Priča o jednoj legendi: Moje pjesme, moji snovi
Naslovnica notnog izdanja Josip Hatze “Kad mlidija umreti”,
Knjižnica hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu
Ivo Tijardović, istinska splitska legenda, ponovno je među Splićanima. Divna priča iz čudesnog Splita. Galerija umjetnina Split prvi put na jednom mjestu predstavlja likovni segment stvaralaštva ovog fantastičnog umjetnika kojeg je u orbitu najveće slave i glamura lansirala glazba koju stvara. Najpoznatiji kao skladatelj najsplitskijih opereta “Mala Floramye” i “Splitski akvarel”, Tijardović je dirigent, scenograf, slikar, grafičar, karikaturist, poliglot, novinar i antifašist, u Drugom svjetskom ratu aktivni sudionik Narodnooslobodilačke borbe (NOB) i član ZAVNOH-a.
Novost stara 100 godina
Izložba u splitskoj Galeriji umjetnina (samo se zove galerija, ima status muzeja) od 5. do 30. ovog mjeseca jedinstvena je šansa za upoznavanje dosad gotovo nepoznatog dijela ogromnog raznovrsnog opusa ovog ultrakreativnog čovjeka. Naziv izložbe je “Tijardović – figura hrvatskog Art decoa”, u postavu su umjetnička djela, knjižna i arhivska građa. Više od 130 crteža, razglednica, grafika, originalnih skica za scenografije i kostimografije, naslovnica notnih izdanja... nižu se pred očima posjetitelja.
Ravnateljica splitske Galerije umjetnina i kustosica izložbe Jasminka Babić samo za čitatelje Oslobođenja objašnjava zašto su ovi likovni radovi ostali u sjenama sjena za najširi krug ljubitelja umjetnosti: “Uglavnom, nastajali su 20-ih godina prošlog stoljeća, kada Tijardović najviše stvara likovne radove, jer dok je živio u Beču, financirao se crtanjem ilustracija za notna izdanja. To je sjajan dio opusa. Isto tako, crteži su objavljeni i u edicijama razglednica. Radio je kao dopisnik-ilustrator za razne časopise i novine, to je segment u kojem je bio najaktivniji u likovnom smislu, a kad je krenuo sa skladateljskom i organizatorskom karijerom, sve ovo je malo zapalo u drugi plan, iako je volio crtački angažman. I sam je radio skice i za kostime i za scenografije svojih scenskih djela.”
Ovom izložbom Galerija umjetnina ujedno se uključuje i u grandioznu manifestaciju “Godina Ive Tijardovića i Jakova Gotovca”, kojom Split ove godine obilježava 130. obljetnicu rođenja ova dva umjetnička superstara. S ciljem reanimacije memorije i emocija planirano je najmanje 40 raznih kulturnih događanja. To je sad početak, kaže super šarmantna i simpatična gđa Jasminka. “Meni je bilo jako važno da ovaj likovni segment koji je vezan uz naš Muzej na taj način predstavimo, jer ljudi tako malo znaju, stvarno nemaju pojma o tom dijelu stvaralaštva Tijardovića. Vidite da su djela posuđena sa svih strana. Depoi muzejskih ustanova iz Zagreba su svi izmješteni zbog potresa. Pa su čupali... dobro je da smo uopće uspjeli dobiti taj materijal”, opisuje.
Na izložbi su pokazani radovi iz fundusa Galerije umjetnina, Hrvatskog glazbenog zavoda, Zbirke scenografskih i kostimografskih skica HNK-a Zagreb koja se čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU), građa iz Grafičke i Glazbene zbirke Sveučilišne knjižnice u Splitu, Zaklade Karlo Grenc Split i privatnih kolekcija. Kako Splićani danas prihvaćaju nepoznatog Tijardovića, ovu novost od prije sto godina? Prekrasno, i emotivno, kaže g-đa Jasminka, sumirajući dojmove sa svečanog otvorenja izložbe prošle subote.
Pierot Ilo, oko 1923, Galerija umjetnina/ROBERT MATIĆ
Na tenisu, oko 1923, Galerija umjetnina/ROBERT MATIĆ
Ivo Tijardović (Split, 1895 – Zagreb, 1976) rođen je u povijesnoj splitskoj zoni, u kući uz istočne zidine Dioklecijanove palače koju će UNESCO staviti pod zaštitu kao dio svjetske baštine 1979. godine. Glazbu uči u Splitu i Beču, gdje studira arhitekturu. U Zagrebu završava Dramsku školu HNK-a. Prvi dirigent i scenograf tek osnovanog Narodnog kazališta u Splitu (1922-1929), direktor Opere i prvi intendant HNK-a Split (1933-1941). Autor osam opereta, uključujući i najpoznatije “Splitski akvarel” (1928) i “Mala Floramye” (1926).
Dvije splitske zavičajne lozinke, konstatira autor splitske izložbe, povjesničar umjetnosti i muzikolog Joško Belamarić. Period između dva svjetska rata je vrijeme najveće Tijardovićeve popularnosti. Godine 1926, u doba kada je splitska općina dosegla 40.000 stanovnika, “Mala Floramye” je nezapamćen uspjeh, bilježe kroničari. Izvedena je čak 23 puta, što znači da ju je slušalo i gledalo 15.000 ljudi. Floramy je Split kavim ga Splićani najradije žele vidjeti, a neki likovi postali su dio “kolektivnog mentaliteta”. Za Tijardovića kao i za sve Splićane sve je prolazno, ali samo Hajduk živi vječno. Pa je i Tijardović zaigrao krilo, čak i dizajnirao dresove igrača ovog kultnog nogometnog kluba, kojem je posvetio operetu “Kraljica lopte”. Premijerno, izvedena je 21. 8. 1926. povodom 15. rođendana Hajduka. Tako je splitski Hajduk jedini nogometni klub na svijetu koji ima svoju operetu.
U vrijeme talijanske okupacije Dalmacije u 2. svjetskom ratu, slavan i popularan maestro Tijardović je u ilegali u Splitu, ali i aktivni sudionik NOB-a, predsjednik ilegalnog Gradskog Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) Splita i Oblasnog NOO za Dalmaciju. Zajedno s grupom splitskih intelektualaca 1943. odlazi u partizane. Partizanskom pokretu pristupio je “iz čistog uvjerenja”, piše u svojim Memoarima. Iste godine sudjeluje na Konferenciji kulturnih radnika u Hvaru, godinu kasnije sudionik je Prvog kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom, na oslobođenom teritoriju gdje su se osim Tijardovića okupila mnoga danas slavna imena od filozofa Ivana Supeka do likovnjaka Vanje Radauša, Marija Detonija i Zlatka Price.
Iz grafičke mape “Macchiette”, 1923, Grafička zbirka Sveučilišne knjižnice u Splitu/ROBERT MATIĆ
Iz grafičke mape “Macchiette”, 1923, Grafička zbirka Sveučilišne knjižnice
u Splitu/ROBERT MATIĆ
Tijardović je također i član Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). U partizanima sklada “Marjane, Marjane”, “Dalmacijo, zemljo mila”, prikuplja partizanske pjesme, priređuje i harmonizira. Partizanska borba, Lika, Bosna, Dalmacija, Hvar, Vis, gdje ga je zateklo oslobođenje zemlje. Intendant Kazališta narodnog oslobođenja na Visu, kasnije i u Splitu (1944) Prvi poslijeratni intendant HNK-a Zagreb (1945-1949). Prvi direktor Državnog simfonijskog orkestra, danas Zagrebačka filharmonija (1949-1959). Utemeljitelj Hrvatskog društva skladatelja.
Najvišim državnim priznanjem za ostvarenja u području kulture Nagradom “Vladimir Nazor” za životno djelo nagrađen 1970. Još kao mladić nadišao je i Split i dvije splitske operete, pišu danas glazbeni kritičari, koji Tijardovića vide kao preteču splitskih muzičkih celebova Zdenka Runjića, Olivera Dragojevića i TBF-a, te glazbenu verziju Miljenka Smoje. U kontekstu velikog i raznolikog Tijardovićevog talenta podsjeća se i da se u starom Splitu govorilo: “Ako nisi za svašta, nisi za ništa!”
U skladateljskom opusu Ive Tijardovića zastupljeni su svi žanrovi, opera, opereta, balet, mjuzikl, komorna, scenska, filmska glazba, uvertire. Crta kostime, scenu, dizajnira plakate. Kolorirani crteži koje Tijardović uspješno stvara u Beču 20-ih godina prošlog stoljeća, a koji se mogu vidjeti na aktualnoj izložbi u Splitu, izvedeni su u tada vrlo IN stilu Art deco, koji mnogi i danas smatraju najatraktivnijim i najdekorativnijim segmentom povijesti umjetnosti 20. stoljeća.
Kaligrafija u ritmu jazza
Art deco sa svojim stilskim obilježjima registrira ne samo umjetničku nego i duhovnu klimu, uz odjeke u svim područjima života, od arhitekture i industrijskog dizajna do mode, muzike i plesa. Tijardović se u Beču uzdržava crtajući karikature. Samo inteligentni ljudi imaju smisao za humor. Ali na tim crtežima prakticira specifičan način crtanja, tzv. macchiettizam, spoj stripa, plakata i karikature. Za macchiette autor mora imati izuzetan dar opažanja, sve mu je moment, u slikarstvu je macchiettist ono što je novinar u literaturi, navodi autor izložbe Belamarić.
Karikatura Petra Mitrovića, 1923, Galerija umjetnina/ROBERT MATIĆ
Karikatura Boška Lulića, 1923, Galerija umjetnina/ROBERT MATIĆ
Pa zaključuje: “Nema ih mnogo, prvi uvjet je dobro crtanje, kod nas Tijardović se prvi bavi time ozbiljnije.” Plus: kaligrafija u ritmu jazza. Ahhh. O socijalnoj i političkoj transformaciji međuratnog Splita, Tijardovićeva glazba kao i čitav scenski svijet koji je ona pokrenula, jednako kao i njegov likovni opus, ovdje prvi put cjelovito vrednovan, govori jednako elokventno kao i najdokumentarnija povijest toga doba, konstatira dalje. “Snaga splitskog duha i humora, životnog elana, nostalgije i patosa u malo su koga dobili toliku jeku koliko u pošadama i operetama, te ovim machiettama Ive Tijardovića”, analizira autor splitskog postava Belamarić.
Dopisnica, rane 1920-e, Internacionalni plesovi
Dopisnica, rane 1920-e, Internacionalni plesovi
“Tijardović je uspio u onome što je najteže. Stvoriti svoj tip i karakter Splićanina, koji čak i danas u posve izmijenjenim društvenim i prostornim okolnostima tog teatra od grada, zvuči i izgleda kao da je od krvi i mesa”, zaključuje. Što misli o tvrdnji da je jedan od najvećih splitskih celebova ikada preteča Olivera i TBF-a? – pitam gđu Jasminku. “Činjenica je da kroz svoje operete Tijardović popularizira splitski duh koji je sjajan”, odgovara. Činjenica je također da su za mnoge od nas povijest Dalmacije i Splita nezamislivi bez nota i snova Ive Tijardovića.
