Rashladna krajiška vitrina

Do 1992. godine živio sam pored Lašve. Narednih šest godina gledao sam u dunavske virove, a onda sam, prije dvadeset i šest godina, čamac spustio u Vrbas. Dva puta je mater u kofere i torbe pakovala porodične albume - jednom kada smo iz Novog Travnika krenuli za Dalj, drugi put kada smo iz Slavonije polazili za Banju Luku - i oba smo puta izlazili na vodu. Prvi put na široku ravničarsku, drugi put na brzu planinsku.

U etapama

Na listu lijeve noge imam ožiljak i to je moja jedina uspomena i na Novi Travnik i na Lašvu. Zaradio sam ga, ako je vjerovati materi, dok sam prelazio preko nekih cijevi koje su se pružale nad ovom rječicom. Pružio sam nogu u prazno i nekakva me gola žica dobro poderala. Ako me Lašva nije stigla dobro nakvasiti, Dunav i Vrbas se još nisu ocijedili sa mene. Natopljen sam njihovim vodama poput sunđera koji se nikada ne suši.

Kroz Dunav možda protiče moj zavičaj, ali ni u jednoj vodi nisam toliko proveo koliko sam proveo u Vrbasu. Dvadeset i šest godina svako ljeto ubijam u njegovim brzacima i svake je godine Vrbas sve topliji i sve mekaniji. Prvobitni noževi pretopljeni su u tupe grickalice. Klasični nokauter postao je brižni tetak. Od naježenih psovki ostalo je tek nekoliko laganih samoglasnika. Da je Vrbas kojim slučajem žensko, bio bi Una i bila bi to najljepša djevojka Krajine.

Otkrivao sam Vrbas polako i oprezno. Sve sam rijeke nakon Dunava nazivao potocima i niti jednog jedinog trenutka nisam poželio da ga davim u tim mrtvajama. Ali, Dunav je bio iza, Vrbas je bio ispred i ja sam u njega morao ući ukoliko nisam želio da izgorim k’o rasada. I ušao sam. Prvo stidljivo nogom, a potom strasno glavom. I ako je Dunav rijeka koja me grije, onda je Vrbas rijeka koja me hladi i rashlađuje.

Upoznavao sam Vrbas u etapama. Prvo sam se godinama kiselio pod Kastelom, onda sam zaplivao uzvodno prema Abaciji i Zelenom mostu, potom sam zatabanao prema Vrućici da bih putovanje okončao u Karanovcu i u kanjonu. I svaki je dio tog puta viteški roman. Na svim sam tim stanicama pio ledeni ili umlačeni pelinkovac, tamanio ugrijane sendviče, rješavao ukrštenice, čitao nedjeljnu štampu, varao glad čipsom ili vrelim šljivama, blenuo u preplanule grudnjake i bakarne listove...

U Banju Luku sam stigao u januaru 1998. godine i pokojni ćaća je morao da čeka sedam mjeseci da bi nas spustio na rijeku. Potjerao nas je na najgore moguće mjesto, pod Kastel, i tu smo kampovali i kupali se narednih nekoliko sezona. Ćaća je mislio da je silazak na vodu u gradu isto što i silazak na vodu u selu i mi smo na tim ljetovanjima prolazili taman onako kako je on mislio. Mater bi dan ranije ili ujutro spremila pohovanu piletinu, sedamnaest kilograma paradajza i dvije tepsije pite s jabukama. Pod Kastel smo silazili kad i prvi pecaroši, a naredba za pokretanje je izdavana sat vremena prije Dnevnika.

Ćaća nas je na tim pozicijama držao vascijeli dan i za mene teško da je bilo većeg mučenja. Na toj “plaži”, koja je od plaže daleko taman koliko je Banja Luka daleko od Pnom Pena, nije bilo živa roba, a sestra i ja smo tu hvatali boju i učili kako se skače na glavu od deset ujutro do pola sedam popodne! Na tom sam potezu prvi put i preplivao Vrbas, ali mi je to bila slaba utjeha, jer sam isplivao direkt na - kanalizaciju. I dok sam ja tražio prečice kroz te teške i sumorne dane, ćaća je od božijeg svitanja do đavolove pomrčine slagao neko kamenje na obližnjem ostrvcetu. Svako, na koncu, ima svoje svatove.

Kada sam prerastao roditeljsku brigu i kada sam se dohvatio samoga sebe, prebacio sam se sa drugarima na Abaciju i na plažu ispod Zelenog mosta. To je već bio žanr kojem nisam imao šta da prigovorim. Svakog dana drugi scenarista, svakoga dana drugačija režija. Ponedjeljkom gitara, srijedom šah, petkom karte, vikendom besmislene, ali žučne rasprave o romanima, filmovima, muzici. Tad sam se prvi put i spustio Vrbasom i to skroz do Kastela. Matica me nosila pored Splava na kojem je mater toga dana pila pauzu i nema tog urednika koji bi mi dozvolio da ovdje napišem sve ono što je ona meni izgovorila kada sam se predveče vratio kući.

Na plaži ispod Zelenog mosta otkrio sam i vrbaske đakuzije koje sam kasnije tražio gdje bih se god smočio. To su udubljenja u vodi okružena sedrom u kojima banjolučki pjesnici, novinari i pijanci mogu da sjede kao u rimskim termama. U tim sam kadama sjedio satima i gledao u mučenike koji su prelazili Zeleni most po najvećem paklu i sa drugarima dogovarao večernje akcije i sutrašnje diverzije. Tu sam, u toj vodi i pod tim hrastovima, podigao dječačku bazu iz koje sam rijetko izlazio i u koju nije mogao svako da uđe.

Otkrivao sam Vrbas polako i oprezno

Nastavio sam uzvodno. Vrućica nije moja omiljena strateška tačka na Vrbasu, ali na toj sam koti proveo najviše vremena. Pucala mi je žuč svaki put kada sam morao da se provlačim među bahatim babama i još nesnosnijim đedovima koji su u bazenima sa toplom termalnom vodom liječili reumu, artritis i osteoporozu. Vrućica je, da ne lažem i ne opanjkavam, čudesna plaža i nema nikakve sumnje da bi bila savršena kada bi gerijatrijsko odjeljenje radilo samo od ponoći do šest ujutro. Na Vrućici je sve moguće: brčkanje u plićaku, kiseljenje u kiseloj vodi, skakanje sa stijena, bezbrižno preplivavanje...

Divlja snaga

Bio sam već na prvoj godini studija, možda sam čak i stidljivo objavio prve tekstove u tadašnjem Glasu, kada sam pozvan na rafting. Na jednoj pauzi nam je skiper rekao da je onima sa viškom adrenalina u krvi dozvoljeno da se spuste niz naredni brzak, ali da pri tom spuštanju moraju poštovati ta i ta pravila. Sve sam uradio kako nam je rečeno, ali me Vrbas u jednom trenutku usisao i nakon dvije sekunde izbacio na površinu, ali u tom sam intervalu, u toj sam, kako bi rekao pjesnik, sekundi vječnosti shvatio i upoznao divlju snagu pitomog Vrbasa. Trudio sam se da u te dvije sekunde uzvratim udarac, ali nisam uspijevao. Osjećao sam se kao da me melje sedam Dunava.

Vrbas je gorštak. Prije podne je lirska pjesma, nakon toga postaje hajdučki ciklus. U njemu se, što bi rekla Desanka, bore duha dva: jedan koji prihvata, drugi koji odbacuje. Kada je zelen, on je dadilja. Čim se zamuti, postaje krvnik. Uzak i širok, brz i spor, plitak i dubok - Vrbas je momčina koja samome sebi terca dok se srećan vraća iz kafane, bekrija koja raspusno uživa u svakom koraku, dobroćudna bitanga kojoj je svijet mjera. Vrbas je, da završimo priču na ušću, poštenje koje svako želi da dâ i koje svako želi da primi.