Priča o dvije tragedije
Milan Kundera svoj epohalni esej “Kidnapovani Zapad - tragedija Srednje Europe” (1983) započinje jednostavnom pričom o sudbini jednog mađarskog novinara.
Esej je prvo objavljen u Francuskoj 1983, a potom u NY Book Review aprila 1984, da bi se samo godinu kasnije pojavio u hrvatskom časopisu Gordogan (1985).
Početkom 2024. godine u izdanju “Laguna”, Beograd, objavljen je novi prevod Kunderinog eseja sa istim naslovom “Oteti Zapad ili tragedija Srednje Europe”.
Kunderin esej snažno će uticati na politiku reintegracije Europe, ali i u dobroj mjeri odrediti tokove kritičkog promišljanja, uglavnom o ruskom uticaju i njihovim stvarnim planovima i namjerama među zemljama Srednje Europe, koje on opisuje kao “najmanji prostor sa najviše raznolikosti” stiješnjen između prostrane i uniformne Rusije i velike i ambiciozne Njemačke.
Velike avanture malih naroda
Kunderin autentični “junak” je mađarski novinar, urednik u državnoj novinskoj agenciji. Historijski esej o “Tragediji Europe” Kundera gradi na završnim riječima u poruci koju mađarski novinar telefaksom odašilje iz redakcije u trenucima dok ruska boljševička soldateska 15. novembra 1956. ulazi u Budimpeštu.
“Mi umiremo za Mađarsku. Mi umiremo za Europu.”
To su bile završne, znamenite riječi iz poruke mađarskog novinara upućene u svijet kad je već redakcija bila u plamenu ruskih tenkova.
Zašto je mađarski novinar uopšte spominjao Europu? Što je mislio kada je napisao da su “spremni umrijeti za Europu”, pita se Kundera.
On je mislio da ruske snage dok napadaju Mađarsku, napadaju zapravo Europu.
Zbog toga je on spreman, kaže Kundera, da umre kako bi “Mađarska ostala europska Mađarska”, tj. kulturno i duhovno europska.
Kunderin “junak”, koji u svojoj sudbini sakuplja ključne dramatske momente Srednje Europe, nije tragičan samo zbog činjenice da je kasnije u pobuni likvidiran, već i po tome što je njegova poruka u Europi ostala neshvaćena, nepriznata ili olako ignorisana.
Šire obrazloženje ukupne tragike Srednje Europe Kundera će dati u razgovorima sa Filipom Rothom u knjizi “Čitajući sebe i druge” (Baybook, Sarajevo, 2015).
I evo što je Kundera rekao: “Zemlje srednje Europe nikada nisu bile dio istočne Europe. Od samog početka ove zemlje, mali narodi srednje Europe učestvovali su u velikoj avanturi zapadne civilizacije s gotikom, renesansom i reformacijom... pokretima koji su nastali baš u tom regionu. Poslijeratno pripajanje srednje Europe (ili njenog najvećeg dijela) ruskoj civilizaciji doprinijelo je da zapadna kultura izgubi svoj ključni gravitacioni centar. To je najznačajniji događaj u historiji Zapada 20. vijeka i ne možemo odbaciti mogućnost da je kraj Srednje Europe označio početak kraja čitave Europe.” (str. 371)
Upravo na ovom mjestu Kundera će pokazati kako dobro primjećuje fenomene koje Zapad propušta da registruje.
Kunderin “mađarski novinar” sišao je sa povijesne scene poslije dugog procesa reintegracije Europe tokom kojeg je vraćen taj njen “kidnapovani” duhovni zavičaj i njeno “carstvo kulture”.
U međuvremenu mi smo povjerovali kako se Europa promijenila. Povjerovali smo kako je poslije poruka mađarskog novinara konačno postala kadra razumjeti i razabrati pravu prirodu i suštinu neoboljševičke vizije “ruskog sveta”.
Ili, u najkraćem, povjerovali smo u pravu europsku katarzu.
No, onda je došla Srebrenica. Na povijesnu scenu je došao drugi, tragični “junak” novinar - Nihad Nino Ćatić. Njegov glas je došao iz zemlje čije postojanje Kundera nije ni primijetio u svom historijskom eseju. Ćatićeva poruka zaledila je krv u žilama svima koji su čvrsto vjerovali u novu Europu.
“Srebrenica se pretvara u novu klanicu...”
Bilo je to tačno 10. jula 1995. godine. Tog dana, dok je Mladićeva vojska ulazila u Srebrenicu, novinar Nino Ćatić, putem improvizovane radiostanice, u eter je odašiljao sve te strašne poruke o početku “nečuvenog zločina”.
Nihad Ćatić je glasom očajnika alarmirao kako “svakog časa stižu mrtvi i ranjeni...” i pitao je u svojoj poruci “ima li iko u svijetu da čuje ovu poruku”.
Ova poruka srebreničkog novinara ponovo nas je suočila sa Milanom Kunderom, sa izazovom kritičke valorizacije njegova djela koje se zbog svoje aktuelnosti i snage poruke ponovo štampa u nekoliko evropskih centara, uglavnom zbog projekta “ruski svet”.
Kroz cjelokupno djelo Milana Kundere provlači se jedna neprekinuta konstanta tvrdokorne sumnje u stvarni smisao ruskih planova, kao i istrajna Kunderina uvjeravanja kako je uvijek bilo teško ili “nemoguće” proniknuti u njihove prave namjere. I pored toga što je Kundera bio prilično osporavan zbog takvih procjena u nekoliko europskih centara, ove sumnje kod nas se produbljuju zbog postojanja satelitskog projekta o “srpskom svetu”.
Sukob sa Rusijom u konačnici nikada nije sukob čisto ideološke naravi, već je to uvijek nešto više od toga, kako kaže Kundera - to je sukob ogoljenog barbarizma sa civilizacijom Europe, što opravdava sumnje u prave namjere i ciljeve “srpskog sveta”.
Stefan Auer, jedan od najelokventnijih evropskih kritičara Kunderinog djela, potpuno opravdava Kunderu, pogotovo poslije Ukrajine, tako što ističe kako on “nema zadrške” i da za njega postoji uvijek jedno: “Rusija je autokratska” bez mnogo nade da se može osloboditi vlastitih snova o “novoj imperiji i dubokom prodoru u samo srce Europe”.
Posljednje riječi Nihada Ćatića: “Ovdje se dešava zločin nečuvenih razmjera”..., kao i posljednja poruka mađarskog novinara: “Mi umiremo” - iako se u suštini zasnivaju na dva različita koncepta tragedije, jednako danas mogu da uznemire i onespokoje.
Europa je prvo, u slučaju Budimpešte, pogrešno protumačila kako su događaji u Budimpešti puka “smjena vlasti”, a četiri decenije kasnije događaje u Srebrenici isto pogrešno tumačila kao rezultat “historijske prepirke i sukoba” “tri zaraćene strane”.
Tragičan kraj novinara Nihada Ćatića u dobroj mjeri približio nam je Kunderu i njegovo razumijevanje Europe. Isto kao što pažljivo razumijevanje Kundere daje novo značenje i drugačije određenje povijesnog mjesta i suštine tragedije srebreničkog novinara.
Protivno Kunderinom preziru koji je gajio prema novinarima - “novinari kao ljudi režima” nikada nisu učestvovali u reformama, revoluciji i pobunama..., ovdje bih novinara iz Budimpešte i Srebrenice ipak nazvao pojedinačnim simbolima, glasnicima svog vremena. Treba znati da su i jedan i drugi glavom platili izvještaje koje su poslali u svijet, isto kao što su desetine svjetskih novinara hrabre izvještaje o barbarizmu opsade Sarajeva, također, platile glavom.
Novinar iz Budimpešte i novinar iz Srebrenice stoje na granicama - bilo da je to granica Europe ili granica svijeta religija i civilizacija. Njihove poruke u sebi nose taj patos granice, patos konačnice na kojoj nema kalkulisanja, na kojoj su sukobi ljudi uvijek borba na život i smrt. Riječi izgovorene na granici nikada ne mogu biti izrečene u središtu, na sigurnom, na poznatom.
Međutim, Nihad Ćatić u sebi nosi nešto drugačiji duh i osjećaj tragedije - njegova posljednja poruka je o “nestajanju...”, dok je posljednja poruka mađarskog novinara o “umiranju...”
Na ovom mjestu se izoštrava razlika u suštini dvije tragedije - tragedije Srednje Europe i tragedije Srebrenice.
Novinar iz Srebrenice očajnički pita “...ima li iko u svijetu da vidi nečuveni zločin...”, a novinar iz Budimpešte to ne pita jer zna da ima, postoji Europa za koju čvrsto vjeruje da će čuti i razumjeti njegov poziv.
Novinar iz Budimpešte kazuje o veličini i snazi utopije koja se rađa u trenucima opšteg očaja i beznađa. Nadu, izlaz, on pronalazi u svijetu Europe koja se otkriva kao Atlantida, kao Utopos, kao svijet spasa i konačnog smiraja i za njegovu zemlju i za njegov narod.
Mađarski novinar je nosilac platonskih ideala, dok je Ćatić nosilac prometejske vatre, korifej koji raskriva “nečuveni zločin” i svijet strahote genocida i uništenja, koji “krade vatru” i osvjetljava lice “barbarogenija”.
Ako Nihad Ćatić, poput Prometeja, svijetu raskriva i osvjetljava put kojim ide, ako pokazuje gdje protiče ta granica između barbarskog i ljudskog, novinar iz Budimpešte svijetu saopštava gdje se nalazi taj “izgubljeni raj”, gdje se nalazi konačni cilj i svrha cijelog putovanja.
Naposljetku, odakle ta snažna prometejska crta u liku Nihada Ćatića.
Ćatić je u svojoj biti bio pjesnik, pisac, autor romana “Ljudi beznađa”, on je u sebi nosio tu kolektivnu memoriju kulture jednog malog naroda kroz koju je snažno progovarao duh njegovog kontinuiteta i obitavanja na bosanskom tlu.
Govoreći posve kunderijanski, Nihad Ćatić je svojim romanom, prozom, pjesmom... poput svih malih naroda “srednje Europe” čuvao biće svog naroda i tako pokazao važnost kulture u očuvanju identiteta i prepoznatljivosti na ovom malom prostoru, gdje nema drugih čvrstih garancija osim garancije snage vlastitog duha i kulture.
Zbog toga poruka Nihada Nine Ćatića u povijesti zasniva drugačiju tragediju od Kunderine tragedije čiju baklju nosi mađarski novinar.
Nihad Ćatić ne traga za “kunderijanskim” spasom u Europi jer zna kako u ovakvom svijetu za njegov mali narod iz Srednje Europe ne postoji neko konačno mjesto spasa i konačna garancija opstanka. On ne vjeruje u zakletvu tog svijeta “nikad više” i zbog toga ne vjeruje u neku čvrstu političku sigurnost. On je zbog vlastitog povijesnog iskustva ubijeđen da se uvijek može ponoviti novi i još strašniji zločin.
Nije poznato da li je Milan Kundera reagirao na genocid u Srebrenici. Ne postoje tragovi da je bilo što znao o Nihadu Ćatiću i njegovoj posljednjoj poruci kojom je, kako to lijepo kaže Dragan Bursać, prenio “milijardu istina o genocidu”.
No, sudbina Nihada Nine Ćatića unosi dosta novog svjetla na veliko djelo Milana Kundere koje i danas, u evropskom političkom diskursu, ima svoj golemi uticaj i služi kao osnova za novu “mentalnu mapu Europe”.
Kunderin uticaj i danas se u, dobroj mjeri, osjeća u politici nekih susjednih zemlja posebno Hrvatske i Mađarske... koje na tom osjećaju kulturne superiornosti, u koju ih je uvjeravao Kundera, gaje negativan čak i rasno nadmoćan odnos prema Bosni i Hercegovini. (Milan Kundera je 1998. odlikovan od predsjednika Tuđmana najvišim odličjima, ali prema zabilješkama njegovog sagovornika Filipa Rotha to odličje Kundera nikada nije došao preuzeti.)
Kundera kao “stari” Europljanin koji se po sudu kritike “tijesno” osjećao u svojoj “slavenskoj koži” (M. Todorova) nikada nije mogao nadići granice autentičnog zapadnokršćanskog pisca i pomjeriti pojam o svom djelu znatno dalje od baštine rimskog kršćanstva i transcendirati platformu Europe kao “ekskluzivnog kršćanskog kluba”.
Ovdje se kriju i pravi razlozi zašto Kundera nije mogao čuti glas jednog novinara iz Srebrenice, glas malog slavenskog naroda koji pripada Srednjoj Europi, kojoj se Kundera toliko divio, koju je toliko idealizovao kao “carstvo kulture” i za koju ni sanjati nije mogao da će postati i “izvor fašizma” i otvorenog rasnog prezira prema “drugima”.
Da je imao snage saslušati radioporuku Nihada Ćatića tog kobnog 10. jula, Kundera bi posve sigurno drugačije razmišljao o paradigmi ujedinjene Europe i paradigmi Srednje Europe kao “zavičaja svih velikih ideja”.
Međutim, nesporno ostaje kako Kunderina “Tragedija Srednje Europe” pored svih njegovih zabluda i predrasuda posebno o Bosni i Hercegovini, Bošnjacima, ali i Srbima koje je ignorisao kao “druge”, i danas međutim inspiriše svojim zapažanjima i suočava nas za mnogo različitih pitanja u ovom rovitom i kompleksnom vremenu.
Ista, a drugačija
Osim ovog, koliko se Europa doista promijenila, mi također postavljamo i druga, danas itekako važna pitanja: Koliko Europa ima sposobnosti i sluha da razumije opasne poruke koje dolaze iz Bosne i Hercegovine, recimo one koje su snažno podržane iz Budimpešte i još nekih centara Srednje Europe, gdje se nalaze “Kunderini velikani reformi”?
“Sa muslimanima... ni vazduh se više ne može dijeliti.”
Ujedinjena Europa u razumijevanju sebe ne može se zadržavati na Kunderi samo zbog njegovih opservacija o “ruskom uticaju” i “demonima sa Istoka”.
Ne čini li se prilično rizičnim danas slijediti onog Kunderu koji, posve nekritički, piše o “velikanima” iz Budimpešte, Beča, Varšave, pa i Zagreba kao uzorima za neku novu “mentalnu mapu Europe”?
Zbog toga je toliko važno za našu budućnost ispravno razumjeti koliko je tragedija Nihada Nine Ćatića iz 1995. godine ista, ali i drugačija od tragedije mađarskog novinara iz 1956.
