S dukatom se dukat zbraja

U februaru 2021. godine digle su se sve zemlje bivše države da isprate jednog pjevača. Podjednako se tugovalo u Novom Sadu i u Sarajevu, u Beogradu i u Skoplju, u Podgorici i u Ljubljani, u Puli i na Cetinju, ispred Banskog dvora i na splitskom Peristilu. Tuga koja je trajala tri ili četiri dana bila je snažna, nedogovorena i iskrena. Rečeno je tada i zapisano da je s tom smrću nestalo i jedno vrijeme koje je svakako jedva disalo i malo ko je vjerovao da takva tuga može ponovo da se desi ili da čak bude nadmašena u snazi, spontanosti i iskrenosti.

I kafana i planina

Žalost koja se provalila famoznim “regionom” nakon smrti Halida Bešlića gotovo da je neobjašnjiva. Halid je, naravno, bio vrhunski pjevač i veliki čovjek, u to niko ne sumnja, zlonamjernih u njegovoj smrti naprosto nema, ali količina tuga koja je izašla napolje nakon što je objavljena vijest o njegovoj smrti kao da nije bila od ovoga svijeta. Ako je sa Balaševićem prije četiri godine umrlo jedno vrijeme, onda je sa Halidom otišao prostor koji je on zlatnim strunama nevidljivo, a vješto povezivao u krhku cjelinu.

U pravu je moj drug Žare Marković koji kaže da je ova zemlja u potonjih trideset godina samo dva puta bila ujedinjena - tokom poplava 2014. godine i u danima nakon Halidove saobraćajne nesreće. Sve su granice tada bile poništene, sve su linije bile izbrisane, sve su konstitutivnosti eliminisane. Isto se desilo i kada je Halid otišao, ali daleko jače, iskrenije i punije. Čini se da je sa Halidom otišlo i ono jedno jedino dobro, dobro koje van njega nije postojalo i kojeg bez njega više nećemo imati. Kada umiru veliki ljudi, iza njih uvijek ostaje pjesma.

Ponekad tek smrt otkrije lice umrlog. Iz sata u sat su pisani tekstovi o Halidu, o njegovom životu, njegovim koncertima, njegovom humanitarnom radu. Konačno se u ovoj zemlji desilo nešto, pa makar to bila i smrt, što se nije dijelilo na “Davidovo, carsko i spahijsko”, kako bi rekao Kočić. Ako mi nešto nije promaklo, a vjerujem da nije, nikome nije palo na pamet da se “očeše” o Halida i da pokvari uspomenu na jednog zaista divnog čovjeka čija je dobrota iznenada sinula “regionom” koji je posljednje tri decenije u ugodnom mraku.

S komemoracije/Anadolija

Ukoliko bi ova zemlja imala svoj zvuk, to ne bi bio huk Neretve, ni zveket sarajevskih tramvaja, ni tiho brujanje dalekovoda po planinama, ne bi to bio ni zvuk zvonâ sa banjolučkih hramova. Bio bi to glas Halida Bešlića. Glas koji ne pjeva, nego živi; koji ne govori, nego pamti. Glas u kojem se prelamaju i kafana i planina, i nostalgija i ponos, i rana i smijeh. Ne zvuk, ne ton, ne raspon od c2 do c3 - nego upravo glas. Glas koji pjeva i kada ćuti. Onaj u kojem se čuje i brda i asfalt, i birtija i svadba, i suza i veselje. Halid Bešlić je bio više od pjevača. On je, da parafraziram jednog starog novinara, “posljednji jugoslovenski bard koji je ostao svoj”, a pred čovjekom nema težeg zadatka.

Halid je izrastao iz onog dijela Bosne koji se ne vidi na razglednicama. Iz sela, iz dima, iz blatnjavih čizama, iz teških utorakâ, iz samotnih nedjeljâ. Nije ga zanimala glamurozna magla, nego studen i toplina vode koja teče sa Knežak izvora. Njegov glas je zadržao onu pukotinu od koje se pravi istina. U Sarajevu je, sedamdesetih, počeo priču koja će prerasti u legendu. I to bez skandala, bez agresivnog marketinga, bez trke za popularnošću. Dok su drugi izmišljali sebe, Halid je samo bio i to se pokazalo dovoljnim.

Kada Halid zapjeva, ljudi se isprave. U njegovim pjesmama ima nečeg duboko arhaičnog, gotovo mitskog - u toj jednostavnosti ritma i jezika, u tom beskrajnom ponavljanju motiva puta, žene, tuge i sjećanja. Njegove pjesme ne traže objašnjenje: one se pjevaju kada je teško i kada je previše lijepo. Kad se čovjek vraća i kada više nema kuda. Nijedan “narodnjak”, osim možda Šabana, nema tako prepoznatljivu i razigranu harmoniku.

Halid nije pjevač koji pripada jednom vremenu. On pripada svima onima koji su se barem jednom u životu našli između nade i poraza. A to su, manje ili više, svi. Danas, kada estradom defiluju ljudi koji ne pjevaju nego poziraju, Halid Bešlić djeluje kao relikt, ali i kao spas. Njegova publika nije “ciljna grupa”, nego pleme kome često pjevač i nije potreban da bi koncert bio potpun. Halida nema na naslovnicama, nema ga u skandalima, nema ga u jeftinim televizijskim formatima. On ne mora ništa dokazivati, jer sve je već rečeno u glasu, u osmijehu, u načinu na koji uzima mikrofon, u najavljivanju pjesama.

Širina romanijske duše

Često se ne zna mnogo o gestama velikih. Oni koji su ih učinili ne vole time da se razmeću, oni kojima je učinjeno ne vole da iznose poderani veš pred alave komšije. O Halidovoj dobroti se, naravno, znalo mnogo toga, ali ona se tek u smrti potpuno, što bi rekao Andrić, objavila svijetu. Napisano je mnogo priča, objavljeno je nebrojeno crtica, ispričano je bezbroj bajki. Tek nakon smrti je širina njegove romanijske duše postala u potpunosti dostupna. Da je održao samo pet stotina humanitarnih koncerata - a uradio je daleko više - zaslužio je da ga pamte onako kako je jedino i želio.

Oni koji umiju da tuguju više ne vjeruju u dobrotu. Ili je nikada nisu vidjeli ili su bez nje davno ostali. Ona, na koncu, u ovim vremenima i nije moguća. Dobri ljudi prebrzo nestaju. Gadovi ostaju, jer zlo je, rekao bi pjesnik, dugovjeko. Svijet ostaje sirov i surov, otrovan i pogan. Sve je manje kazuka za koje možemo da privežemo čamce, sve je manje kuka o koje možemo da objesimo sopstvena nebesa. Dva čuda, jedno panonsko, a drugo romanijsko, pokazala su da se svijet možda ne može spasiti pjesmom, ali da neke nade još ima sve dok ljudi umiju da puste suzu kada ponešto od te dobrote nestane.