Prevara

Nije Amir još ni u školu pošao kad je babo odlučio da od svoje skromne plate uštine dobar dio za kratkoročni kredit i kupi kompjuter.

“Nek’ se dijete uči, kompjuteri su budućnost”, objasnio je investicioni potez svojoj ženi, mada ni on, kao ni ona, pojma nisu imali o tim aparatima nalik televizoru. Da se nje pitalo, ona bi radije kupila sjedeću garnituru ne bi li osavremenila dnevnu sobu, koja je sa dvije sećije i ćilimima izgledala, doduše, lijepo, ali više nalik muzeju zvanom Bosanska kuća, nego savremenom prebivalištu.

Pokazalo se uskoro da je babin potez bio pravi. Mali Amir, inače hiperaktivno dijete, po vascijeli dan k’o zvrk ‘vamo-tamo-tamovamo pronašao u kompjuteru svoj svijet. Ovladao igricama, naučio tražiti ovo i ono, ma mali jeste mali, ali za kompjuterom k’o veliki.

“Fala bogu, samo da nije na ulici”, govorili zadovoljni roditelji, a kad je svoja rano stečena znanja počeo iskazivati tokom školovanja, pa ga nastavnici počeli hvaliti, roditelji bili još sretniji i ponosniji.

Babo Mustafa cijeli svoj život radio kao pekar, pa valjda kako iz svog monotonog radnog vijeka i poziva nije imao šta izdvojiti, vazda mu puna usta njegovog Amira: “Eno, u mene Amir”, pa bi onda počeo redati sa Amirovim uspjesima, a bilo ih je nemalo još od osnovne škole.

Nije Amir napunio ni 27, a babo se već pohvalio: “Eno, Amir kupio novi stan, Amerikanci mu dali pare… A stalno ga zovu, nema gdje ga nema, i to sastaju se po cijelome svijetu, u najboljim hotelima, a znaju biti i na jahti po cijelu heftu…”

Amiru, dakle, pala kašika u med. Bar što se tiče posla. Inače je izrastao u pristalog momka, doduše, malo krhke, nježne građe, ali to je i normalno za mladu osobu koja sate i dane provodi za kompjuterom. U društvu je bio prilično omiljen, jer se znalo da ako se ide na kakav dernek, Amir će uvijek sve častiti i platiti. Taj status poštovanog platiše izazvao je i pažnju kod nekih djevojaka, posebno onih koje vole provode i luksuz, a nemaju para.

Takva je bila Emira, ljepuškasta frizerka. Radila u salonu gdje se Amir obično šišao, pa zapeli jedno drugom za oko.

I krenulo je sa izlascima. Oboje sretni. Nije se protivila kad joj je Amir predložio da se preseli kod njega i da prestane raditi. U početku joj bilo i zanimljivo i drago biti u bonluku: spavaj dokad hoćeš, kupuj šta želiš. I inače, sve druge želje Amir s lakoćom, a i radošću ispunjavao svojoj Emiri.

U početku su Amir i Emira često izlazili zajedno, kasnije sve rjeđe. On se zarobio poslovima, a ona ostajala kod kuće.

I gdje god joj se išlo, samo bi kaži Emiru, a on odmah ispunjavao njene želje. Doduše, Emira je bila i prava domaćica, brinula o stanu, čistoći, Amir uvijek bio k’o pišta, opeglane košulje, pantalone… Jedino se znala zatvarati u svoju sobu, pa je satima nema, Amir zaokupljen poslom sjeti se i pita je: “Pa šta to radiš”?

“Ma ništa, igram ove igrice…”, odgovarala Emira i odmah protupitanje: “Trebaš li šta”?

“Ma ništa... sve je uredu”, rekao bi Emir i nastavio sa svojim poslom.

Kad bi, kako rekoh, sve rjeđe izlazili, onda su bili baš pristao par: držali se za ruke, jedno drugom posvećivali pažnju i ličili na zaista sretan par.

Ostalo je u životu i jednog i drugog nešto prijatelja zajedničkih, a bilo je onih koji su samo njeni ili samo njegovi. Jednoga dana tako kaže Emira Amiru da bi sa svojom prijateljicom Vahidom otišla na sedmodnevni izlet u Grčku. Amir k’o Amir, pitao kad će, koliko treba para i završili s pričom.

I ode tako Emira u Grčku.

Javljala se Amiru svakoga dana, a kad je isticao sedmi, javi mu da je Grčka prekrasna i moli da produži još sedam dana. Možda mu je malo i falila, ali navikao da joj ispunjava želje više takoreći negoli sebi i složi se da ostane.

Vratila se Emira vedra, puna priča, proslavili povratak večerom u omiljenom restoranu.

Nakon nekoliko dana poziv Amiru. Iz Grčke. Javlja se, kako to mladi danas kažu lik i kaže Amiru da je on sa Emirom već drugu godinu u vezi, da je bila virtualna, a nedavno, kad je ona bila s njim i – stvarna. I kaže mu još da ima snimljene materijale koji bi bili bruka ako ih objavi, a neće ih objaviti ako mu Amir to dobro plati.

Amir šokiran malo odšutio, prošle mu u hipu slike Emirinih odsustva i “igranja igrica”, nepoznatom momku iz Grčke rekao samo “odjebi” i prekinuo vezu.

Emiru je nazvao s posla.

“Zvao me je momak iz Grčke. Imaš pola sata da napustiš stan. Ključ ostavi u sanduče…”

S druge strane kratko je potrajao muk, a onda je Amir prekinuo vezu.

Nije otišao odmah kući, nego se našao sa jednom svojom prijateljicom. Ispričao joj svoju šokantnu priču. A ona meni.

Šta je bilo dalje, a sve je, doduše, još svježe, ne znam.

Uglavnom, Amir se, rekla mi ona, dobro drži, a od Emire ni traga ni glasa.