Pregažena generacija

Kad god dođem u Švicarsku shvatim da je šteta što nisam bogat i što ne živim baš u tu. Ovaj autoironični osjećaj me ne napušta tako brzo, ali kada se čovjek koji dolazi izvan zidina Tvrđave Evrope suoči s cijenama, shvati gdje mu je mjesto. A mjesto nam je sa ove strane zidina, preko koje, oni s druge strane, izlijevaju pomije, prljavu vodu i slične stvari – pišem metaforički. Te pomije i slično, to su vam stari automobili koji nama ovdje dolaze, jer nemamo para za nove i ekološki opremljene i obučene automobile, te slično.

Lagodan život

Nije sve loše što dolazi s druge strane zidina, kao što je stalno miješanje Hrvatske u naše unutrašnje političke procese, još otkad su tenkovi regularne Hrvatske vojske ravnali Mostar ili Gornji Vakuf, to miješanje ne prestaje. Samo ovaj put meci i granate su od riječi.

Dolaze i zaista dobre stvari s druge strane zidina, koje prolazim godinama s bh. ausvajsom (nisam bokser ni kriminalac da bih dobio diplomatski pasoš), nekad ide teško, ali bitno je proći, pa se nadisati drukčijeg zraka. Jako bih volio da budemo unutar zidina, ali zidine nas neće, trebamo biti realni. To samo politički papci i levati u Sarajevu ponekad okite administrativne zgrade u Sarajevu malim i manjim zastavama EU, da se podsjetimo da tamo nećemo ući za životnog vijeka potpisnika ovih redova, a ni za vijeka današnje omladine. Ali, treba se nadati, jer nada umire posljednja – Nada Dimić fabrika čarapa Zagreb. Tako se nekad to govorilo vezano za nadu.

A ni Švica nije unutar zidina, ali ona je ostrvo za sebe, e tu sam bio na kratkoj literarnoj turneji. Bio sam ovdje dosta puta, ali nisam nikad prije skontao da imaju tačno određeno vrijeme za ručak u restoranima, a poslije kapak, pa ganjaj hranu po glavnom kolodvoru u Baselu. I izganjao sam je, pojeo dvije četvrtine pinse (to vam je ona pravougaonična pica), popio kolu, te kafu i dobar kolač (tzv. školjka od jagoda – tart s jagodama) i platio sve za nešto više od dvadeset franaka. Da prevedem: oko pedeset maraka. To je to žiće, što bi rekla Emily Dickinson. Ako manem ironiju, sve je bilo za deset od nastupa, publike, organizacije etc.

A vidio sam prvi put i Rajnu a da ne teče kroz Njemačku, nego je tekla centrom Basela i bila je zelena, skoro bistra, kao što prava rijeka i treba biti. Kao neke velika Neretva prije nego što u Njemačkoj dobije neku drugu boju – otamo je ne pamtim bistru.

Ima ona pošalica Grahama Greena iz “Mirnog Amerikanca”, gdje likovi pričaju o Švicarskoj i kaže jedan kako Švicarci nisu ratovali 500 godina i za to vrijeme su izmislili jedino sat s kukavicom što izlijeće iz kućice. Ne bih se složio sa Greenom, ako ostavimo po strani literarnu ironiju. Ono što su u ovoj zemlji izmislili jeste dobar život, lagodan (ne sporeći sve nevidljive probleme kojih mora biti kao u priči, čak i u raju). To je ono čega fali čak i unutar zidina Tvrđave Evrope, kojom nam papci i levati iz političkog Sajeva mašu kao crvenom krpom kad toreador maše masivnom biku u areni. Samo mi nismo masivan bik, nego islužen vo kojeg zajebava ko kako stigne, a ponajviše ovi što su “dobri ljudi”, i što su rekli da će biti para jer oni neće krasti kao mrski bivši režim. Ali, evo, pola im ministara iz kantonalne vlade završilo iza rešetaka. Ima ona banalna izreka koja kaže da trebaš dati čovjeku vlast da bi vidio kakav je. I fakat kod nas fercera ova izreka itekako.

I sada smo u Bernu na književnoj večeri, na lesungu, i fakat se na njemačkom govornom području bilo u Švicarskoj ili drugdje, dosta i čita na književnim promocijama. Kod nas je ta navika zamijenjena razgovorom, a lesunga ima vrlo malo ili nikako. I zaista, bilo je odlično. Moderatorica, prevoditeljica, organizator jaro Jan, publika u velikom broju u kafiću WerkStadt Lorraine, prodalo se knjiga kao u priči. Bilo i naših i Švicaraca.

Prije samog nastupa prilazi mi čovjek u naočalama s dugim prosijedom kosom i pruža ruku. Pružam je i ja, ali ne znam o kome se radi. Pita me sjećam li ga se, ali nikako da dozovem lice iz sjećanja, i spojim ga s odgovarajućim imenom ili barem nadimkom. I onda on kaže da je Jeremija, a ime je Jasmin. I kaže: “Zadnji put sam te vidio kada si na štakama silazio od Ferrarija prema Fontani dole…”

A to je bilo 1994. ratne godine na području Okruga Bihać, u Cazinu. I sad kad vam neko kaže da vrijeme brzo prolazi jašta nego ćete mu vjerovati. Znamo svi da prolazi, opšte je to mjesto, ali kad vam neko kaže da ste se s njim sreli ravno prije trideset i jednu godinu, nije to mala šala. To je više od polovine mog života.

I tako, rasplete se priča, znamo sve aktere i zajedničke drugove/dostove (krajiški ekvivalent za jarane) i kaže mi Jeremija da ima živa sjećanja na rat. Odlazi u Cazin na godišnjicu jednog lokalnog benda koji je u ratu imao dobre pop-rock pjesme o ratnim jedinicama; patriotske ali s mjerom.

Bern: Švica je ostrvo za sebe

Sjećam ga se iz Ferrarija, kafića gdje smo povazdan pili (kad imamo para, a i kad nemamo) i gledali londonski MTV, ovo povazdan vrijedi jedino kad se vratimo s linija, ratišta na kojima smo i shvatili značenje riječi povazdan. Odem na njegov Facebook profil i nađem ratnu sliku na kojoj izgleda kao dječak, a sada sijeda kosa ne ostavlja mjesta za sliku dječaka, ali u očima i izrazu lica to je isti čovjek kakvog sam vidio tog dana na Fontani, silazeći nizbrdo na štakama. Po prilici sam bio u civilu, a možda i u uniformi, teško mi je to sad razdvojiti u sjećanju.

Na promociji

Moja ratni jaro, s nadimkom iz stripa Alan Ford, izgledao je kao da su ga našminkali da bi se činio starijim nego što jeste, za potrebe nekog filma. Samo što je taj film bio njegov život. Ali, pošto duša ne može ostariti ja sam ga vidio kao onda 1994.

Pričali smo i o PTSP-u, pa sam poslije, kad sam gledao njegovu ratnu sliku, shvatio kako smo mi u ratu bili djeca, takva su nam bila lica. Trudio sam se da publici u Bernu vjerno prenesem razmišljanja o knjizi koju sam počeo pisati ravno prije dvadeset godina, a objavio je prije četrnaest. Nije to nimalo laka rabota, ali to mi je posao, a i dobro se zaradi. Svaka kap znoja i truda vrijedi desetine franaka. Na promociji/lesungu dajem sve od sebe. To mi i kaže jedna osoba iz publike, naša žena iz Sane. Uvijek sam skoncentrisan na sam nastup, sve drugo je sporedno, pa sam tako u povratku stao u red za let za Stuttgart, umor je uzeo danak.

Dugo sam mislio o Jeremiji i našim ratnim cazinskim danima. O tome kako je njegov glas blag čak i sada nakon trideset godina vremenske razdaljine. I shvatio sam da sam svojim pisanjem dao glas upravo ovakvim ljudima kao što je on. Pripadnicima pregažene generacije s licima vječnih dječaka. I ta pomisao mi je dala osjećaj iskrenog zadovoljstva. Od pisanja se više ni ne može dobiti.