Prorok arhitekture
Učitelj je kao svjetionik, usmjerava te i daje ti pravac, a time i tjera od sebe.
Ko ne posluša, nasuče se. U današnjoj akademskoj zajednici puno je nasukanih, koji se, od autoriteta profesora i skrivanja pod njegove skute, nisu ostvarili. Nisu ostvarili poslanje svakog istinskog učitelja, njegovu potrebu da ga učenici nadžive i nadmaše, te time potvrde i održe kontinuitet znanja kao općeg dobra. Sretan si ako te jedan istinski profesor ogrije svojom personom za života, govorio je naš veliki mislilac Dževad Karahasan.
Osobenost otočanina
Biti učitelj – profesor na Fakultetu arhitekture i urbanizma, kao i na Umjetničkoj akademiji, nije isto kao na ostalim fakultetima. Dobro, svaka pedagogija traži skolastike, ali na ovim fakultetima traži se ta osobenost majstora koja ga čini umjetnikom. Svi veliki su učili od majstora, uz majstora. Ko je majstor?
Onaj koji je ostvaren, svoj u promišljanju. Takvi te uče esenciji, a ne egzistenciji onog čime se bave. Umjetnik je onaj koji transcendentno učini transparentnim. Umjetnik je taj “tube” – kanal kojim se ono što je u svijetu Platonovih ideja, koje borave negdje gore, objavi i ostvari ovdje i sada. Kažemo o-tvari, postane materijalno, opipljivo, tvarno, pa ga s pravom zovemo s-tvaralac.
Imao sam sreće da sam dodirnuo par takvih profesora – učitelja, ostvarenih u svom formiranju. Jedna iskra koja i danas gori u meni je osobenost koju sam doživio kao student u susretu s Nikolom Bašićem, velikim majstorom i prorokom arhitekture. On, nesvjestan budućnosti koja će mu se ostvariti, nosio je svoju osobenost otočanina, bio je, na našu sreću, nasukan u atmosferi koja je vibrirala u tadašnjem Sarajevu.
Bodul u čaršiji.
Tada je on, kao mladi asistent kod profesora Bulića, na predmetu Javni objekti (i danas meni stranog i tehničkog naziva, jer sve kuće su javne, pa i one najintimnije). Naočit i lijep, bio je uzdah mnogih. Neka mi njegova Ljubica i djeca oproste, ali to je tako bilo. Našoj generaciji, koja završava kada i Tito, osamdesete godine, nije bilo dopušteno ići na ekskurziju izvan tadašnje države zbog bolesti predsjednika.
Profesori tadašnji bili su aktivni i produktivni arhitekti koji su uglavnom radili na Institutu za arhitekturu i urbanizam, koji je bio produžena znanstvena forma fakulteta. U suštini, bila je to najbolja kombinacija prakse i teorijske nastave. Svi naši profesori, kao i asistenti, dolazili su iz neposredne proizvodnje. To je bilo Periklovo doba, po meni, ustanove Fakulteta za arhitekturu i urbanizam, koji je neki dan proslavio 75 godina postojanja.
Moj susret s Nikolom počeo je na način koji traje i danas. Prepoznali smo se. Iznenadio se kada je vidio moje crteže jer me pamtio iz AG-kluba, gdje smo bili inventar.
“Vidi, ti umiješ da crtaš, ne samo da se veseliš?” – rekao mi je tada tako.
To ja pamtim, on sigurno ne.
Onda mi je dao zadatak sljedećim riječima:
“Kada je tako, radit ćeš Muzej panka!”
Mi, studenti, birali lokaciju i ja ga smjestio u park, gdje će se kasnije desiti Austrijska kuća. Bio je to stvarno pank-rad. Majka mi je vezla po crtežima, bio je avangardan. Niko hoće da mi da desetku za taj izričaj, kako bi danas rekli, a profesor Bulić se bunio, jer je rad bio montipajtonovski, sve je prikazano u otklonu, sve nadrealno bilo. Tada smo mi makazicama rezali sličice, pravili kolaže. Elem, dobio sam za taj rad studentsku nagradu na kongresu studenata Jugoslavije, koji se održavao te 1979. u Neumu. Bila je to još jedna lekcija. Moj diplomski je bio turističko naselje u sklopu kompleksa Slovenske plaže u Budvi. Odem ja kod Nikole, kao čovjeka Mediterana, da mi da savjet kako da pristupim tom svom zadatku.
“Ti znaš šta je avlija, jer si iz Sarajeva. U Dalmaciji to je bio dvor” - tako mi je rekao učitelj. Od tada ja mantram te riječi. Svaka istinska kuća treba predgovor. Nekad je on važniji od kuće. Sjećam se da nas je Nikola savjetovao da učimo gledajući stare magazine, da učimo od provjerenog, svjestan pogubnosti aktuelnog po obrazovanje. Trenutno što je u modi može, ko grad za voće, da uništi onog ko uči i ko se formira. Znao je to majstor i tada. Možete li misliti koliko zna danas!
Upravo tu empiriju, koja se komprimirala u jednu životnu filozofiju, koja jeste sada teorija, Niko je svojim osebujnim jezikom, jasno za svakog ko misli svojom glavom, objasnio u podcastu koji smo uradili na O kanalu i koji je sada dostupan na YouTubeu. Taj podcast me i inspirisao da ovo napišem. Rijetko se arhitekti oglase, a još rjeđe pišu o drugom arhitekti. Ja ovo shvatam kao dužnost, kao potrebu da još jednom zahvalim svom učitelju. Povod za susret u Sarajevu bio je jubilej, godišnjica i proslava 75 godina postojanja jedne bitne odrednice identiteta jedne zajednice. Sedamdeset pet je godina prošlo od osnivanja obrazovno-edukativne ustanove - Fakulteta za arhitekturu i urbanizam u Sarajevu. Nikola je bio njen učenik i danas jedan od najprestižnijih njenih protagonista.
“Kada obitelj zove, onda se ne pita?” - tako je odgovarao na upit starih kolega i profesora otkud on na promociji, među kojima je bilo i onih koji su njemu predavali. Tako je profesorica Vlasta Žuljić u susretu s njim rekla da je i onda bio predodređen za arhitektu, jer i danas se pamte njegovi crteži. Kod profesora, kao i kod majke, nikad ne možeš odrasti - uvijek si njihovo dijete. Zamolio sam Nikolu Bašića da se tada tom skupu obrati, mada to nije bilo u protokolu. Njegov govor je, kao i svaki njegov u zadnje vrijeme, jedna vrsta epike. To je nataloženo znanje koje je sada mudrost. Kao Murteranin - bodul, on se igrom života našao u Sarajevu, jer nije uspio položiti prijemni u Zagrebu. Susret sa Sarajevom, sa novim kulturnim okruženjem za jednog otočanina i čovjeka Mediterana, definitivno će ga odrediti. Tu se oženio, ne samo za arhitekturu nego i za svoju Ljubicu. Gradu, koji se formativno odrazio u njegovom životu, rado se vraća i sada ga sa svojim unucima posjećuje. Nikolu je na hrvatskoj arhitektonskoj sceni i spoticala ta životna anegdota - da kao otočanin dođe u čaršiju. Upravo njegovo obrazovanje i put saznanja jasno crta i pokazuje da je znanje univerzalno. Neophodno kao zrak, voda, zemlja i da ga ima svuda gdje ima ljudi. Nije to privilegija jedne sredine nego, kako u podcastu kaže Nikola citirajući stihove hrvatskog pjesnika - koje interpretiram - ne treba ići tražiti, kada je sve oko tebe. Sve je oko tebe. Treba znati to vidjeti!
Nije Nikola izgubio svoju bodulsku dušu i vezanost za Mediteran boravkom i učenjem u Sarajevu. Naprotiv, tu je ostvario svoju osobenost i potvrdio da je Sarajevu imanentna tolerancija, jer kako reče naš Dževad Karahasan - Bosna je dijete kulture, a kultura nije moćna, ali je zato žilava. U susretu sa drugim odrediš sebe.
Prostor odrastanja normalno te odredi, čuveni genius loci. Nikina arhitektura u svom vizualu i geštaltskom odnosu (toj relaciji forme sa zadnjim planom i okolinom, ukupnosti doživljaja) teži horizontali, pučini i dalekom moru u koje je on gledao. Totalno suprotno od “EKG-grafičke siluete” i vizuala u koju mi Sarajlije gledamo. Siluete Trebevića i okolnih padina bude u nama nemir koji nas sabija u čaršiji, u dnu tog amfiteatra, ali budi u nama želju za otvaranjem, izlaskom iz te prostorne klopke. Neponovljiv za nas Sarajlije je zato odlazak na more, jer prolaskom kroz tunel Ivan mi smo se oslobađali. To ja poredim sa dolaskom do toaleta - hale, kada te fiziologija natjera. Možda nije akademski, ali poređenje je jasno.
Prosede našeg Nike Nikola Bašić svojim prosedeom, a tu riječ voli upotrijebiti, jasno iskazuje da je arhitektura - gesta, kako je to Ludwig Wittgenstein definirao, i to ne neka mahinalna, refleksna, nego usvojena, koja onda postaje manir - osobeni izraz svakog onog tko stvara. To je ona rot-line, koju prepoznaješ u rukopisu svakog ostvarenog stvaraoca. Kažu da su u kraljevska užad - konope, upletali crvenu nit, koja je u svakom presjeku garantirala da su to kraljevska jer isplesti i odstraniti ju je apsurdno, a ukrasti kažnjivo.
Što je to tako zavodljivo u stvaranju Nikole Bašića? Estetika i etika su jedno - jedna je od gore spomenutog, velikog filozofa 20. vijeka, Ludwiga Wittgensteina, koji je smatrao da je teže dosegnuti osobenost u arhitekturi nego u filozofiji. Ova njegova teza jasno potvrđuje da je vrhunska estetika ujedno i najiskreniji izraz. To ćemo u daljoj analizi Nikinog djelovanja više puta ponoviti. Svi njegovi projekti nisu veliki dimenzijom ili obuhvatom, nego su projekti malih urbanizama koje on ostvaruje u svom domicilnom prostoru djelovanja. To su projekti manjeg obima koje je on učinio velikima - tako je šeretski odgovorio nekom novinaru na njegovu opasku da Niko ima privilegiju da radi.
Povratkom iz Sarajeva on ostvaruje neke objekte koji su za one pojmove vremena bili veliki, kao poslovni shopping centar u Zadru ili bijelu stambenu zgradu, koja kao zastava djeluje u prostoru - leprša. Ne mislim ovdje analizirati pojedinačne izričaje ovog genijalca, nego suštinu. Suština je u neponovljivoj i zavodljivoj prirodi Nikole Bašića, koji je istinski, i insistiram na pojmu, bodul, koji nosi u sebi empiriju življenja s prirodom i okolinom.
Školovanje u Sarajevu, dodir s profesorima kakav je bio Juraj Neidhardt i tada mladi Zlatko Ugljen, uz ostale u jednoj opuštenoj akademskoj atmosferi, godiće temperamentu Dalmatinca. Sigurno je da je tadašnje školovanje u Zagrebu bilo rigidnije, ozbiljnije, jer i danas je ista potreba - da se od naše profesije napravi nauka. Gotovo svi današnji mladi profesori, a i studenti koje su zarazili tom riječju, počinju svoja predavanja s famoznom rečenicom - da su istraživali!
Istraživač je naučnik i do nekih istina dolazi eksperimentima, stalnom analizom i potvrđuje ih egzaktnošću svog navoda. Naučnik je svećenik današnje religije razuma - dominantnog racija. Zato su arhitektice i arhitekti danas u crnini, kao i većina dizajnera, pokriveni tim odorama svećeničkih lica. Nositi boju je odgovornost, biti u crnini je mimikrija i prilagodba. Dobro, to je elegancija nekada i kada treba, ali životni šar koji nam se nudi je slava života.
Ja to volim porediti s hranom. Prave crne kuće, a vole šarene salate! Malo je crne hrane, osim čuvenog rižota od sipe. Ovo sam na jednom žiriranju o bojama Baumit fasada u Madridu rekao arhitektici iz Švicarske, koja je, pogađate, bila u crnini s ruksakom na leđima. Ja sam je još dodatno pitao: “Da li vi biciklom dolazite na posao?” Potvrdila je.
Vratimo se definiciji stvaranja Nikole Bašića. Tu je kod njega ugrađena igra. Neka dječija radoznalost koju nam društvo kroz obrazovanje i moralni obol otme. Freud je ponavljao da je čovjek princip igre zamijenio principom zbilje. Kasnije, u svojoj kultnoj knjizi “Homo Ludens” iz 1938. godine, Johan Huizinga će to jasno dalje razraditi i igru staviti kao parapočelo svake kulture.
Zašto smo zaboravili igrati se? Zato što uvijek ima manje kreativaca. Kreativac se igra do kraja i to je jedini metod svake ozbiljne radnje, Nietzsche je to tvrdio. Upravo u djelovanju Nikole Bašića zrcali se ta bodulska igra - da se iz onog što se ima, što je oko tebe, napravi znak radosti života. Svi njegovi objekti odišu tom haptičnošću, taktilnošću, potrebom da se dodirnu. Nisu to arogantne, odbojne, ozbiljne kuće kojima smo ugušeni u današnjoj autističnoj arhitektonskoj proizvodnji.
Danas vam je u Dubrovniku i generalno u Dalmaciji sve više crnih kuća koje meni izgledaju kao auta mafije i kriminalaca. Pojavile su se čak i crne jedrilice. Nikini objekti nisu takvi, jer oni su mišljeni da dočekuju i zrcale svjetlost. To je sukus izraza života u toj atmosferi njegovog Murtera.
Da je izvan vremena i da je svjetski, Niko to dokazuje u svojoj igri s osnovnim gradivnim elementima života. Gradi spomenike svjetlu - Pozdrav Suncu, zvuku - čuvene Morske orgulje, mirisu - počasnu binu za doček pape u Zadru... Njegovi križevi na Kornatima su nešto najmonumentalnije što je čovjek napravio u ovoj regiji. Monumentalno u ljudskosti namjere i htijenja.
Napraviti križeve kao znak čovjeka, a ne religije, i pružiti ih u pejzažu slobodno, i graditi ih kako su se gradili neprekidni suhozidi - međe po škrtom pejzažu Kornata, koje su bile i ostale znak djelovanja i bitka čovjeka u tom prostoru.
Ti zidovi po pejzažu Murtera i Paga bili su konceptualna umjetnost prije konceptuale velikog bugarskog umjetnika Christa i njegovih instalacija u Kaliforniji davne 1976. godine, kada je s prijateljem Jean-Claudeom razapeo jedra, mi bismo rekli čaršafe, a Niko lancune, po obodu pejzaža dokle oko nosi i vidi.
To je bilo gotovo 40 kilometara pruženo u prostoru, baš kako se suhozidne međe penju i spuštaju po pejzažu Kornata, kao naglašene vene na težačkim rukama bodula - ljudi koji se bore za život u tom ne baš gostoljubivom okolišu.
Valjalo je tu opstati i ti zidovi su znak te opstojnosti i pobjede života. Zato uzeti to kao simbol i uz pomoć dragovoljne udruge Suhozid izgraditi bez novaca nešto što ne traži novac za održavanje, a samoodrživo je - genijalnost koju rijetki tako vide. To je istinska umjetnost.
Pravo remek-djelo nosi dozu banalnosti, jer ništa gore od terora izuzetnog - genijalna je definicija najvećeg pesimiste koji je crnilom pisao, ali ipak u slavu života, velikog Ciorana.
Nikoline prostorne intervencije - instalacije su najegzaktniji dokaz koliko je arhitektura metaarhitektura, kako je to definirao moj dragi i dobri prijatelj arhitekt Bernard Boštijančić, fan rada Nikole Bašića. Ta njegova osobena filozofija koju on mantra, a poneko shvati, najbolji je dokaz transcendentalnosti koju ovakvi objekti učine transparentnom - vidljivom, upravo u djelovanju našeg Nike.
To onda nisu samo djela Nikole Bašića kao autora hrvatske arhitekture, to su ljudska dostignuća i postaju svjetska baština. Svi ti objekti sada bi već trebali biti na UNESCO-ovoj listi zaštićene baštine.
Kada netko lokalno djelovanje iskreno izloži, ono postaje svjetsko. Veliki je to nauk za sve nas, naročito za mlade.
Da ponovimo - sve što tražite je tu oko vas, samo treba znati vidjeti!
Tri K
Nema dobre arhitekture bez triKA! Kontekst - Komunikacija - Kontinuitet...
Veličina istinskog genija je da istine saopšti tako da ih dijete razumije. Tako kroz ovu triki rečenicu, Niko sumira veliku mudrost. Treba preslušati u podcastu na Kanalu O, koji smo radili zajedno, kako on, svojim zaokruženim, punim rečenicama istinskog erudite, to razlaže i pravi vivisekciju svakog pojma. Kontekst za njega nije samo prilagodba oblikom ili formom s okruženjem. To je istinsko, dublje traženje arhetipskih veza, tog primarnog ključa za razumijevanje kolektivnog nesvjesnog kod svakog umjetničkog djela.
Umjetnost i jeste to, a umjetnik je onaj koji nam to otkriva, da svi mi dijelimo tu matricu našeg kolektiviteta. To je fenomenalno obrazložio u svojoj knjizi Joseph Campbell “Heroj sa hiljadu lica”, gdje svi ti mitski junaci nose skoro iste maske i bore se s istim utvarama razumijevanja enigme života, kao svako od nas. Svi mi jesmo originali po pojavi, ali svi tu enigmu tumače na svoj način.
Razlikujemo se po onome po čemu smo slični – rekao je davno Aristotel. Kruna ostvarenja svog radnog habitusa je doći do ovih saznanja koja nam Nikola svojim ugodnim načinom prezentacije saopštava. Kontekst je svakako preduslov svakog stvaranja. Nemati princip je princip – rekao je Gandhi, a mi ga parafraziramo i kažemo da i negiranje konteksta jeste kontekst.
Mi živimo u odnosu sa stvarima i činjenicama oko sebe. Samo u čitanju tih relacija nalazimo našu opravdanost. Komunikacija nikad ne smije biti banalna. Jednostavna, da, ali upravo u toj haiku-formi mora nas natjerati na dijalog. Arhitektura jeste dijaloška i nije čudo da je tumače kroz lingvističke teorije. Oni koji arhitekturu tumače upravo bježe u te definisane odredbe za neke druge ljudske djelatnosti.
Jezik jeste moj svijet – stav je spominjanog filozofa atomskog mišljenja. To i jeste istina. Ono što možemo razumjeti, to i možemo opisati, definirati. Arhitektura izmiče toj krutoj definiciji i u tome je njena zavodljivost.
Ponajbolja definicija arhitekture se nalazi u kultnoj knjizi Gastona Bachelarda “Poetika prostora”, gdje on citira pjesnika Žila Vala koji kaže: “Istinska arhitektura me čini ćutljivim!”
Da, jer pred uratkom Nikole Bašića čovjek zanijemi od te jednostavnosti poruke koju nose njegova djela. Zato je on prorok arhitekture.
Nosi i donosi nam objave. Na nama je da ih prepoznamo. Zato iskreno žalim one koji to ne mogu vidjeti. Jedno je plivati, a jedno je roniti. Plivač ne vidi svijet pod sobom, odakle je sve počelo. Kontinuitet koji svojim trajanjem ostvaruje meštar crteža, oblikovanja i riječi, potvrda je tog bivanja koje ovakvim postaje ono vječno i dobija oreol božanskog. To je istinski dijalog sa prošlim i budućim.
Lijepo te breme probudi u trenutku sadašnjosti. Pa svi kažemo u tom trenutku:
– Jes nam lijepo!
Svjesni u tom trenutku da je to lijepo bilo prije nas i da će biti poslije nas. Lijepo te, dakle, uputi na vječno.
Upravo ostvarenja Nikole Bašića bude u vama zaboravljenu notu humanosti u stvaranju i našu potrebu za lijepim.
Genijalci nisu protiv pravila nego iznad njih.
Zato će proročanska ostvarenja Nikole Bašića tek buduće vrijeme još više cijeniti.
Malo je onih koji znaju da je Plečnik odredio svoju Ljubljanu svojom gestom čuvenim Tromostovljem. Tada je gradska uprava tražila rješenje za narastajuće potrebe saobraćaja, koji postaje novi moment u organizaciji grada. Meštar malog urbanizma, kako je Bogdanović zvao Plečnika, dodaje dva pješačka mosta, a postojeći stari zadržao je za tramvaj i automobile kojih je sve više u tom momentu. Nije ga banalno proširio, kako su tadašnji gradski oci Ljubljane tražili i neki nudili u svojim rješenjima.
Eto vam najboljeg primjera kako genijalci djeluju u prostoru i vremenu.
Neka ovaj tekst bude svjedok da ima onih koji znaju vanvremenost opusa mog učitelja – majstora Nikole Bašića.
Na nama, njegovim apostolima je da širimo to vjerovanje.
Kultura je jedino što nam je ostalo, nama arhitektima – riječi su proroka.
Hvala za nauk.
