Progon ženske pameti
Žene ne smiju dopustiti da govore samo muškarci. I ima onih koje ne dopuštaju. A zato što su žene, što ne odustaju i što znaju da imaju konje za trku su, dabome, debelo kažnjene. A kažnjava ih ko i kako hoće, čaršija jedva čeka da dobaci ‘ta će ona.
Glavni junaci
U bogate biografije žene bilježe razne opise svoje inteligencije, čitav spektar epiteta koje nije pristojno ni pobrojati. I sve to zato što gospoda muškarci misle da uvijek sve znaju. Oni misle, a svi im povjerovali. Zbog toga, između ostaloga, žene pišu priče, ali su glavni junaci - muškarci. Uključene u stvaranje, nevidljive u sadržaju. Žene, stručnjakinje, a nije da ih nemamo, bježe od kamera, ne žele javno govoriti, a kada i pristanu, ide ono “ko je nju šta pitao?!”. Jer žene se, makar krojile i sudbinu države, ne bi smjelo pitati ništa osim šta kuhaju za praznike.
- Jeste li ikad čuli da novinari, recimo, direktora neke kompanije, pitaju kako uspijevate biti i dobar muž, na koliko rođendana svoje djece niste stigli, priredbi... To se prešućuje, to su irelevantne stvari jer, zaboga, on je direktor. Prvo pitanje za ženu na istoj funkciji je kako uspijevate biti dobra supruga, majka i uspješna poslovna žena?! Malo se poslovnih, finansijskih, ekonomskih, političkih tema obrađuje sa ženama koje su u tim oblastima dominantne. Svaka žena koja je došla na odgovornu funkciju, budite sigurni, radila je tri puta više, smatra Una Bejtović, PR stručnjakinja, i naglašava da žene puno više od muškaraca zaziru od javnog nastupa.
- Zato što su kulturološki više izložene komentarima, predrasudama i filterima kroz koje ih publika posmatra. Biraju da ostanu nevidljive, a da zasluge za poslove i projekte pokupe muške kolege. Često im je javni nastup dodatni teret jer im nema ko pričuvati djecu, skuhati ručak... Sav moj trud i rad, pogotovo kroz trening javnog nastupa, usmjeren je na ohrabrivanje žena, da shvate da su one već same po sebi dovoljne, da imaju šta da kažu. Sasvim sigurno bi ih trebalo biti puno više na panel-diskusijama, konferencijama, kongresima, dijaloškim emisijama, primjećuje Bejtović.
Besima Borić, profesorica, političarka, borac za ljudska prava, misli da promjena ima, da žene sve više pristaju javno govoriti, ali da to nije ni izdaleka adekvatno ženskom angažmanu, ukupnom radu i rezultatima u različitim oblastima koje ostvaruju.
- To je odraz odnosa društva prema ženskom prisustvu u javnom životu. Prikazuje se da su ipak muškarci ti koji upravljaju i odlučuju. Privilegirani su jer se uglavnom traže njihove izjave, do njih je lakše doći, a i nameću se, u stanju su od svega napraviti vijest, makar to bila obična glupost. Žene su delikatnije, obično traže suštinu, čak i pretjeruju u strahu da neće biti “dovoljno pametne”, kaže Borić.
Naša sagovornica Bejtović govori da kad se ženi ponudi pozicija, nova obaveza, njena prva pomisao je hoću li ja to moći, hoću li biti kompetentna za to, a muškarci nemaju taj problem.
- Muškarci jednostavno misle da su se potpuno spremni rodili iako nam slika javnog diskursa u Bosni i Hercegovini govori potpuno drugačije. Zahvaljujući njima, mi živimo vrlo šizofreni javni diskurs u kojem je mnogo nasilja, mržnje, malverzacija i jako malo etike i lijepog govora. Na konkurse za posao, žene se javljaju kada ispunjavaju skoro pa 100% uslova, muškarci već i sa 40% jer računaju da će usput nešto smisliti, nešto će se riješiti... To dolazi iz toga što se pred djevojke, pa žene stavljaju ti imperativi da moraju biti savršene, da moraju biti genijalne, da one moraju biti tri puta bolje da bi ih se ozbiljno shvatilo i tretiralo jednako kao muške kolege. Pri tome zaista za iste poslove nisu plaćene jednako kao muškarci, podsjetila je Bejtović.
Sociolog Mirjana Čeko broji nekoliko razloga za žensku šutnju u medijima, među njima i tradicionalne vrijednosti koje vladaju našim društvom, a koje često stavljaju žene u podređen položaj u odnosu na muškarce.
Djevojčice, tiho!
- Djevojčice se uče da budu tihe, skromne i poslušne, dok se dječaci podstiču na preuzimanje inicijative. Medijski prostor često favorizuje muške sagovornike jer se oni percipiraju kao autoritativniji i pouzdaniji izvori informacija. Ovo je rezultat duboko ukorijenjenih predrasuda prema kojima su muškarci stručnjaci, a žene manje kompetentne ili relevantne. Žene se često ne osjećaju prijatno pred kamerama zbog straha od osude i kritike. Dok se od muškaraca očekuje da budu otvoreni i direktni, žene se suočavaju s mnogo većim rizikom od negativnih reakcija kada iznose mišljenje. Mediji, svjesno ili nesvjesno, češće pozivaju muškarce kao sagovornike, dodatno pojačavajući percepciju da su muška iskustva i mišljenja relevantnija, zaključuje Čeko.
