Pravda je slijepa, ali ipak vidi predsjednika
Dugo se već, u različitim varijantama, koristi skraćeni citat da ništa ne može biti starije od jučerašnjih vijesti. Ovo se uglavnom odnosi i na vijesti o sudskim presudama. Gotovo da je tako i sa viješću o istorijskoj presudi od 30. maja ove godine, kojom je Donald Trump kao prvi bivši američki predsjednik osuđen za krivično djelo falsifikovanje poslovnih zapisa s namjerom da nezakonito utiče na izbore 2016. godine. Već znamo da ova presuda ne može formalno uticati na kandidaturu osuđenog, a čini se da ni faktički neće biti toliko važna. Međutim, ono zbog čega je ovaj postupak još u žiži interesovanja svjetskih medija i analitičara je činjenica da će kazna biti poznata tek 11. jula.
Suđenje za ovako izuzetno komplikovan slučaj trajalo je, za nas ali i većinu evropskih zemalja, nevjerovatno kratko: šest sedmica. Dakle, na izricanje kazne se čeka gotovo jednako dugo koliko se čekalo i na presudu. Za mnoge je to začuđujuće jer smo navikli da je sankcija obavezni dio osuđujuće presude koja se istovremeno i izriče. Međutim, određivanje kazne u SAD-u podrazumijeva poseban postupak. Između ostalog, jedan od glavnih alata kojim se sudija služi je izvještaj koji nakon osuđujuće presude sačinjavaju posebni službenici (probation officers) koji su možda najbliži socijalnim radnicima kod nas. Oni, između ostalog, intervjuišu osuđenog, detaljno izvještavaju o ranijim osudama ako ih je bilo, razgovaraju sa žrtvom zločina, policajcima koji su uključeni u predmet, porodicom i prijateljima osuđenog.
Moguća kazna u ovom slučaju se kreće od novčane kazne do četiri godine zatvora u državnom zatvoru. Najistaknutiji pravni stručnjaci daju različita mišljenja koja kazna očekuje Trumpa. Svakako, jedna od polaznih tačaka kod odlučivanja o vrsti kazne je poređenje sa kaznama drugih osuđenih za ista ili slična krivična djela. Statistika je na strani osuđenog. Iz razumljivih razloga, sudovi u New Yorku su svjetski rekorderi u ovakvim slučajevima. U jednom od istraživanja objavljenom povodom ovog suđenja analizirano je gotovo 10.000 osuđujućih presuda za falsifikovanje poslovnih zapisa. U najozbiljnijim od ovih slučajeva, oko 10 posto od ukupnog broja, izrečena je kazna zatvora. Dakle, većina osuđenih za ovo krivično djelo nije otišla u zatvor, naročito kada se radilo o prvoj osudi, kao što je to u ovom slučaju. Međutim, oni koji zagovaraju zatvorsku kaznu ističu jedinstvenost ovog postupka koji uključuje više od falsifikovanja, a to je nastojanje da se ometu izbori. Jedan od tužilaca je u svojoj završnoj riječi istakao da demokratija daje ljudima pravo da biraju svoje vođe, ali to počiva na premisi da birači imaju pristup tačnim informacijama o kandidatima.
S druge strane, ukazivanje na činjenicu da gospodin Trump nije pokazao kajanje nakon presude nema nekog smisla jer kajanje nikako ne ide uz najavu žalbe. U pogledu žalbe, stručnjaci ne daju velike šanse za uspjeh. Podsjećaju na to da je Ustavom zagarantovano pravo na pravično, ali ne i na savršeno suđenje. Nisam siguran da sam kod nas čuo nešto slično, što je možda i šteta. Pitanje ponašanja u toku suđenja jeste nešto što bi se moglo uzeti kao argument za zatvorsku kaznu. Cijeli svijet je vidio i čuo kako je, protivno nalogu suda, gotovo svaki dan izlazio iz sudnice pred novinare i koristio nečuvene izraze za tužioca, sudiju, pa i porotu. Zanimljivo, neki stručnjaci ne zamjeraju posebno napade na tužioca, smatrajući da je on, kao direktan protivnik u adversarnom postupku, legitimna meta.
Posebno je interesantno da kod većine komentatora nema ni posebnih kritika zbog toga što je sudija izricao samo novčane kazne za uporno kršenje naloga suda, a zbog čega bi bilo ko drugi bio pritvoren.
Zatvorska kazna bi svakako bila presedan, naročito kada se imaju u vidu nastupajući izbori. Međutim, i bez toga, dovoljno je zamisliti kako bi izgledalo izdržavanje kazne sa obaveznom pratnjom tajne službe koja ga obezbjeđuje kao bivšeg predsjednika. Uslovna osuda, takođe, nosi određene posljedice. Naime, kod nas uslovna kazna uglavnom znači samo da je osuđeni od onog neformalnog i zlokobnog “odranije poznat policiji”, napredovao do toga da je formalno poznat i sudu i policiji, zavodi se u kaznenu evidenciju i to je to. Nema nadzora, a izricanje više uslovnih osuda, čak i za slična djela, nije nepoznata praksa. S druge strane, u Americi se uslovne osude shvataju vrlo ozbiljno i podrazumijevaju redovan nadzor. Recimo, strogo se kontrolišu putovanja. Komično, ali i gotovo izgledno je da će se najmoćniji čovjek svijeta javljati socijalnom radniku prije odlaska na sastanak sa svjetskim liderima.
Ipak, zatvorska kazna je malo izgledna jer se čini da se i ljuti protivnici slažu, kao što je napisao Sabato, da kralj ostaje kralj i kada ga svrgnu nevjerni vazali. Tako u svom članku jedan bivši federalni sudija i harvardski profesor briljantno sumira pravne razloge za zatvorsku kaznu i protiv nje. Nakon svega, jednostavno i iskreno zaključuje da je ovaj slučaj drugačiji, jer je osuđeni bio predsjednik i mogao bi ponovo postati predsjednik.
