Pustoš i tuga Palmyre - a nekada je bila najljepši grad na Orijentu

Na autobusnoj stanici je izašao samo jedan starac sa zavežljajem prebačenim preko ramena. Vozač mu je otvorio vrata sa neskrivenim poštovanjem i kratko dobacio: - Allah yahfazk!... Neka te Bog čuva… - ali se starac nije ni osvrnu. Izašao je tiho, zarobljen u misli kako preživjeti u pustoši koju je iza sebe ostavio građanski rat u Siriji.

Svima koji prate ratove u zemljama Srednjeg i Bliskog istoka, već odavno je jasno da je Palmyri, nekada jednom od najznačajnijih gradova Orijenta, Bog odavno okrenuo leđa. Od 2011. godine, od kako je počeo građanski rat u Siriji, ovaj kulturno-povijesni grad bio je bojno polje za gotovo svaku vojnu frakciju u Siriji. Rušili su je i kurta i murta - opozicioni pobunjenici, sektaške vojske, pristalice Bashara al-Assada i njegovi moćni saveznici Rusi, Iranci i Libanci, koji su podržavali Hezbolah, ali najveće štete i rušenja počinili su fundamentalisti Islamske države.

Od Palmyre je ostala pustoš, grad duhova, dokaz da ratovi ruše i zatiru prošlost, ma koliko ona bila vrijedna za cjelokupno čovječanstvo. Ne samo da su uništeni veličanstveni trijumfalni luk rimskog cara Septimija Severa (145.- 211.), čuveni hram Balshamin, mezopotamskog boga neba i deset starih pogrebnih mauzoleja već su u gradskom Arheološkom muzeju uništili najvrednije spomemike, a mom prijatelju, glavnom kustosu Khaledu al-Assadu javno odrubili glavu. Ništa manje tragični ožiljci rasijani su svuda po Siriji, hiljade spomenika kulture završili su u ruševinama, a vrijedni muzejski artefakti i danas se prodaju na crnom tržištu..

IZMEĐU ISTINE I LEGENDE: U stoljetnom hotelu Zenobia Cham Palace, s pogledom na drevni Grad palmi, što u prevodu znači Palmyra, na svakom koraku se vide ratni ožiljci, zidovi su išarani rupama od metaka, prozorski vitraži polupani, uništeni gipsani ukrasi i filigrani i razbijeno staklo prekrivaju podove. Među brojnim svjetskim piscima i umjetnicima, ovdje su 1920. godine dane provodili Agatha Christie i njen suprug arheolog Max Mallowan. Danas Palmyra vida svoje teške rane!

Volio sam taj grad i nekoliko puta sam se zaustavljao u njemu da bih uživao u atmosferi minulih vremena. Pričalo se da su plantaže hurmi i maslina, sa preko 20.000 stabala, najveće u Siriji. Danas je od njih ostala žalosna slika pustoši. Svaki puta kada bi se u javnosti pomenula Palmyra, Venecija sirijske pustinje Badiye, ja bih ipak prvo pomislio na princezu i heroinu Zajnab i njenu dramatičnu sudbinu. Bila je zvijezda Orijenta, ljepša od Kleopatre i hrabrija od mnogih istočnjačkih i rimskih vojskovođa i ratnika. Upoređivali su je sa Saladinom (Salah ad-Din Jusuf), velikim arapskim osvajačem, osnivačem dinastije Ajubida i sultanom Sirije i Egipta.

Možda je baš zbog toga, zbog svoje fanatične odlučnosti da životom brani svoj narod, lijepa Zajnab završila kao ratni sužanj. Okovanu zlatnim lancima, kako bi se razularenom puku prikazalo da je visokog kraljevskog porijekla, uz trube, fanfare i doboše, proveli su je ulicama bahanalnog Rima, ali se ona držala prkosno, baš kao da se slobodna šeta svojim kraljevstvom i slavnim gradovima antičkog Orijenta - Damaskom, Balbekom, Jerusalemom, Aleksandrijom, Biblosom i rodnom Palmyrom.

Zajnab je rođena i odrastala u Palmyri, čija se prošlost gubi u izblijedjelim biblijskim vremenima. Riječ je o raskošnoj oazi na raskršću antičkih civilizacija i karavanskih puteva koji su trgovce kineskom svilom, kašmirskim krznom, perzijskim ćilimima, indijskim zlatom i mirisima, draguljima, biserima, smolama i tamjanom dovodili iz dalekih azijskih zemalja, Perzijskog zaliva i Jemena. Neki historijski izvori kažu da je Palmyru osnovao mudri judejski car Solomon, ali se o tom davnom vremenu vrlo malo zna. No, ono što se pouzdano zna jeste da je ovaj cvijet Sirijske pustinje puni sjaj doživljavao u prvim stoljećima naše ere, a slobodarsku slavu mu je donijela Kraljica rata, kako su Zajnab nazivali rimski savremenici.

Za vrijeme kratkog, ali dramatičnog života Zajnab su mnogi narodi svojatali i davali joj svoja imena – stari Heleni je pamte kao Zenobiu ili Septimiu Zenobiu, u aramejskoj povijesti pominje se pod imenom Bat-Zabbai, za stare arapske pisce ona je bila Al-Zabba, a Rimljani su njezino ime prilagodili svojim tradicijama i zvali je - Julia Aurelia Zenobius. Ipak za sve je bila - prkosna Kraljica od Palmyre!

Arapski izvori, međutim, tvrde da je njezino izvorno ime bilo Zajnab. Njezini preci pripadali su moćnom pustinjskom plemenu Al-Tabari, a njen prvi suprug pripadao je plemenu Amlaki i bio je na čelu jednog od četiri najuticajnija plemena u Palmyri. Isti izvori kažu da je Zajnab naslijedila hrabrost svog oca, šejha ‘Amr ibn al-Ẓariba, pa je od malena učena znanjima drevnih mudraca, historijskim znanostima, stranim jezicima i ratničkim vještinama. Slučajno ili ne, pokazalo se da je upravo to odredilo Zajnabinu sudbinu!

NESTVARNI PRIZOR: Tih dana putovao sam po zemljama Bliskog i Srednjeg istoka sa svojim prijateljem dr. Eldinom Karaikovićem. Imali smo namjeru da obiđemo najznačajnija kulturno-povijesna mjesta u Turskoj, Siriji, Libanonu, Jordanu i Jemenu, kada smo jedno jutro osvanuli u Tadmuru, mirnom pustinjskom gradiću od nekih tridesetak hiljada stanovnika, dvjestotinjak kilometara sjeveroistočno od Damaska. Bilo je prelijepo, sunčano decembarsko jutro, niti prehladno niti pretoplo, i krajolik je odisao blagom, stoljetnom smirenošću koja obično vlada u pustinjskim oazama. Na neki čudan način jutro mi je budilo draga sjećanja na Sinajsku pustinju u čijim sam oazama El Kantari i El Kuseimi svojevremeno proveo osam mjeseci, kao vojnik pod zastavom OUN-a.

Desno od stajališta, gdje nas je ostavio autobus, pružao se pejzaž sa stablima hurmi i maslina, a još dalje, ugledali smo nestvaran prizor – iz suncem pozlaćenog pustinjskog beskraja, dokle je pogled sezao, poput fatamorgane, izdizale su se kolosalne zidine drevnog grada – ostaci hramova i palača, visoki kameni stupovi, bazilika, slavoluk, popločane ulice, ukrašene kolonade, amfiteatar… veličanstveno kulturno i graditeljsko naslijeđe antičkog Orijenta i klasične rimske arhitekture. Iznad njega - tvrđava Qalat ibn Maana, koju je podigao moćni libanonski princ Fahrudin II. Danas od toga gotovo da ništa nije ostalo.

Kada smo u pratnji arheologa, zlosretnog Khaleda al-Assada, zašli među stare zidine, grandiozne stupove i kolonade, tek tada smo mogli vidjeti o kakvom se veličanstvenom gradu radilo. Na prelijepim kamenim ornamentima tragove su ostavila topovska džulad, avionske bombe, tenkovski i puščani hici, očiti biljezi dramatičnih vremena i osvajačkih pohoda. Ovaj grad nebrojeno puta je bio meta osvajača i samo u kratkim periodima mira u njemu se srećno živjelo i vatreno ljubilo.

Ko bi mogao, u ovim poput kostiju oglodanim starim zidinama, danas prepoznati Djevu pustinje, kako su Palmyru nazivali umorni putnici i hodočasnici, koji su pristizali sa obala Mediterana ili sa obala svete rijeke Eufrat. Najraniji zapisi o njoj pronađeni su na glinenim pločicama otkrivenim u drevnom babilonskom gradu Mariju. Na njima se Palmyra pominje pod semitskim imenima Tadmor, Tadmur ili Tudmur, što bi u prijevodu moglo da znači “nepokorivi grad u pustinji” ili samo – grad u pustinji. Kasnije, u biblijskim legendama, kao i u knjizi “Judejske starine”, o njoj piše judejski vojskovođa Josip Flavije pod imenom Tadmor.

Početke uspona Palmyre povjesničari vezuju za treće stoljeće prije nove ere, kada je ovaj prelijepi cvijet Sirijske pustinje izrastao u strateški važno rimsko trgovačko-prometno čvorište na najznačajnijem karavanskom putu od Sredozemlja do raskošne Mezopotamije. No, i pored neospornog višestoljetnog sveopšteg uticaja Rima i njegovih neimara, arheološke iskopine ukazuju na sopstvene tradicije i kulturne domete s upečatljivim vlastitim graditeljskim identitetom. Riječ je o očitom znaku da je Palmyra, čak i u neveselim vremenima pod tuđinskom vlašću, njegovala svoje kulturno-povijesne tradicije i uvijek težila slobodarskom duhu, pa je na svojim veličanstvenim hramovima, svetištima, zgradama i carskim palačama ostavljala poruke na vlastitom semitskom pismu i jeziku, a ne na grčkom ili latinskom, kako su nalagale norme ondašnjeg antičkog svijeta.

SLOBODARSKI DUH: Palmyra je s vremenom razvila vlastiti umjetnički stil i sopstvenu klasičnu arhitekturu, a brojni ukrasi i frizovi na zgradama i način odijevanja govore o širokoj povezanosti Palmyrana s civilizacijskim kulturnim dometima Istoka i Zapada. To neobično obilježje govori o stoljetnom kozmopolitizmu ovog usnulog grada, ali i o još ponečemu, prije svega o duhu slobode, koji je ovdje njegovan od najstarijih vremena, što će u konačnici odrediti i njenu zlohudu sudbinu.

Za razliku od brojnih rimskih gradova na Bliskom i Srednjem istoku, kojima su vladale političke i vojne elite tog vremena, Palmyrom su vladale iskusne mudre glave, sinovi Sirijske pustinje, kojima je sloboda bila iznad svega, pa su od nje s vremenom napravili grad za sve dobronamjernike, koji su dolazili da u njemu uče, trguju i donose mir i blagostanje.

Legende kažu da je rimski car Hadrijan (117.-138.), nakon što je posjetio Palmyru, bio toliko očaran njezinom ljepotom i slobodarskim duhom njezinih stanovnika da joj je, po povratku u Rim, dao široku autonomiju. Ipak, vrijeme nezavisnosti nije dugo potrajalo. Rimski car Lucius Septimius Severus (193.-211.), inače rođeni Sirijac, uskoro je gradu oduzeo autonomiju, ali je građanima odobrio brojne privilegije. Za vrijeme vladavine rimskog cara Caracalla (211.-217.) Palmyra je dobila status rimske kolonije i doživjela istinski procvat. Izgrađeni su novi hramovi, popločane ulice, otvorena javna kupatila i prenoćišta, izgrađen gradski trg i veličanstveni amfiteatar, što je Veneciju sirijske pustinje nesumnjivo učinilo najljepšim gradom rimskog Orijenta.

Palmyru su mnogi antički putopisci upoređivali sa Rimom. Dolazili su da je vide, da joj se dive, da dožive živost koja je u njoj vladala i osjete dah dalekih nepoznatih prostora. Na njenoj tržnici miješali su se jezici svih naroda tog vremena, ali se na njoj, kažu, nikada nisu prodavali robovi.

TRAGIČNA SUDBINA: Ali da se vratimo sudbini lijepe Zajnab, najljepše carice Orijenta. Iako su sve priče o njoj poprilično nepouzdane, neki arapski izvori kažu da je ona naslijedila svog muža nakon što je izgubio razum od tuge za sinom, kojeg su na prevaru oteli i ubili Perzijanci. Zajnab je bila lijepa i inteligentna, mudra i hrabra, a njen široki osmijeh naprosto je plijenio sve koji su imali sreću da je upoznaju. Ipak, nije bila sretna, a njen tragični život učinio ju je čvrstom i otpornom na bičeve sudbine koji su je pratili.

Predanja kažu da se nakon što je izgubila muža i sina u javnosti pokazivala isključivo u vojnoj odori. Bila je izvanredan jahač i u borilačkim vještinama često pobjeđivala svoje vojskovođe. Uspostavila je živu diplomatiju, jer je tečno govorila grčki, latinski, egipatski i aramejski, a oko sebe je okupljala pjesnike i filozofe.

Uskoro se udala za Septimija Odaenathusa, vladara Palmyre i rodila mu sina Vaballathusa, ali se prst sudbine ponovo poigrao s njom, pa je godinu dana kasnije na prijestolju naslijedila svog muža, koji je bio žrtva atentata. Od tog trenutka Zajnab postaje ljuti protivnik Rima i pokreće oslobodilačke pohode koji su zadivili tadašnji svijet. U vrlo kratkom periodu oslobodila je cijeli istočni dio Carstva – od Male Azije do Egipta. Kovala je zlatni novac sa svojim likom i likom svojih sinova, ali njena vladavina, nažalost, nije dugo potrajala. Rimski car Aurelijan (Lucius Domitius Aurelianus), poznat kao ujedinitelj Rimskog carstva, pokrenuo je silnu vojsku, sravnio Palmyru i zarobio Zajnab.

Kažu da je prkosnu Zajnab okovao u zlatne lance i odveo u Rim i tu, u sužanjstvu, gubi joj se svaki trag. Kažu, umrla je tugujući za Palmyrom, koju više nikad nije vidjela…