Priča za popodne: Umjetnici
Čekaj, čekaj, ako je Petar Beus u sarajevskim krugovima mladih, početkom šezdesetih, važio za najmarkantnijeg frajera, nije ni Ismar ništa zaostajao. Evo ga i danas, prevalio osamdesetu, a lijep čovjek. Razbarušena bijela kosa, blijedi ten, pravilne crte lica, samo se patina starosti navukla preko te ljepote. Upoređujući je sa slikama, lijepa je, ali se za razliku od slike ne može restaurirati. I tu je razlika između biološkog starenja čovjeka i platna.
No, znamo za ljepotu da je prolazna, ali zato je Ismar, darovima svojim zahvaljujući, napravio neprolazna i vječno zimzelena djela.
Pa vidite sad vi njegovog opusa i područja kojima ga je vodio njegov stvaralački nerv.
Kako se mlađahan zapalio za film, kupio jednu od prvih kamera i napravio dokumentarce još davne 1957. godine. Onda je godinama kasnije napravio i pravi igrani film: komotno može u Guinnessovu knjigu rekorda, jer za taj film, koji ima sve od scenarija do glumaca, muzike, montaže i šta sve ne što zahtijeva jedna produkcija, potrošio je ondašnjih tri stotine maraka! Za cijeli film!
Slikarstvo jeste njegova osnovna vokacija, njegov osebujni stil i slike imale su svoju publiku, jednom je imao izložbu u Norveškoj i sve ijedna slika prodata. Ali neće on samo to, jednom mi rekao da mu se zgadilo slikati. Pa krenuo u spisateljsku avanturu. Objavio prvi erotski roman, napisao još osam uglavnom autobiografskih djela, najviše je tu sarajevskih uspomena: s kakvom samo lakoćom, osebujnim stilom lišenim ukrasa i pisanim jezikom iskrenosti kakav posjeduju samo djeca i starci, a Ismar je i jedno i drugo. Iskren kao dijete i mudar kao starac.
Pa onda, hajde malo i u glazbi da se okuša. Napisao, aranžirao, odsvirao i otpjevao pjesmu, onako u šansonjerskom stilu, koji je obilježio njegovu mladost. Poslao je Arsenu Dediću i ovaj rekao: “Svaka čast”. Znači, i tu se potvrdio. Ali, ima toga još u Ismarovom kopkanju po vlastitim darovima. Krenuo raditi crtane filmove, hiljade i hiljade crteža koji pretvoreni u pokret pričaju željenu priču.
A plakati, a naslovne strane knjiga?
Ma nigdje kraja Ismarovim talentima i djelima.
Što se pak tiče njegovog svjetonazora, priča i odnosa od stvarnosti, politike, države, umjetnosti..., svaka mu je riječ, čini mi se, traganje za dobrim. Od najpreče potrebe čovjekove, one za hranom, do uzvišenih ciljeva u duhovnoj sferi, on uvijek ima želju i preporuku da te uputi ka zdravom i lijepom.
Osim ljubavi prema slikarstvu, Ismarov prijatelj Petar Beus uživa u arhitekturi i posebno kreacijama enterijera. Dobro poznaje i usklađuje stilove i nekretnine koje on mijenja svojom vizijom da postaju takođe umjetnička djela.
Jednom sam zamolio našeg Đuru (Branko Đurić) da me odveze do Petrove kuće u Rožnoj dolini. Kad smo stigli pred ulaz, Đuro se zagledao u konture kuće i kaže mi: “Hej, pa ovu kuću sam ja mislio kupiti. Ali, ali ovdje je sad nešto sasvim drugo”.
Kad se pojavio Petar, ušli smo u prostrano dvorište, pa u kuću, a Đuro nije prestajao da se divi ljepoti koja je stvorena po Petrovim nacrtima.
“Joj, Toni, s kakvim ja ovo merakom radim. Ma znaš šta, kad bih se još jednom rodio, ne znam da li bih prije bio slikar ili arhitekt zadužen za oblikovanje i uljepšavanje prostora...”, povjerio mi se jednom Petar.
Petrov omiljeni hobi je šah. Kad god bih došao u njegov atelje, on prekine s poslom i kaže mi: “Hajde da te jednu rasturim”.
Inače, Petrovi ateljei su mi znali pružiti i utočište. Jednom tako, poslije neprospavane noći, dođem kod njega da malo prispavam. Imao jedan kauč, baš zgodan za dremnuti.
“Hajde, lezi, ali oko 11 dolaze mi učenici.”
Učenici su bili uglavnom starije osobe koje je Petar učio osnovama slikarstva. Došli oni tako, meni nezgodno da ustajem, nastavim žmiriti, a Petar ih odvede u drugu prostoriju gdje traje nastava.
Ismarove slike rasule su se kao rakova djeca po cijelom svijetu.
Petrove takođe, ali one njemu najdraže i najljepše ljubomorno čuva.
Jednom je, prije dvadesetak godina, imao izložbu u Sarajevu. Bila pravi kulturni događaj. Ostala mu u najljepšem sjećanju.
Pitao me zadnji put: “Toni, imam puno novih slika. Bismo li opet mogli skoknuti do Sarajeva, da ih pokažem?”
Ja pitao dalje ljude koji se bave organizacijom izložbi. Izgleda da može.
“Al’ nećemo bez Ismara”, rekao mi Petar.
Mogu misliti koja bi to radost bila kad bi Beli i Ismar opet, a nakon tolikih godina, prošli stazama svoje sarajevske mladosti.
