Priča o žvaki

Komšinica Rasema je sasvim sporedan lik u ovoj priči, ali kako ga smatram itekako zanimljivim, priča i počinje na prozoru njene kuće.

Ustajala je takoreći zorom, kuhala prvu kafu i sjela na sećiju kao na osmatračku kulu. Zarčići, bijeli čipkani, štitili su njenu diskretnost u mjeri za kakvu bi se ona odlučila. Ako bi niz mahalu krenuo lik s kojim ona gaji posebne odnose, zarčić bi se malo odgrnuo, krilo prozora otvorilo i: “Oooo, uranio Zejnileeee!” “Ko je to poranio, ko je to poranio?”

A ako bi naišao ili naišla osoba s kojom nije gajila dobre komšijske odnose, onda bi se zarčić brže-bolje opet vratio u svoj prirodni položaj iz kojeg se likovi više slute negoli jasno vide.

Rasema je, inače, rijetko napuštala svoje “stražarsko” mjesto i stoga su joj mišići na nogama s vremenom prilično atrofirali, pa je sve rjeđe i sve teže izlazila na ulicu. Ali je takoreći sve znala, nije se libila ni da ulazi u tuđe intimne tajne. Sabirala je kod sebe njoj bliske kone i: “Joj, moram vam ispričati s kim se sinoć Timka ljubakala pod direkom...” Jer, dok god su mahalom odjekivali koraci, Rasema je sjedila pored prozora kao kakva kamera.

A tog jutra niz ulicu je krenula noseći veliku, a praznu putničku torbu komšinica Zalkida.

Odgrnu se čipkasta zavjesa, promoli se radoznala glava Rasemina:

“Uranila, Zalkida! Gdje si se to ti vako rano zaputila?”

Zastade Zalkida, odzdravi, onu torbu bi da sakrije, al’ ne može:

“A evo, odoh malo...”

“Hoš đe daleko?”, okoliši Rasema, a znaju obje da hoće, jer ne nosi se velika putna torba tek tako, niti porad sitne kupovine.

A sad samo da umjestim sliku i radnju u vrijeme. Početak je šezdesetih, Jugoslavija ko neki seoski gazija, snažan al’ oskudno obučen. Pa tih godina počelo se u Trst putovati: najprije po najlonke, šuškavce, gaće, majice i džempere, a vrlo brzo će doći i biti glavnim uzrokom putovanja u Trst farmerke i kožne jakne. Rizik takvih putovanja preuzimale su u većini slučajeva žene. Što je bilo i malo čudo u mahali, jer svi konci upravljanja kućom i budžetom bili su uglavnom u rukama muškaraca. I sad, odjednom evo žena u opasnoj i neizvjesnoj misiji koju smo svi zvali šverc.

A šverc je sramna kategorija, pa se nastoji koliko-toliko sakriti i zato je Zalkidi malo i neprijatno odgovoriti gdje ide, a zna i ona da Rasema sluti cilj njenog putovanja.

“Ma idem na put...”, pokušava prikriti cilj.

“Haj, neka bude sretno i hairli”, ispraća je sa prozora Rasema.

A do podne će većina mahale, zapravo onaj dio s kojim se Rasema slaže i dobro razumije, znati da je Zalkida otišla u Trst, u šverc.

Nevidljivim i tajanstvenim putevima mahalskim doći će ta informacija i do ušiju nas djece, pa nećemo biti posebno iznenađeni kad Zalkidini sinovi za koji dan, mama se vratila, iznesu majčin dar djeci: žvakaće gume u obliku cigarete.

Kakve najlonke, kakav šuškavac, čudo koje su Mirso i Hamo pred nas iznijeli zove se žvaka. Kakav miris, kakav ukus, kakav nepoznat merak: miris ti uzbudi nosnice, ukus nepce, a ti žvaćeš i žvaćeš i to traje i traje i ostaje u ustima.

Došle prve žvake u sarajevsku, bistričku mahalu preko Zalkide.

Mirso i Hamo kao rizničari. Imaju i pokazuju te žvake, dobili po nekoliko tih “cigareta” i ljubomorno ih drže omotane mirišljavim papirom, pa za početak samo nam daju da pomirišemo.

U neobičnom smo ritualu. Njih dvojica odmotaju po jednu, najprije nam daju mirisni papir, njuškamo i uživamo, onda noktima otrgnu komadić, ma mrvica je to i nama poklone.

“To se žvaće, ne smiješ progutati, jer ako progutaš, mogu ti se zapetljati crijeva”, govore nam oni kao da su, a jesu u poređenju s nama ostalim, stručnjaci.

Pa mi onda onaj dio žvake koji postane mali kao mrvica, a prije toga nas je obradovao slašću i neobičnim, slatkim ukusom, žvaćemo i žvaćemo, boreći se da ga jezik ne prebaci u zadnji dio nepca, gdje je najveća opasnost da ga ždrijelo povuče i uputi ka želucu i crijevima, joooj, ako se to dogodi, zapetljaće se crijeva. Premećemo mi tako mrvice, sladimo se, uživamo. Onda Mirso i Hamo odmotaju novu žvaku, pa malo nama, a više sebi, i opet se ponavlja onaj užitak kad ta mala masa pušta slast i miris, ali kako postaje veća u ustima, lakše je nekako motati je po nepcu.

U neko doba Mirso i Hamo krenu da prave balone. Odjednom, s vrha usana počne da se širi balončić, čudo jedno neviđeno. Imaju više žvake u ustima, pa im lakše.

Uče nas: “Stavi žvaku kod zuba, pred ustima i onda je jezikom potisni i puši.”

I stvarno, evo balona. Joooj, čuda! Joooj, radosti.

Pa onda krene utakmica.

“Vidi, vidi...” i Mirso puše balon. Raste, raste, raste sve dok ne pukne.

“A vidi sad mog”, oglasi se Nezir i puše i puše, pa balon raste, raste... i onda sve tako: “Vidi mog”, “Vidi mog”, čiji će balon biti veći.

Prolazi neosjetno vrijeme, zaigrale nas žvake, zaboravili smo mi sve ostalo. Tako je to i inače kad se djeca igrom zaraze. Ko zna kako dugo bi se mi žvakanjem i novom radošću opijali da se odjednom ne začuje glas neke od majki:

“Hajde, bolan, kad si izašao, evo ručak već gotov.”

Kako onda ode jedan od nas, tako se svi sjetimo da imamo svoje kuće, svoje roditelje i svoj ručak. I čarolija prestaje.

Moja Zlata 1962. godine odlučila da krene putevima šverca. Povela i mene u Trst, s nama bio i komšija Hilmo, lakše je u nepoznatom svijetu kad je i muško s tobom.

Došli u Trst, nastanili se u Ulici Via Roma na trećem spratu. Lunjali Ponte Rosom, dućanima raznim, oni tražili najlonke, šuškavac, gaće i ostalo, a ja samo vrebao gdje li su žvake. Spazio ih u jednoj trafici, veselo uzviknuo: “Mama, evo žvaka” i haj ti sad ne kupi svom Toniju. Cijelu kutiju mi kupila. Unutra najmanje deset onih cigareta u raznim bojama i raznim ukusima.

Pa kad smo ušli u stan, ja odmah onu kutiju otvorio. Pa jednu po jednu stavljam u usta, topi ih nepce, kugla od žvaka postaje sve veća i veća... nemam ja mjere, u ustima mi se stvorila prava, velika grudva. I onda krenem da pušem balone. Veliki, veliki, kad pukne, cijelo lice mi prekrije žvaka.

Jeste to divan osjećaj, al’ nešto mi fali. Nema Mirse, Hame, Nezira, nema raje da im pokažem kakve i kolike balone od žvake ja sad pravim. I brzo mi sve to dosadi, kao igračka koje se dijete brzo zasiti, pa onda oduševljenje pređe u ravnodušnost.

I tako, eto, to bi kad su žvake stupile u moj život.