Priča za popodne: Mirna
Ilustracija: MAHMUD LATIFIĆ
Sva slova je znala već u četvrtoj godini, čitala tečno i bez zamuckivanja razne sadržaje već u petoj… tako da joj je bilo prilično dosadno u prvom razredu osnovne škole. Nije to ni bilo neko veliko iznenađenje, jer Mirna Čerček bila je prvorođeno dijete u uglednoj profesorskoj obitelji. Roditelji i inače vjeruju u moć i važnost obrazovanja, a vjerovatno još i više oni kojima je profesija prosvjećivanje i obrazovanje.
Uzorna učenica, uvijek besprijekorno obučena, s repićem kose koji se stalno njihao lijevo-desno, desno-lijevo zbog njenih temperamentnih pokreta, po svemu i zbog svega birana je redovno za predsjednicu razreda, a tokom studija bila je u Vijeću odsjeka. Liderski status i image skoro da su bili kao nevidljiva etiketa na licu Mirne Čerček. Ima, poznato je, valjda, svima, takvih bića koja naprosto dominiraju u svakom prostoru gdje se pojave. Što bi rekli, rođeni lideri.
Ako za mladost, a važi i za cijeli ljudski život, imamo običaj reći da traje kao tren, mislim da je kod Mirne sve to još brže prošlo. Jer, to veselo, bezbrižno, uspješno biće nije takoreći doživjelo ništa drugo osim ljepote i uspjeha. Omiljena, pažena, mažena i s godinama sve više poštovana. Zavidnih je bilo taman toliko da ih nije vrijedno ni pomenuti. A bilo ih je, jer kakav je to, zaboga, uspjeh ako ga ne prati i koliko-toliko zavisti.
Kažem to stoga jer briga i tuga znaju usporiti, takoreći zaustaviti vrijeme. Jer, koliko puta smo valjda svi čuli znamenitu rečenicu: “Jooj, samo da ovo prođe”. Izrekli bi je on ili ona, suočeni sa nekim od problema koje život servira u mnogokojoj prilici. Kod Mirne pak sve ko po loju. Kad je u 28. godini zamijenila svoju asistentsku poziciju na Ekonomskom fakultetu mjestom direktora jedne reprezentativne banke, oni koji su je dugo poznavali, znali bi, ne bez onih mrvica zavisti, reći:”Mirni je bilo teško jedino da se rodi”.
Ali, ali: najzgodnijom mi se čini vjerski obojena istina o čovjeku i njegovoj sudbini koja kaže “svi mi nosimo križ, neko manji, neko veći”. Hoće reći da svakoga, ali kako kada, nekad i negdje zažulja i nema lakoće što se ponekad u teret ne pretvori. “Čašu meda jošte niko ne popi što je čašom žuči ne zagrči…” A gdje je, kad će žuč u čašu Mirne Čerček? Polako, polako… zato i pišem ovu priču.
Evo nam, dakle, Mirne, kroki portretirane, u srcu mladosti i takoreći na vrhuncu karijere: lijepa, pametna, iskrena, odgovorna… ma nema koja ljudska osobina je ne krasi. Ima, eto, skoro sve, ali nešto i fali.
Da l’ se nije stigla, da l’ se nije htjela (mada volja u toj sferi i nije toliko važna, ali se tako zna reći), tek Mirna još nije doživjela pravu što će reći ni prvu ljubav. Eeee, eto falinke, pomisliće mnogi. Jer, kakav je to život, moliću lijepo, ako rano zrijenje, pa pubertet, pa evo i zrela mladost još nisu dotakli srce ili još tačnije nisu proizveli one leptiriće u stomaku, koji se pojave redovno kad sretnemo nekog ko to izazove. Bila bezbroj puta u društvu i lijepih i uspješnih muškaraca, bivala izložena njihovim osvajačkim pokušajima: našlo bi se brdo komplimenata, diskretno saopštenih ljubavnih namjera, a bilo je i konkretnih poklona sračunatih da smekšaju i privole Mirnino srce. Ali, jok! Ne da se Mirna. Na komplimente se ljubazno osmijehne i srdačno zahvali, pred rukom koja je krenula da je u pogodnom trenutku stvorenom lakim razgovorom zagrli postavi pruženi dlan, znak: Stop! I ruka ostane k’o zamrznuta u zraku. Na poklon, obično vezan uz prigodu kao što je rođendan ili neki karijerni uspjeh, odgovarala bi adekvatnim poklonom. Čist račun… ne, ne, ne, nije duga ljubav, nego zadržavanje potpune neovisnosti.
A jedne večeri…
Mirnina najbolja prijateljica zvala se Selma. U mladosti nadobudna pjesnica i buntovnica, ostala vjerna svojoj opsjednutosti umjetnošću, pogotovo pisanoj riječi, dakle, književnosti. Upisala očekivano studij, s lakoćom i u rekordnom roku ga završila i postala ono što je željela, profesorica književnosti i uvažena literarna kritičarka.
Uživala je i Mirna u umjetnosti, ali ni izdaleka joj nije pridavala važnost kakvu je imala za Selmu. Dvije prijateljice nisu imale u svemu isti ukus, ali pošto im je iskreno stalo do bliskog odnosa, tolerancija je bila njihova i zastava i grb. Pa je tako Mirna popustila kad joj je jedne večeri Selma rekla:
“Mirna, ja znam da ti baš i ne voliš poeziju, ali večeras moraš čuti jednog božanstvenog pjesnika… Hej, on recituje, svira gitaru i vidjećeš kako uz to još i izgleda, pravi Apolon…”
I evo Mirne i Selme u jednom uglednom restoranu koji je njegovao i različit kulturno-umjetnički program. Bilo monodrama, šansona i sevdalinki… a te noći Veče poezije.
Razbarušeni pjesnik, generacijski nešto mlađi od naše dvije dame, već je bio na omalenoj bini, provjeravao kablove, žice na gitari i s vremena na vrijeme pogledavao prema restoranu koji se brzo popunio.
Mirna i Selma dobile su mjesto najbliže sceni, tako da su se mogle posvećivati svakom detalju. I liku pjesnika i vještim prstima koji su tražili adekvatne tonove.
Da li se Mirni učinilo samo da ju je u jednom trenutku njegovo oko nešto duže ispitivalo? Osjetila je nešto čudno: kombinaciju nelagode i prijatnosti.
Bio je ne samo dobar recitator i gitarista, s lakoćom je povezivao svoje tačke i često znao nasmijati publiku.
Dva sata prošla su u znaku ljepote, a to znači i jako brzo.
Slijedilo je upoznavanje i… neko naziva fluidom uzajamnu privlačnost dvaju bića, neko te poglede tumači magnetizmom... tek Mirna je osjetila nešto po prvi put u životu.
I evo nove ljubavne priče.
