Rane carice Milice: Epidemija ležećih policajaca i grad koji se kreće mic po mic

Otkako sam provozao, a tome ima, evo, dvije godine, možda i koji mjesec više, ma kuda pošao, ma kuda krenuo - prođem kroz Ulicu carice Milice na Mejdanu. Ako trebam u Borik, idem tuda.

Ako trebam na Starčevicu, idem tuda. Ako trebam u Budžak, koji se nalazi na petom kraju grada, opet idem tuda. Kud god da krenem, makar išao bez plana i programa, kroz Ulicu carice Milice naprosto moram da prođem.

Ko se igra imovinom u BiH?

Groblja kao političko oružje u BiH: "Dok god je ovako, mi smo varvarska vukoj*bina"

Ranjena i ponižena

Nema u toj ulici nikakvih divnih kafana; nema ni zavučenih, a čudesnih pekara; nema ni piljara koji prodaju sitno kukuruzno brašno za cicvaru i kiseli kupus iz kace. Diše, doduše, nekoliko barova, zapravo kafića, ali ništa bez čega jetrene stanice ne mogu; kuca tu i Gradsko pozorište Jazavac, kuca ili je kucalo i mejdansko odjeljenje Narodne i univerzitetske biblioteke, ali nisam bio mušterija ni u jednom od ta dva kulturna “bloka”.

U Ulici carice Milice nema ama baš ničega i zbog jednog dijela tog “ničega” stalno sam prolazio tuda. U toj ulici, koja vodi od Sportske dvorane Obilićevo do “ludare”, nema nijednog jedinog ležećeg policajca. U tih dvije ili tri stotine metara nadležne službe na cestu nisu postavile nijednu horizontalnu prepreku i to je vjerovatno bila jedina ulica u gradu koju nije čuvala opružena murija. Ali, još nije sazdano dobro o koje se ljudi neće osloniti u namjeri da ga nahere i sruše.

Krenem prije nekoliko dana prema Rebrovcu, a do Rebrovca mi je najlakše mejdanskom transverzalom, kad imam šta i da vidim: Ulica carice Milice ranjena, obogaljena i ponižena. Ne samo da je preko noći okovana jednim ležećim policajcem; ne samo da je od zore do podneva omeđena sa dva ležeća policajca; nego je, jadna i tužna, nagrđena sa tri grdne prepreke i to u svega stotinu metara. Nije prvi položen na početku ulice, niti je posljednji udaren na njenom kraju; ne, no su raspoređeni tako kako ih ni sam saobraćajni nečastivi ne bi postavio.

Ležeći policajci su se u ovoj ulici pružili jedan iza drugog. Tačnije: jedan uz drugog, kao da su na položaju, u rovu, u kasarni. Razmak između njih je toliki da čovjek ne stigne da ubaci u treću. Da stvar bude gora - ležeći policajci su novi, dakle kruti i tvrdi, pa se preko njih ne može iz lagane zatrke, u drugoj, nego se mora mic po mic da se autu ne odvale rebra, ne raštimaju zglobovi i ne pokidaju tetive. Svaki neoprezniji i brži “skok” preko žuto-crne duge podrazumijeva nove krajnice, amortizere ili neku treću poslasticu iz automehaničarskog kataloga.

Među mnogim stvarima koje me nerviraju u saobraćaju, a legion im je ime, ležeći policajci su miss univerzuma. Skoči mi pritisak, kao i svakom poštenom vozaču, kada vidim radar, pogotovo onaj na Istočnom tranzitu koji je baždaren na 40; šećer ode pod nebesa kad nadmeni vozači iz kružnog toka izađu bez žmigavca, jer njihovo je carstvo nebesko, a kamoli zemaljsko; ali ništa ne može da se mjeri sa stresom koji tijelo proizvede kada ugleda pandura koji leži i kunja nasred ceste. Pravo je čudo kako zbog takvih neprirodnih pojava nema više vozača koje je u sred vožnje trefio razorni šlog ili iznenadni infarkt.

Vožnja po gradu svakako nije među glavnim turističkim atrakcijama, nego se na to sve natakare još i ležeći policajci. Valja čovjeku kroz gužvu, kroz nepregledne kolone, kroz čepove koji su zapekli. Treba tražiti prečice, manje zakrčene ulice, parkinge koji nisu pod neprestanom opsadom. Svakog dana tristo puta veži pojas, provjeri rade li štop svjetla i žmigavci, jesu li lanci i prva pomoć u gepeku. Da ne pominjem patrole petkom i “lijevke” subotom. I na to sve očni živac mora da pazi iz sekunde u sekund na sva ispupčenja koja mu se pojave pred haubom.

Da je jedan - pa i nekako. Da su dva - pa da se i preživi. Ali to je sila i ordija. To je horda. To su armije orkâ koje se iz dana u dan množe. Nema kraja. Postoji samo beskonačno umnožavanje, nepregledno širenje. Nema ulice koja nije okovana, nema sokačeta koje nije zamandaljeno. Epidemija ležećih policajaca. Skakavaca je u zemlji misirskoj bilo manje. Tamo gdje nema nijednog - postavljaju tri. Tamo gdje se nalaze dva - eto ih četiri. Množe se brže nego vinske mušice i miševi. Lakše će jednoruki slijepac savladati bijesnog medvjeda nego što će ovdašnja poštena duša eliminisati jednog jedinog ležećeg policajca.

Uporniji od korova

Dokoni ljudi, a takvih je pod ovim nebom najviše, po vascijeli dan čitaju zakone, prelistavaju pravilnike i pišu predstavke. Vlast k’o svaka vlast: želi da udovolji čak i tamo gdje ne mora i gdje nije vakat. Kako kome od dokonih prahne, tako nadležni trkom izađu i posade jedan, dva, sedam, šesnaest, stotinu pedeset i devet ležećih policajaca u ulici u kojoj nema ni kioska, ni škole, ni ambulante, ni ikoje božije matere. Ima samo ležećih policajaca koji su uporniji od korova. Na svaki auto po jedan. Ali, i to je malo. Treba više. Koliko točkova, toliko dražesnih plavih potrbušina.

Sve nam liči na ono kakvi smo. Da smo mi bolji bile bi nam bolje i ulice. Dva metra slobodnog betona nema. Ili radar, ili patrola, ili ovo što mi se više i ne pominje. Okovani sa svih strana. Propis na propis, mjera na mjeru. Više se ni iz kuće ne može, jer je i na prag postavljen jedan ležeći policajac. Mali, mekani, elastični, ali službi se u zube ne gleda. Svi bi da postavljaju, a niko neće da čupa. Svi bi da podižu, a niko neće da razvaljuje. Sasvim razumljivo: lakše je biti uz nego protiv. Lakše je nizvodno nego uz maticu.

U cijeloj državi nema ležećih policajaca koliko ih ima u jednom gradu. U cijelom gradu ih nema koliko ih ima u jednom naselju. U jednom ih naselju nema koliko ih ima u jednoj ulici. A najgore je što njemu ne možeš dati pedeset maraka i gledati ga kako odlazi na vruće pečenje i ledeno pivo. Ali, narod koji sa pedeset maraka mita rješava ono što bi trebao da riješi motikom i krampom, vala i zaslužuje da mu na svakih tri metra postavljaju radar, na svakih devet jednu patrolu, a na svakih petnaest jednog ležećeg policajca.