Priča majke djeteta ubijenog u opsadi: Kako sam izgubila sina prije nego što sam ga upoznala

arhiva/ sarajevsko porodilište zehra muidović/

Tog 26. na 27. maj u Porodilištu je ubijeno pet beba

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Šta je jednoj trgovkinji brojka, cifra? Svakodnevnica. Ulazna faktura, izlazna faktura, inventura, cijena, račun... Sve se vrti oko brojeva koji se brzo zaborave, zamijene drugima. Ali, jedan broj zauvijek je urezan u sjećanje Meke Bajramović, koja je penziju zaradila kao trgovkinja.

Dan mladosti

Plava trakica sa brojem 355 svakoga trenutka života, od 25. maja 1992. do danas, lebdi pred očima ove hrabre žene.

Početak rata je dočekala u sarajevskom naselju Olimpijsko Selo sa suprugom i kćerkom. Onda je 16 godina nakon rođenja kćerke ostala u drugom stanju i bila na putu ostvarenja želje jedinice Mirele, koja je jako željela sestru ili brata. Ni Mekina 41 godina života nije utjecala na trudnoću koja je proticala u najboljem redu. Tamni oblak rata se nadvijao nad BiH, što je utjecalo na Meku da trudnoću kontroliše rjeđe nego što je trebalo, a početak rata je potpuno onemogućio da ode ginekologu. Radila je u trgovini, odlazila svakodnevno na posao iako je bila u poodmakloj trudnoći. No, tog 25. maja je počelo granatiranje Alipašinog Polja i bježeći da se sakrije u podrum, Meka je povrijedila stomak, te je odmah transportovana u Porodilište “Dr. Zehra Muidović” na Jezeru. Porod je već počeo, a zbog rijetkih kontrola nije znala u kojoj je sedmici trudnoće i da li će sve biti u redu sa bebom. Strahovala je. Brinula je. Začula je plač i odahnula od olakšanja, sreće i ponosa. Pogledala je na sat i ugledala 23.30 sati. Pomislila je kako će slaviti rođendan na Dan mladosti (25. maj se nekada u Jugoslaviji masovno slavio kao Dan mladosti i rođendan nekadašnjeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, op. a). Dan mladosti 1992. se pretvorio u dan, mjesec, godinu, stoljeće bezgranične tuge i žalosti.

- Ko je ikada mogao pomisliti da će bilo kome pasti na pamet da granatira Porodilište. Beba je rođena prijevremeno i morala je u inkubator. Ništa nije slutilo na zlo i nesreću koja se nadvila nad Sarajevom. Dan poslije to zlo je pokazalo svoje zube. Maja 26, u ranim jutarnjim satima, počelo je pješadijskim napadom koji je trajao cijeli dan. Kada su agresorske jedinice shvatile da neće moći zauzeti zgradu Porodilišta, počelo je strahovito granatiranje iz tenka na Poljinama i topova smještenih iznad Nahoreva, iz pravca Pionirske doline. Uslijedilo je zvjersko granatiranje Porodilišta “Dr. Zehra Muidović” na Jezeru. To stanje je neopisivo riječima. I danas je sve u magli, trka, borba, spašavanje, dim. Majke uz koje su bile bebe su među prvima evakuisane u podrumske prostorije. Moja beba je bila na zadnjem spratu u inkubatoru. Mene su sveli u podrum, ali moje bebe nije bilo. Detonacije su odjekivale, stakla su se lomila, medicinski kadar je letio na sve strane. Svi koji su bili uz nas sa dr. Srećkom Šimićem na čelu učinili su sve da nas spase. Nestalo je struje. Vrijeme je prolazilo, ali moju bebu niko nije donio. Sljedeći dan smo transportovani na Koševo. Pred polazak su mi sa ruke skinuli trakicu sa brojem 335, istu kakvu su svezali oko ruke moga sina. Tada sam shvatila da su bebe u inkubatorima preminule i to je najteži trenutak u mome životu, prisjeća se Meka Bajramović.

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Kući se vratila bez željno iščekivanog sina, brata jedinice Mirele.

Surovost rata

Sin Meke i Muhameda Bajramović je samo jedno od petero poginule djece 26. maja 1992. godine, a u trenutku napada u bolnici se nalazilo 130 žena i 70 novorođenčadi, koji su bili meta “junačina” sa brda koji su tenkom udarili na pelenu i cuclu.

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

- Vratila sam se kući u stanju kakvo ne bih poželjela nikome. Ali, rat je plamtio. Morali smo napustiti stan koji se nalazio na prvoj liniji. Suprug je bio pripadnik Armije RBiH, kćerka se vratila u školske klupe. Svakodnevno su loše vijesti sustizale jedna drugu. Izgubili smo veliki broj članova familije širom BiH. Poslije nekog vremena sam se i ja vratila na posao. Bilo je lakše malo skrenuti misli. Poslije rata smo jedva čekali da se vratimo u naš stan. Ali, nekoliko godina poslije, 2015, moj suprug je preminuo i ostale smo kćerka Mirela i ja. Kada govorimo o posljedicama preživljenog, o neprespavanim noćima, mislima i svemu što je ostalo iza tog nesretnog događaja, dovoljno je reći da se ja 16 godina borim sa karcinomom, a da je i mojoj jedinici Mireli karcinom dijagnosticiran prošle godine, priča nam Meka.

Dodaje kako zamišljaju “tu bebicu koju ni zagrliti uspjeli nismo, zamišljam ga kao odraslog čovjeka, kao sretnog i ispunjenog, ostvarenog, kao nekoga ko je danas moja podrška i snaga, a ne samo broj 355 na plavoj trakici”. Ovo je priča Meke Bajramović, žene koja je na svojoj koži osjetila svu surovost rata i još je osjeća.