Ramiz Huremagić: Pozorište je zadnji prostor slobode

Dragan Markovina u novom izdanju podcasta “U kontru” razgovara sa Ramizom Huremagićem, književnikom i producentom predstave “Pedagogija otpora Branka Ćopića”, koju je na Pozorišnoj sceni Krajine postavio reditelj Zlatko Paković.

- “Branko Ćopić”, predstava pedagogije otpora, kako je došlo na ideju, kako je dosad predstava primljena, kako uopšte izgleda raditi teatar u maloj sredini, u lokalnoj sredini. Znači, sva teška pitanja staviti odmah na početak. Možemo ih razložiti u nekoliko. Evo, krenuću čisto sa faktografijom. Mi smo 21. decembra u Sarajevskom ratnom teatru imali prvo sarajevsko izvođenje ove predstave, deseto.

Vrlo ozbiljna predstava

Dosad smo je igrali četiri puta u Bihaću na matičnoj sceni i kao matična scena tri puta u Narodnom pozorištu Tuzla, sa Kulturnim centrom Bihać i Kulturnim centrom iz Novog Pazara kao producentima u ovom poduhvatu u koji smo se onako suludo upustili prošle godine. Drago nam je da smo eto baš u Sarajevu imali taj mali jubilej. Za nas je to stvarno puno i kada smo prije, sad već skoro dvije godine, Erna Begratović, akademska glumica iz Bihaća, i ja počeli priču oko pozorišta u našoj Krajini, nismo ni slutili da će se to tako brzo odviti, sa čudnim, ludim tempom. I sa milijun nekih drugih stvari. Uglavnom, evo, u manje od dvije godine mi već imamo deset izvedbi i jednu vrlo ozbiljnu predstavu, kazao je Huremagić.

On ističe da je Bihać na jednom kraju zemlje, Tuzla na drugom, a najbliže je Narodno pozorište Banja Luka.

- Branko Ćopić bi bio idealna tema. Je li bilo ideja za suradnju Banje Luke i Narodnog pozorišta? Pa nije, apsolutno. To je nekad bilo pozorište Bosanske krajine. Današnje Narodno pozorište Republike Srpske je ustvari nasljednik, sljedbenik kroz te transformacije koje su se već desile u našoj bližoj prošlosti. Ovo pozorište je preuzelo to što je nekad bilo pozorište Bosanske krajine. I stvarno nije. Ne zato što mi ne bismo htjeli, nego jednostavno ne postoje ti kontakti. I u suštini, nije to samo problem, ako ga uopšte možemo nazvati problemom Banje Luke. Više je problem u drugom dijelu ovih profesionalnih kuća, institucionaliziranih, koje su na budžetima. One imaju svoje politike koje su u dosta slučajeva zatvorene, bave se svojim repertoarom, imaju svoje vizije i sadržaje koje hoće da gledaju. Tako da ovakvo nešto što je, da iskoristim taj izraz, partizanski, ali više u onom koenovskom smislu nego ideološki, nije nam se učinilo pogodnim za institucionalno postavljanje, istakao je producent predstave “Pedagogija otpora Branka Ćopića”.

Dramski studio

Prema riječima Ramiza Huremagića, na Branka Ćopića gledaju, i nazivaju ga tako, kao na prvog i najvećeg pedagoga.

- Jer to jeste, na kraju krajeva, bio njegov poziv. On je učio za učitelja, za nastavnika i to je njegov prvi poziv. I mislim da je bio vrlo dobro svjestan da sa tim sublimiranim, finim, prijemčivim načinom treba ispričati svoje priče. Pomenuo sam i Ernin dramski studio, radili smo i mimo toga, isto pod etiketom Pozorišne scene Krajina dva komada. Jedan je bio za tinejdžere, koji još igra, a drugi je opet dječiji, pa smo malo na ćopićevski način to radili. Mada je aktuelna tema, jedna i druga, ali smo shvatili da je nevjerovatno bitno raditi sa djecom. I da je to možda i zadnja linija borbe, da se toj današnjoj djeci i mladosti pokušaju dati dodatno štivo, dodatni materijal i mogućnost da promišljaju. Kroz ovaj zadnji proces što smo mi radili sa ovim našim curama, njih pet tinejdžerki, ja sam autor tog komada. Erna je to postavila, nevjerovatno je bilo za mene, kao nekog maturanta od 50 godina, učiti od njih i koliko njima znači kad im se daje prostor slobode, da oni mogu slobodno da razmišljaju, naglasio je Huremagić.