting Kamale Harris nadmašio Trumpov u Wisconsinu, Pennsilvaniji, Minnesoti i Michiganu, u ovom zadnjem čak vodi sa nevjerovatnih 57 prema 47 odsto).

Šta rezultati izbora u EU znače za SAD?

Generalno, najjača podrška desnice na evropskom kontinentu je među ruralnim biračima koji imaju niži nivo obrazovanja od onih u urbanim sredinama koji izražavaju veću udobnost ekonomskim i društvenim promjenama globalizacije. Sve je ovo vrlo poznato američkim biračima, gdje je bilo sličnih podjela između Trumpovih republikanaca i demokrata predsjednika Joea Bidena i potpredsjednice Kamale Harris. Trump je prigrlio evropsku desnicu, posebno mađarskog premijera Viktora Orbana, čija ga je samozvana “neliberalna demokratija” učinila ikonom konzervativnih populista koji vjeruju u ograničavanje imigracije i LGBTQ+ prava. Podržao je više evropskih konzervativnih populista u njihovim nastojanjima za nacionalno vodstvo, a neki od Trumpovih ključnih savjetnika održavaju veze s pokretom preko Atlantika.

Međutim, postoje neke ključne razlike između Trumpa i evropskih populista, a najznačajnije su njihove evidencije o demokratiji. Trump je pokušao poništiti svoj gubitak od Bidena 2020. godine, što je kulminiralo napadom na američki Capitol 6. januara 2021. godine. On je prihvatio taj cilj u svojoj kampanji za ponovno preuzimanje funkcije, nastavljajući da ponavlja laž da je prevaren zbog reizbora zbog široko rasprostranjene prevare i nazivajući one koji su upali na Capitol “ratnicima” tokom skupova koje je nastavio da održava i nakon atentata. Niko od evropskih desničara momaka nije odbacio izborne rezultate.

Biden je nemilosrdno napadao Trumpa tokom 6. januara i signalizirao da će očuvanje demokratije učiniti jezgrom svoje kampanje. Trumpove pristalice koje su ciljale na državne izborne urede izgubile su u svim swing states 2022. i demokrate se nadaju da će ista dinamika biti uz Harris ove godine. Još jedan razlog zašto se centar održava u Evropi, a ne u SAD-u je to zbog radničkih prava i socijalne sigurnosti. Radnik u proizvodnoj liniji koji izgubi posao u Evropi je u nevolji, ali ne u tolikoj kao onaj u npr. Arizoni. Trumpova najjača podrška bila je među starijim biračima, za razliku od evropskih populista, koji bolje prolaze među mlađim biračima. U američkom dvopartijskom sistemu, trenutni izbori predstavljaju igru ​​gdje se trka vrlo lako može svesti na to ko je od dvoje kandidata manje neukusan biračima i da li će kandidati trećih strana koji nisu u stanju da steknu bilo kakvu političku moć u utrci oduzeti dovoljno glasova da osude jednog od dva glavna stranačka kandidata.

Na mjestima gdje je desnica preuzela vlast, poput Italije, gdje je stranka premijerke Giorgije Meloni udvostručila broj svojih članova u parlamentu EU, to nije bio radikalan prekid. Meloni je zadržala svoju zemlju kao dio koalicije koja podržava borbu Ukrajine protiv Rusije. Iako je suzbijala prihvatanje migranata koji prelaze Mediteran u državu, ona i njena stranka Braća Italije koja ima neofašističke korijene nisu napravile nikakve temeljne promjene u političkoj i ekonomskoj strukturi zemlje. Populisti će vjerovatno vladati Evropom na način da će biti strožiji prema vjerskim pravima religijskih manjina ili da će omogućavati bržu vožnju na autoputu. S druge strane, kada je riječ o pitanjima centralne vlasti poput budžeta ili vanjske politike, jedini način da populisti mogu doći na vlast je da se ne miču iz centra.

To je u suprotnosti s Trumpom, koji je prihvatio upečatljive promjene u američkoj politici i kako bi federalna vlada mogla djelovati ako on pobijedi. Neki analitičari vjeruju da bi Trumpova pobjeda mogla dati dozvolu evropskim populistima poput Meloni da se pomaknu dalje udesno. Centar je i dalje u Evropi – ove se godine pomjerio udesno. Ostaje samo da se vidi hoće li se to desiti i u SAD-u u novembru.

(Autor je docent na
Internacionalnom Burch Univerzitetu Sarajevo (predmeti: Ustavno pravo i Međunarodno pravo i diplomatija)